Ako reš na internet iskat o Ričini, ti nećeš nać niš. Jako je malo materijala i publikacij’ o njoj. Ali pred sto i neč let hrvatski botaničar Dragutin Hirc, pa i mađarski i austrijski prirodoslovci – oni su ustanovili da je dolina Ričine jedno od najbogatijih područjih va Hrvatskoj s priko 1.400 vrsta flore i faune va njoj. Hirc je krajen 19. stoljeća rekal da nij videl lipšega mesta. A zač je Ričina tako bogata? Zato aš se Mediteran va njejen kanjonu miša s kontinentalnun klimun i to dela eksploziju života.

Kanjon zdola Pašca mesto je kadi se šuma bukve pojavljuje na najnižoj zabilježenoj nadmorskoj visini. Crnika raste oko ričinskega zvira, na brdu Kičej. Ovdi se događa da flora ka se inače ne podnosi, va dolini Ričine biva va simbiozi. Ričina je bogata i geološki. Njen gornji del je napravljen od nepropusnoga fliša ki ima svoje zakonitosti, a doli je krš vapnenac ki ima svoje. A tek njeja fauna… – u priču o Rječini uvodi nas Renato Juretić, pokretačka snaga udruge Spasimo Ričinu koja prodornošću svoje inspiracije uspijeva pobuditi volju, angažman i osjećaj odgovornosti prema najznačajnijoj rijeci ovog područja.

Na pitanje od koga Rječinu treba spašavati, Renatov je odgovor jednoznačan. Do izgradnje brane i akumulacije Valići podno Grohova, rijeka koja je gradu dala ime – a njegovoj široj okolici identitet – bila je jedna od tekućica s najvećim prirastom ribe u Europi na koju se svim daljnjim radovima u i oko nje prvenstveno gledalo isključivo u vidu iskorištavanja resursa. No, dok je Rječina zloupotrebe trpjela, tolerancija prema njenom tretmanu je padala. Udruga je kao čvrsta jezgra nekolicine uvjerenih zaljubljenika u prirodu oko sebe uspjela okupiti eminentne znanstvenike, prirodnjake i istraživače, aktiviste, foto i videodokumentariste, kao i velik broj simpatizera na istoimenoj Facebook stranici, ali i potaknuti druge, umjetničke inicijative poput »Ljubavi za Ričinu«. Njihov je cilj zajednički – istraživanjem, promišljanjem i razumijevanjem Rječine dati joj priliku da ona ponovno zaživi pod uvjetima kakvi njoj pašu.

Foto Milan Đekić

Suha politika

Ljetni mjeseci ponovo su na kušnju stavili tok Rječine i sav život koji joj gravitira s obje strane obale. Voda je iz njenog izvora tjednima kapala ne samo zbog dužih perioda bez prave kiše, već i zbog obilatog, pa i prekomjernog crpljenja za potrebe vodoopskrbe. Ovakva eksploatacija, kaže Renato Juretić, radi ogromnu štetu blagu koje u njoj živi, a sama po sebi uopće nije potrebna.

Foto Marinko Babić

– Usisna košara na Zviru niža je od preljeva, ali rički Vodovod i kanalizacija sa Zvira zimaju vodu do maksimuma čak i kad je ovakovo vrime. A samo malo veća količina puštene vode dela velu razliku, šetemana-dve bez vode za ričinsku faunu, pastrvu, raka more značit život ili smrt. Nažalost, ovaj tok re prema gravitaciji, pa ViK tako zaradi par eurih aš ne koriste pumpu ka vodu s ričkega Zvira 1 diže gori na Kozalu. Zvir 1 doli teče va more, a izdašniji je od Ričine, ima veći kapacitet i nikad nij’ presušel, zato je Rika po njemu i dobila naziv »nepresušan«. Pa ča je taj profit baš tuliko bitan?, pita se Renato, navodeći kako Hrvatske vode, koje su zadužene za sve vodopravne dozvole u državi, ViK-u i HEP-u nisu propisale da moraju poštovati tzv. ekološki prihvatljiv protok, odnosno puštati dovoljnu količinu vode kako životinjske jedinke u Rječini ne bi ostale na suhom.

Zbog ovakve politike bjelonogom raku, strogo zaštićenoj i ciljnoj vrsti očuvanja prema europskom planu Natura 2000 koji zahvaća gornji tok Rječine, ali i drugim autohtonim vrstama, prijeti polagano izumiranje. Upravo je o populaciji ove životinje, za koju se s pravom može reći da obilježava faunu Rječine, znanstveni dvojac dr. sc. Mišel Jelić i mr. sc. Roman Ozimec prije nepune dvije godine napravio detaljno istraživanje u kojem je ustvrđeno kako »ova rijeka ima iznimno brojnu populaciju bjelonogog raka, možda najbrojniju u Hrvatskoj«, zbog čega je »svakako (…) potreban multidisciplinaran pristup u budućim planovima upravljanja rijekom Rječinom kako bi se utvrdile mjere očuvanja«.

Foto Milan Đekić

Renato i njegovi suradnici nadaju se kako će ovaj zaključak buduće radnje usmjeriti prema onima kakve se odvijaju u Italiji i Francuskoj, gdje se velik novac ulaže kako bi se populacija bjelonogog raka očuvala.

– To istraživanje je ustanovilo ne samo da je bjelonogi rak na ovon području autohton, nego da je Ričina uz još par potokih va Istri njegovo ishodište. On je nastal tu v’ Ričini, star je 6 milijunih let i Ričina ima njegovu najzdraviju populaciju, morda i va svitu. Va zaključku istraživanja se spominje kako je ovo izvanredno stanište i da se va budućnosti predlaže da Ričina bude donatorsko područje za mesta kadi je nestal. I s geološkega aspekta ima smisla zaključit’ da je Ričina njegovo ishodište. Isto tako, ti ako Ričini zameš raka, ti si celi ekosustav potpuno batil, sav život bi se raspal. To se često va studijami utjecaja na okoliš zanemaruje, a tribalo bi zvonit na sa zvona, upozorava Renato Juretić.

Nestručno poribljavanje

Naš sugovornik kaže da je Rječina, osim po raku, specifična i po tome da je jedina rijeka Jadranskog slijeva kojoj je dunavska pastrva (salmo labrax) autohtona, budući da se njene sestre Kupa i Čabranka s istog hidrografskog područja ulijevaju u crnomorski slijev.

Foto Marinko Babić

No u Rječini, točnije u njenom donjem toku, nalaze se i pastrve roda salmo farioides i salmo marmoratus, ugrožene vrste za koje također postoji razloga vjerovati da su joj autohtone, iako se to istraživanjima tek treba utvrditi. Tu se nalaze i jegulje, pa obalčari i tulari, kukci koji žive samo u najčišćim vodama, ali i alohtone vrste poput primorskog pijora koji je dugo vremena ugrožavao domaću pastrvu labraxa dok se priroda i njemu nije prilagodila. Nažalost, danas se u Rječinu ponovno bacaju vrste koje prijete njenim pradavnim stanovnicima.

– Kad se Ričina kako-tako obnovila, va nju su se radi poribljavanja počele hitat kalifornijske pastrve ke su kudikamo divlje od naše domaće i ke žderu se pred sobun. Hitaju se i amuri, šarani, linjaki, a prošlo leto san v’ Ričini našal i babušku ka je jedna od najgorih invazivnih vrsti va slatkih vodah. Ričinu njena sportsko-ribolovna društva poribljavaju po sistemu »daj ča daš«. Dojde se va ribogojilište i zame se ono ča je najjeftinije, pa se to hiti da bi se isto to moglo lovit. To je nestručno upravljanje vodama i nestručno poribljavanje. To je nebriga i nepoznavanje ekoloških ciklusih i životinjskih sustavi. Judi se ni ne trude navadit neč o životu rib’ va Ričini, a to uopće nij’ problem. Nikako mi ni jasno da judi ki su celi život uz Ričinu ne shvaćaju daj’ jedino poboljšavanje staništa, zaštita i očuvanje autohtone pastrve jedini ispravan put, kaže čelnik udruge Spasimo Ričinu, dodajući kako riječnim vrstama problem predstavljaju i projekti betonizacije te hidrotehničkih zahvata koji je temeljito mijenjaju i utječu na njen prirodan tok. Svaki uspravan zid uz obalu, svako korištenje umjetnih materijala i gotovo svaki betonski poduhvat pod izlikom obrane od poplava ubrzava tok Rječine i uništava virove u kojima žive ugrožene vrste.

Foto Milan Đekić

Obnova staništa

Također, kada se ubrzanje toka kombinira sa spomenutim crpljenjem, ne samo da životinjski svijet pada u nemilost ljudskog hazarderstva, nego erozija, nakupljanje nanosa i sedimenata s dna korita u konačnici srozavaju kvalitetu vode.

– Tu je i jako puno građevinskih interesih, ilegalnih gradnji uz Ričinu, puno svojatanja i ograđivanja obalnih delih ki su vavik simi bili dostupni. Iako je županijski JUP (Javna ustanova Priroda) zadužen za zaštitu i monitoring zaštićenih područja, njih pu nas niki ne doživljava. Njihovin osnivanjen forma je zadovoljena, ali kuliko god ti judi teli delat svoje delo, oni to ne moru aš ih je samo par i fizički ne moru se dospet. Tu se direktno krše europski zakoni i direktive o zaštiti okoliša, govori Renato Juretić čija je udruga u proteklim mjesecima ipak uspjela postići ono što nitko prije njih nije – mobilizirati najstručnija lica hrvatske i regionalne znanstvene zajednice.

Sljedeći korak nakon zaustavljanja devastacije, navodi Renato Juretić, mora biti proaktivan, da bi život Rječinom ponovno eksplodirao.

– Ono na čemu se treba delat je obnova staništa i forsiranje poribljavanja autohtonom pastrvom. I da je se pusti na miru. Da se naprimjer implementira lovostaj va trajanju od tri leta, to bi bilo dosta za obnovu i bez poribljavanja. Treba se fermat pohlepa zbog ke judimi nikad nij dosta. Ričinu treba pokušat razumet, a ne samo da nan ona bude k’o štraca ku mi iskorištavamo i ku prilagođavamo nami. Nju se rabi počet gjedat od nje same, od njenega života, na njene obale. Sa srića, na skupu va HAZU-u je utvrđeno da se Ričinon više neće moć upravljat k’o dosad i da se mora preć na nature based rješenja kadi se va hidrotehničkih zahvatih koriste prirodni materijali i imitira priroda. To je budućnost. Voda sama po sebi nij’ agresivna, ona vavik sebi išće najlakši put i teži da se smiri. Ono ča Ričinu dela divon to su judi.

Foto Milan Đekić

11 zaključaka za spas

Nakon što je u Rijeci u suradnji s Biološkim odsjekom zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta organiziran stručni skup »Jedinstvena bioraznolikost Rječine i kako je očuvati«, ovog je lipnja Znanstveno vijeće za zaštitu prirode i okoliša koje djeluje pri HAZU u Zagrebu organiziralo okrugli stol naziva »Sadašnjost i budućnost rijeke i doline Rječine«. Kao cilj skupa navedena je potreba da se »krška ljepotica« Rječina očuva u što je moguće prirodnijem stanju, a u njemu su svoja izlaganja predstavili znanstvenici poput vodeće hrvatske ihtiologinje Ivane Buj, vrsnog geologa Nenada Buzjaka, istraživačkih biologa Mišela Jelića i Romana Ozimeca, krškog hidrologa Josipa Rubinića te ekologinja s višedesetljetnim iskustvom Ivane Šarić i Irme Popović Dujmović.

– Taj skup je neč najviše ča moremo storit. Kad smo kretali sa sazivanjen skupa, ja san tomu pristupil na laički i iskren način, zainteresiranimi znanstvenici san šal objašnjavat komadić po komadić Ričine, ali va isto vrime san joj pristupal holistički i prikazival ju va jednoj cjelini. Neki znanstvenici su se i sami javili, bili su oduševljeni s načinon kako smo to prezentirali aš smo jedinstveno predstavili tu problematiku. Ono ča je najbitnije, je da su si znanstvenici zajedno potvrdili ono ča mi tvrdimo celo vrime i da su apsolutno na našoj strani. Mi fizički ne moremo prisiljavat Hrvatske vode, pa HEP i ViK zdola njih da ne delaju ono ča su zamisleli, ali državna i javna tijela ka Ričini delaju štetu više nas neće moć ignorirat, kaže Juretić, navodeći listu od 11 zaključaka koji su nakon skupa doneseni. Među njima se najprije spominje nezaobilazna potreba da se Rječinu interdisciplinarno istraži te donese odgovarajuća strategija njenog održivog korištenja kako bi se izbjegli i ublažili pritisci i prijetnje antropogenog djelovanja. Također, sa skupa je upozoreno na negativne posljedice korištenja Rječine u svrhu vodoopskrbe i energetike, zbog čega ona periodično presušuje, kao i potreba sprječavanja daljnje degradacije faune nizvodno od brane Valići čije periodičko pražnjenje uništava staništa poput onih raka i pastrve.