Za ljubitelje sporta, poglavito one što ga prate iz udobnih fotelja, ljeto je ovo iz snova. Taman je Europsko prvenstvo u nogometu završilo, a eto nam Olimpijskih igara u Parizu.

Hrvatska radio televizija učinit će ono što od nje očekuju čak i neplatiše RTV pristojbe pa uredno prenositi sve što s hrvatskim sportašima ima veze i od tog više.

Put Pariza će lijepa gomilica HRT-ovih djelatnika i ravno dvije djelatnice. Dvije su, naime, novinarke u tom timu, Zrinka Grancarić i Marija Žužak, taman da se s njima progovori koju.

No, i nije lagana zadaća bila sjesti ih zajedno za stol. Dok Marija obavlja zadatke u sportskoj redakciji, Zrinka se i kroz ljeto ‘bori’ s političarima i javnim djelatnicima kako perjanici informativnoj redakciji i priliči. U slastičarnici Jolie Petite, francuskog imena dakako, pričamo tako s Marijom dok čekamo Zrinku.

Eto nas, slučajno posve, u slastičarnici francuskog imena. Uči li se i francuski jezik ove dane?

MARIJA: Učio se davno. Zaljubljena sam u Francusku, u Pariz, u tu kulturu. Oduvijek sam željela učiti francuski, čak su mi sestre jedne godine za Božić poklonile onaj paket za samostalno učenje francuskog kod kuće i pokušavala sam, ali jednostavno mi je bio pretežak.

Mislim da je to jezik koji traži neku ozbiljniju školu. Dakle, nije zaživjelo. Ali, za ove neke osnovne stvari nekako ćemo se snaći.

Diplomski iz Olimpijskih

Vama su, sve se čini, Olimpijske igre suđene s obzirom na to da se vaša diplomska radnja na Fakultetu novinarstva bavila ni manje ni više nego načinom na koji je HRT popratio Olimpijske igre u Riju.

MARIJA: Došla sam na HRT na praksu, još sam bila na fakultetu, i moji prvi ozbiljni poslovni zadaci bili su vezani uz OI u Riju. Tena Perišin mi je bila mentorica, ja sam svakako željela za diplomski nešto vezano uz sport, pa smo tražili temu koja se znanstveno može obraditi, a da nije još u nas obrađeno. Činilo mi se sudbinskim i idealno da su Igre baš to ljeto kad moram krenuti s diplomskim.

I kako je HRT pratio OI Rio? Jesu li zadovoljili?

MARIJA: Jesu, baš kao i uvijek.

No, za vaš interes za sport kriv je djed, zar ne!?

MARIJA: Tako je, mamin tata, koji je bio veliki zaljubljenik u tenis. A volio je i francuski, učio nas kao male pjevati na francuskom.

Bio je onaj koji te zna zainteresirati za sve što i sam voli. Znali smo gledati tenis kroz cijela popodneva. Baki nikako nije bilo jasno kad će to uopće završiti, koliko još te igre ima.

Tko su onda vaši junaci s teniskih terena?

MARIJA: Nadal! Rafael Nadal. Uz njega sam odrastala. Dok sam bila u srednjoj školi Federer i Nadal su se uspinjali ljestvicom.

Više se i ne sjećam svoga života, svoje svakodnevice, a da njih dvojica ne igraju. Moji su se životni rasporedi slagali po teniskim turnirima.

Onda su suze tekle u potocima nedavno kad je Nadal objavio da kači reket o klin?

MARIJA: Tek će biti suza. Veselim se Parizu baš zbog tenisa, jer obećao je Nadal da dolazi. Ako to doživim uživo, ništa mi više ne treba.

Znači, pratit će se i tenis između ostalog?

MARIJA: Tako je. Tenis je jedna od mojih prvih ljubavi, a naši urednici su divni pa razmišljaju tko što voli i pokušavaju složiti raspored i na taj način. Naravno, raspored je zahtjevan i pun, treba sve uskladiti, ali ovisno o obavezama ići ću i na tenis.

Nisu ovo vama prve Olimpijske igre koje radite. Tokio su bile prve na terenu?

MARIJA: Rio je bila prva u životu da sam u redakciji, da proučavam, asistiram, učim, a Tokio je bio moje prvo veliko, pravo natjecanje.

Bilo je drugačije od svega što sam očekivala i rekli su mi da su to igre drugačije od svih koje ću još doživjeti. Jer, Tokio se dogodio u doba Covida.

Jako mi je drago što sam bila u Japanu. Japan je priča za sebe. Predivne uspomene, puno emocija, odlični rezultati naših.

I hrvatsko finale u teniskIm parovima, nešto što se vjerojatno nikada više neće ponoviti, a ja sam ta koja ih čeka nakon finala i prva razgovara s našim dečkima.

Živahna Francuska

Koji su vam još pariški zadaci?

MARIJA: Pratit ću naše sportaše. To je ideja. Idem na borilišta, čekam završetak natjecanja i razgovaram s njima. Uz to ću raditi i neke reportaže i priloge iz samog Pariza i pripremati izvještaje za središnji Dnevnik.

Znači, dan će trajati 48 sati.

MARIJA: Kao i uvijek na Olimpijskim igrama.

Moj je neki dojam da muške kolege nekako bolje prođu s tim zadacima, s brojem i vrstom zadataka.

MARIJA: Ma ne! Mi smo jako dobar tim i to je ono što me veseli i zašto uživam u sportskoj redakciji. Svi jako volimo svoj posao, a to je jako važno kad se dođe na veliko natjecanje na kojem svi jako puno rade.

Prije ili kasnije dogodi se neko zasićenje i umor i tada je važno da imamo razumijevanje jedni za druge, da svi sve vole raditi i da su svi spremni sve raditi.

A nije loše ni imati Zrinku blizu sebe, Zrinku koja nam se taman pridružila.

ZRINKA: Mislite da sam ja u kategoriji ovih radoholičara (smijeh). Da se malo grubo našalimo, kažu meni moji iz matične redakcije unutarnje politike: »Znaš, velika je opasnost od terorizma na Olimpijskim igrama. Sreća da ti ideš pa imamo to već pokriveno.« Ha, ha, ha.

E da, Francuska…

ZRINKA: Francuska je vrlo živahna zemlja po pitanju političkog života, kod njih su prosvjedi jako česti, krcate ulice ljudi, prosvjedi koji znaju biti i nasilni.

U tom kontekstu u Francuskoj bi se i s aspekta moje matične redakcije dalo što raditi, ali nadajmo se da neće.

MARIJA: Previše bi to bilo posla. Nećemo to tako.

Već vidim kako će matična redakcija već naći načina da vas malo ‘zlorabi’.

ZRINKA: Pa ja sam spremna za intervju s Emmanuel Macron ako on to baš želi, a može i Marine Le Pen.

Nego, kad smo se već spomenuli francuskog jezika, strani jezici su Zrinka vaša sudba od same mladosti. Gurali su vas roditelji put jezika. Znate engleski, njemački…

ZRINKA: Jesu. Njihova je ambicija bila da predajem engleski i njemački u školi, ili eventualno radim u turizmu. Učila sam i talijanski, ne mogu reći da se posebno dobro s njim služim, ali razumijem većinu.

Stvari su se, međutim, otele kontroli negdje u srednjoj školi. Bila sam tada u novinarskoj grupi, imali smo školski časopisi koji se zvao »Spužva« i tamo sam pisala svoje prve novinarske uratke.

Kako je to bilo vrijeme rata, najveći dio mojih tadašnjih članaka se ticao nekog mog doživljaja rata, ali pisala sam i o košarci.

Kud će suza nego na oko, reklo bi se. Zadranka, pa o košarci.

ZRINKA: Danijel Jusup bio je trener i tad. Sjećam se da sam bila užasno oštra prema njemu.

U »Spužvi«!?

ZRINKA: U »Spužvi«! Ljubav prema košarci usadio mi je moj brat, koji je veliki, strastveni obožavatelj sporta i vrlo, vrlo aktivan.

K’o klinci smo u dvorištu igrali nogomet, kad sam imala pet, šest godina. Ja sam bila golman, a on je pucao na gol. Druga zanimacija nam je bio stolni tenis i to tako da smo ga igrali u našoj sobi.

Poslagali bismo knjige da nam bude mrežica, dvije knjige su nam bile reketi, a loptica je bila od aluminijske folije.

Zaljubljena u jedra

Košarka. A ja se sve mislim kako ću pitat’ kako je u gradu košarke fetiva Zadranka zagrizla tako čvrsto u jedrenje.

ZRINKA: O, ja sam košarku prvo i nešto sitno trenirala. Bila sam visoko krilo, jer sam kao klinka bila dosta visoka dok me u nekom trenutku svi nisu prerasli.

Nije to dugo trajalo. Zapravo sam od osam godine bila zaljubljena u jedra. Moji su iznajmljivali apartmane u prizemlju naše kuće i imali smo turiste koji su mene obožavali jer nisu imali svoje dijete.

Werner i Frida su se zvali. Kupili su oni jedrilicu za svoj godišnji odmor, mali brodić od šest metara i dali mu ime »Zrinka«.

Godinama su dolazili s jedrilicom, ja sam se malo s njima zabavljala i tu sam se već zaljubila u taj zen i mirnoću, taj otvoreni horizont, tišinu.

A onda vas je, koliko čujem, jedrenju opet gurnulo novinarstvo.

ZRINKA: Tako je. Kad sam htjela krenuti u školu jedrenja, u Zadru je bio rat i nije bilo ničeg. Pa je onda klub propao, pa se sve polako oporavljalo da bi se prva prilika da dođem u doticaj s jedrenjem ukazala kada sam s 19 godina počela raditi kao novinar.

Jedan od mojih prvih zadataka je bio da odem u JK Uskok i pokupim rezultate neke regate.

Sjećam se da sam došla u klub, da su rezultati bili izvješeni na oglasnoj ploči i da sam, kako nisam imala pojma, došla do jednog člana kluba i zamolila ga da mi objasni rezultate.

On se grubo nasmijao i rekao: »Vidiš ovdje gdje piše ‘prvi’. E taj je pobjednik.« Tako sam se udomaćila.

A kako me i dan danas kao novinara, baš kao i onda, vodi to da volim imati osobno iskustvo, došla sam u klub i rekla: »Da bih mogla izvijestiti, ja to moram probati!«

Dakle, poslužili ste se lukavstvom da se dočepate broda!?

ZRINKA: Lukavo sam se ukrcala u brod i ostalo je povijest.

I Nadal je povijest.

MARIJA: Nemojte tako, još ga ima.

Što kad ga ne bude?

MARIJA: Gledat ćemo snimke. Doći će neki novi klinci. Carlitos je dobar nasljednik, on je pokupio od Nadala neke dobre stvari i sad ih koristi na svoj način.

Lako je Mariji, ona tek gradi svoje uspomene na velike sportaše i sportske uspjehe. Mene je strah da sam najbolje utakmice već odgledao.

ZRINKA: Mene smeta nešto drugo, to što je sve došlo toliko profesionalno da više nema emocije. To što djeca više ne gore za sport.

Nekada je dobiti dres košarkaškog kluba Zadra bio za svakog klinca takav ogroman ponos. Danas više nije, danas dres kupiš.

Danas klinci čekaju da ih skupi neki skaut i da odu. Nema više Komazeca, Vrankovića, onih koji će odrasti u svom gradu i onda otići. Danas se odlazi s 15, 16 godina. Meni to smeta.

MARIJA: Ja bih rekla da to uvelike ovisi o sportu, da je tako tamo gdje se vrti veći novac, ali u nekim tzv. manjim sportovima i dalje su to obiteljski projekti, stil života.

Nego glede ‘malih’ sportova, tu je negdje i jedrenje, ono koje i opet, na radost puka, čeka da o njemu iz Pariza izvijesti Zrinka Grancarić.

ZRINKA: U Marseilleu je jedrenje.

Posebno otvorenje

Eto na. Ali ima ‘vode’ i u Parizu. Prvi put u našoj televizijskoj povijesti novinarka prenosi ceremoniju otvaranja i to posve posebnu jer nema mimohoda već ima plovidbe olimpijaca brodovima po Seini. Kako se uopće za to priprema?

ZRINKA: Rekli su mi iskusni reporteri koji su radili puno otvaranja, poput Marka Šapita, Vikija Ivanovića, Štefa Baloga: »Slušaj, ti si jako elokventna.

Ajde nekad’ malo manje pričaj.« Ha, ha, ha! Na otvaranju je slika apsolutno fantastična, a ja kao radijski čovjek moram malo suzbiti tu svoju elokventnost i pustiti da slika priča.

Ali, jako se veselim. Veselim se što je otvaranje u Parizu toliko posebno, što su Francuzi odlučili otvoriti igre i sport ljudima tako da će otvaranje biti dostupno bez ulaznica stotinama tisuća ljudi.

Bit će to ogroman sigurnosni rizik, uopće ne mogu zamisliti koje mjere predostrožnosti moraju poduzeti da se nikome ništa na dogodi, međutim to će sigurno biti nešto posebno, veliki spektakl.

Ali, ako se u Parizu traži da suspregnete tu elokventnost, od prijenosa jedrenja očekujemo vaše posvemašnje brbljanje.

ZRINKA: Ljudi imaju krivu predodžbu o jedrenju, predodžbu da je to laganini, sunce, malo maeštrala, pivica pri ruci. A nije tako.

Jedrenje je užasno kompleksan i zahtjevan sport i kao jedriličarka sam sretna da sam dobila priliku da pokažem ljudima što jedrenje kao sport zapravo je.

Priliku da im objasnim koliko je to teško, koliko zahtjevno, koliko naši jedriličari koji nemaju novaca kao neki drugi veliki sportovi, koliko moraju uložiti i žrtvovati sebe, koliko je tu posla, koliko rada.

Kao jedriličarka sam baš sretna da sam mogla ljudima reći da imamo sjajne sportaše u ovom sportu, da su oni broj jedan u svijetu da im moramo pomoći malo, naći sponzora da im bude lakše.

Jer, ipak smo zemlja na moru, a kad je jedrenje u pitanju to baš i ne pokazujemo.

Elem, vaša je ceremonija otvaranja, pa jedrenje….

ZRINKA: Kajak na mirnim vodama, nešto malo streljaštva, a čeka me i surfing na Tahitiju gdje na žalost neću ići, već ću ga komentirati iz Pariza.

MARIJA: Ja ću se držati reporterskog posla, biti uz naše sportaše nakon što završe prijenosi njihovih natjecanja za neke dojmove i razgovore.

ZRINKA: Marija ima tu lijepu dužnost da bude psihoterapeut sportašima, kad su tužni, da ih malo utješi, a kad su veseli, da to podijeli s njima.

Bome, nije ni to lako, treba tu ostati hladne glave, bilo da je pred vama sportaš s medaljom oko vrata, ili onaj kojem se svijet zbog plasmana srušio.

MARIJA: Jako je teško naći tu pravu mjeru profesionalnosti i objektivnosti, za početak smiriti sam sebe da odradiš lijep i kvalitetan razgovor, a opet uživiti se u njihov uspjeh.

Mi smo često oni koje prve vide nakon nastupa i njihova je euforija velika. S one ljudske strane želiš s njima dijeliti njihovu sreću, a s druge moraš ostat’ pribran i odraditi posao.

Ma, kako god ja da okrenem, ostaje činjenica da vas je malo žena u našoj TV ekspediciji za Pariz. Malo generalno u sportskim redakcijama.

ZRINKA: Rekla bih da je to do žena, ne do toga kako su stvari postavljene u sportskim redakcijama, jer iz mog osobnog iskustva meni su u mojoj prapovijesti, prije 30 godine, vrata kao sportskoj novinarki bila otvorena.

Nije me se ni odgurivalo, ni dobacivalo i za sve što sam željela probati i u čemu sam se dokazala pružila mi se prilika.

Poruka je to za mlade novinarke da se ohrabre, pa ako ih zanima sport i ako se vide u takvoj vrsti novinarstva da slobodno dođu. Jer, prepreka za to nema.

Ako žele biti komentatorice jedino što moraju biti je biti dobre.

MARIJA: Ja bih rekla da je situacija danas puno bolja nego je nekada bila. Stvarno nas ima, zna se dogoditi da smo na nekoj nogometnoj presici ja i još dvije kolegice s druge dvije televizije.

Svima je to postalo normalno. Ako si pokazao da znaš i da se trudiš, dobit ćeš priliku.

Nego, stigne li se što od tih gradova domaćina Igara vidjeti, stigne li se što pojesti?

ZRINKA: Slabo. Ja računam da će Olimpijske igre za mene proći kao i uvijek, a to je minus šest kila (smijeh)

Dvije pegle

Onda odo i ja na Olimpijske igre! (smijeh)

MARIJA: Nešto malo se možda stigne vidjeti prvi dan kad dođemo, prije otvaranja, ali Zrinka sada neće moći ni to jer prenosi ceremoniju, i eventualno zadnji dan.

Tokio je pak bio priča jer je bilo vrijeme od COVID-19. Doslovno smo bili u karanteni, nismo smjeli hodat’ po ulici niti se voziti javnim prijevozom.

Mogli smo ići samo u dućane s naljepnicom, a kad smo izlazili iz hotela, štopali bi nam vrijeme i morali smo se natrag vratiti unutra 15 minuta. Zadnji dan smo prošetali kroz neke parkove i to je to.

ZRINKA: Marija i ja smo u Japanu bile na jednom tradicionalnom japanskom ručku, bilo nam je jako fora.

MARIJA: To je jedino turističko popodne koje smo imale.

ZRINKA: Zato, Marija, sada biraj gdje ćeš. Gušću paštetu moramo probati. Ja sam doduše u Parizu bila dvaput turistički, nije me baš taj grad osvojio, ali možda mi Olimpijske igre promijene to mišljenje.

Čekam da me Pariz kupi. London je meni od europskih gradova broj jedan, Barcelona prekrasna, u Rimu bih mogla živjeti. A Pariz….

MARIJA: Zato sam ja jedan od tih zaljubljenih u Pariz. Još dok sam bila studentica sva ušteđevina se davala za putovanje u Pariz. Bila sam tri puta, dva put na Roland Garrosu. London je meni k’o Zrinki Pariz.

A što mi možemo očekivati od naših sportaša?

MARIJA: Spektakl. Olimpijske igre su predivne jer nas uvijek netko iznenadi, uvijek netko iz nekog malog sporta dođe do medalje, a da se nitko tome nije nadao, tako da će i ovaj put sigurno toga biti. Imamo mi puno aduta.

Odjeća, pretpostavljam, još nije spakirana. Bit će vjerojatno vruće, toplo.

ZRINKA: Pa i ne baš toliko. Za kolovoz je u Parizu neka prosječna dnevna temperatura 25 stupnjeva, noći oko 20.

Hoćete li možda vas dvije imati neki svoj interni sastanak prije puta?

ZRINKA: Ja računam na Mariju da će me našminkati, jer ja se ne znam šminkati.

Eto na! Bome, guglao sam ja svašta, ali ovaj podatak nisam znao. Ovo je k’ neka ekskluziva.

MARIJA: Nisam ga znala ni ja (smijeh).

ZRINKA: Zna to Marija bolje od mene.

MARIJA: To je još jedna od onih situacija na terenu i morat ćemo se snaći.

ZRINKA: Ja nosim peglu za kosu, ti peglu za odjeću. Eto. Sve smo riješile.

E pa, uživajte, što drugo, svom poslu unatoč.

ZRINKA i MARIJA: Bien sur!

Gringo okačio kopačke o klin

Mislio je novinar da je »Gringo« još živ i zdrav, ona jedrilica na kojoj je dugo jedrila Zrinka i bila članom njegove posade. Ali…

ZRINKA: Gringo je završio svoju karijeru. Nakon 20 i nešto godina krajem prošle smo okačili kopačke o klin. Došle su godine, djeca, druge obaveza, bilo nas je malo teško sastavit’.

Pa sam se ‘uštekala’ u drugu ekipu ove godine, u jednu šibensku ekipu, gdje je više cura nego muškaraca. Mali je to brod, riječ je o klasi koja se u Hrvatskoj razvija zadnjih nekoliko godina. Zove se Melges 24.

Jako me to jedrenje veseli, a na jesen imamo Europsko prvenstvo u Splitu.

Koliko vas je na brodu?

ZRINKA: Pet. To je klasa identičnih bodova i tu jedre svi naši olimpijci. Tu je i Karlo Kuret, Ivan Kljaković Gašpić, Tonči Stipanović, Šime Fantela, Filip Jurišić….

Svi se oni pojave u nekom trenutku na tim brodovima i jako je uzbudljivo. Mi smo malo više iza, ali nije važno. Važno je da sam uzela godišnji za Europsko.

MARIJA: Zato ćemo prvenstvo morati pratiti i Novi list i HRT.

Propuštena prilika

Što biste još voljele vidjeti, koga upoznati, dotaknuti?

ZRINKA: Nisam ja baš taj tip da treperim što ću nekog vidjeti uživo. Ali jedne situacije mi je užasno žao što sam je propustila. Bila sam, naime, na košarci na OI-u u Londonu, Stanko Ružić je radio radijski prijenos i ja sam išla s njim, ušla sam u miks zonu i prolazi Kobe Bryant. Mislim se hoću li sliku, ili neću. Odlučim da neću čovjeka gnjaviti i danas mi je žao što nisam.

MARIJA: Atletika i plivanje, to bih voljela vidjeti uživo. U Tokiju je na plivalištu bilo jako zanimljivo, jer jedan od komentatora jako blizu naše pozicije je bio Michael Phelps. To je bila fora.