UMAG Tenis je donio Hrvatskoj pet od 41 medalje od osamostaljenja, zlato, srebro i tri bronce. Dvije bronce našle su se oko vrata Gorana Ivaniševića u Barceloni 1992. godine, gdje je Splićanin imao čast nositi hrvatsku zastavu na svečanom otvaranju Igara. Goran je osvojio zlato u pojedinačnoj konkurenciji te u paru s Goranom Prpićem. Treću medalju osvojili su Ivan Ljubičić i Mario Ančić, broncu na Igrama u Ateni. Konačno, zlato je pripalo Nikoli Mektiću i Mati Paviću na Igrama u Tokiju prije tri godine, koji su u hrvatskom finalu bili bolji od srebrnih Marina Čilića i Ivana Dodiga.

– Nikola i Mate dugo nisu igrali zajedno, ali kada su igrali, zna se što su napravili – kaže Goran Ivanišević, koji je samo trenutak ranije sparirao skupini talijanskih djevojčica i dječaka na betonskom terenu Stella Marisa.

»Grazie, Goran!«, odjeknulo je kada je odlazio s terena…

– Svaki za sebe su među najboljim igračima parova na svijetu. Mate je sad osvojio i Roland Garros, jedini Grand Slam trofej koji mu je nedostajao. Olimpijski turnir na istim terenima je potpuno otvoren, sve je moguće. Oni brane zlato i mogu ga obraniti. Među favoritima su i tako se trebaju postaviti. Želim im svu sreću.

Maratonac

U Tokiju se igrao nezaboravni hrvatski finale, Mektić i Pavić slavili su s tijesnih 6:4, 3:6, 10:6. – Tako nešto događa se jednom u sto godina. To što su napravili njih četvorica, to se ne zaboravlja i proći će puno vremena dok se tako nešto opet dogodi. Šteta što nije bilo publike, te Olimpijske igre bile su zatvorene za gledatelje zbog pandemije jer je to ipak spektakl. S obzirom na to da imamo jedan par u Parizu, bio bih zadovoljan bilo kakvom medaljicom.

Goran je sinonim za Wimbledon, ali i za Olimpijske igre. Dobio je četiri meča u pet setova u nizu za olimpijsku broncu, Portugalca Motu, Nizozemca Haarhuisa, Švicarca Hlaseka i Francuza Santora. Hlaseka je svladao s 9:7, Santora s 8:6 u petom setu. Za Švicarca Marca Rosseta, koji je osvojio zlato, nije bilo energije. Bile su to Igre na kojima su nastupile legende Boris Becker, Pete Sampras, Jim Courier, Stefan Edberg, Michael Chang, Michael Stich, Sergi Bruguera…

U paru su Ivanišević i Prpić poraženi od Južnoafrikanaca Waynea Ferreire i Pieta Norvala u pet setova, a olimpijsko zlato osvojili su Boris Becker i Michael Stich.

– Najveća čast i ponos bilo je nositi hrvatsku zastavu. U polufinalu nisam imao šanse protiv Rosseta. Za sve je krivo prvo kolo, igrao sam pet setova, što se moglo izbjeći. Tu se mogao izbjeći još koji meč u pet setova, ali dobio sam i ono što nisam trebao. Ako to iskompenziramo… Ali, žao mi je parova, tu smo mogli imati sjajniju medalju. Imali smo »break« loptu u petom setu protiv Norvala i Ferreire. Prpa i ja smo zaslužili igrati finale protiv Sticha i Beckera. Tko zna kako bi to završilo. Ali lijepo je bilo biti u Barceloni, te dvije medalje su nezaboravne.

Ratna zona

Olimpijski turnir je nešto posebno u odnosu na druge turnire. Nema trofeja, samo medalje, ali i prigoda družiti se s olimpijcima iz drugih sportova.

– To nije najvažniji turnir za tenisača, ali svatko bi trebao barem jednom odigrati olimpijski turnir, iskusiti taj osjećaj igranja za svoju zemlju, kada se popneš na postolje. Još je ljepše ako svira tvoja himna. Moraš doživjeti olimpijsko selo… Sad je malo drukčije s ovim ludilom u svijetu, čitam da je angažirano 50 tisuća vojnika, kao da ideš u ratnu zonu, a ne na Olimpijske igre. Prije je sve bilo nekako opuštenije, ali svejedno je lijepo biti na Igrama.

Od kraja ožujka ove godine Ivanišević je bez posla nakon prekida suradnje s Novakom Đokovićem. S Goranom kao trenerom, Novak je osvojio 12 od rekordna 24 Grand Slam turnira, a sada želi i do medalje koja mu nedostaje – olimpijskog zlata. Goran je tijekom tjedna pratio svoje nasljednike na umaškom ATP-u.

– Vidjeli smo i sada, imamo dobru generaciju. Nedostajao je Prižmić, a nadam se da će se i Gojo brzo vratiti nakon ozljede. Planova i želja nemam jer ako ih imaš, to se nikad ne ostvari. Do rujna neću raditi ništa, a tada ću odlučiti što i kako dalje. Iza mene je prekrasnih i teških pet godina. Ne samo naše suradnje, već i svega oko toga. Bio sam s najvećim svih vremena i ostali smo prijatelji zauvijek. Ono što smo mi prošli, to se ne zaboravlja. Titule i te trenutke ti nitko ne može oduzeti. Postao sam i bolji i mudriji i pametniji trener, a to će mi pomoći i u budućnosti. A trenirati najvećeg nije lako, traže se samo pobjede. Bilo je super i uživao sam u svakoj sekundi.