Jedina ikad izgrađena (iako bi zapravo bolji naziv bio »dograđena«) vojna podmornica u Hrvatskoj, P-01 Velebit, nalazi se danas na suhom u Splitu i njezina sudbina je još uvijek upitna. Naime, iako je formalno poklonjena Tehničkom muzeju u Zagrebu, zbog nemogućnosti transporta za sada jednostavno stoji gdje je zapravo i bila proteklih 13 godina, u kutku Ratne luke Lora u Splitu.

Problem sa samim transportom je dvostruk: prije svega, nije lako pronaći prijevozno sredstvo koje može prevesti ovo 90 tona teško plovilo (ronilo). Iako sama masa zapravo i nije toliki problem, obzirom da se hrvatskim prometnicama prevozilo i teže stvari. Poput transformatora od 140 tona, ali to je bilo na puno kraćoj relaciji, sa zapada Zagreba na aerodrom na Plesu. Mnogo veći problem su same dimenzije podmornice Velebit, koja je preko 21 metar duga, 2,7 metara široka, a gotovo četiri i pol metra visoka. I baš ta visina je priječi da čak i da iz Splita bude dostavljena u Zagreb, pronađe svoje mjesto u Tehničkom muzeju.

Naime, Tehnički muzej Nikola Tesla, kako je puno ime ove dosta popularne institucije u posljednje vrijeme, smješten je na križanju Tratinske i Savske ulice. Točno između tri željeznička nadvožnjaka, jer se na tom mjestu razilaze pruge prema Ljubljani i Rijeci. A niti jedan nadvožnjak nema toliku visinu da može dopustiti prolaz objekta visine Velebita ispod sebe. I tako je ova diverzantska podmornica u pat-poziciji što se tiče izmještaja u Zagreb.

Obuka na površini

Kako se u razgovorima s entuzijastima koji prate stanje ovog plovila već desetak godina saznaje, prva ideja uopće nije bila da se »Velebit« pokloni Tehničkom muzeju. Hrvatski pomorski muzej u Splitu bio je svakako logičniji izbor od zagrebačke institucije, kako zbog onog čime se bavi, tako i zbog ipak mnogo lakšeg transporta na lokaciju. No, kako se saznaje, kroz godine nije bilo dobre komunikacije na relaciji Ministarstva obrane i ovog splitskog muzeja, što je u konačnici dovelo do toga da se sad, trenutno bezuspješno, pokušava smisliti način transporta ovog plovila do Zagreba.

A kakvo je stajalište MORH-a uopće bilo o ovoj podmornici? U konačnici, zapravo nikakvo. Još 2001. godine je zbog baterija koje su crknule Velebit prestao zaranjati te su se mornari, odnosno podmorničari, obučavali samo na površini mora. Kao da su u najobičnijem brodu. A onda je 2005. godine tadašnji ministar obrane Berislav Rončević sa svojim podređenim odlučio da se podmornica izvadi na suho.

I od tad zapravo prestaje briga MORH-a za njom, zapravo je samo višak željeza u Lori, kojeg se tu i tamo oboja tek kad se priprema kakva svečanost. Iako ni to nije sad već godinama napravljeno te je sam Velebit zapravo u derutnom stanju. Tu i tamo su se pojavljivale ideje da ju se preda za turističke namjene, ali od toga se brzo odustalo, što zbog tehničkih razloga, što zbog mogućnosti da je dobije netko »podoban« pa da na kraju od svega ispadnu pravosudni problemi. Rončević je prilikom vađenja podmornice na suho čak postavio i prodajnu cijenu na oko milijun eura, ali nije se pojavio nitko zainteresiran.

Podmornica Velebit

Velebit tako i dalje čeka rasplet svoje sudbine, gdje mu, obzirom na sadašnje stanje, stvarno ne bi bilo loše u Tehničkom muzeju. Gotovo pa je tužna sudbina broda koji je početkom 1996. godine skoro uz fanfare porinut, kao svojevrsni dragulj u floti Hrvatske ratne mornarice. U principu, radilo se o nadograđenoj podmornici JRM Soča, koju je vojska bivše države ostavila kanibaliziranu nakon odlaska iz Splita. Brodarski institut je 1993. godine pokrenuo projekt adaptacije, kojim je trup produžen za 140 centimetara, u nju su ugrađene tada moderne baterije te elektronika.

Velebit je dobio oznaku P-01, ali je zanimljivo da se znao pojavljivati i s oznakom P-02, što je bio obavještajni manevar, ne bi li strane države pomislile da Hrvatska ima dvije podmornice. Neki medijski izvještaji s kraja devedesetih govore kako se takva strategija čak i isplatila, jer su u Beogradu smatrali da postoji mogućnost da je Republika Hrvatska izgradila još najmanje jednu podmornicu pored Velebita. No, s druge strane, obzirom na stanje medija tih godina, ne može se pouzdano znati je li to bila istina.

Bez naoružanja

Što se tiče same podmornice, ona nikad nije bila namijenjena klasičnim borbenim djelovanjima, jer zapravo ni nema nikakvog naoružanja. Njezina namjena bila je da prevozi diverzante u njihove akcije, ukoliko se pojavi potreba. Razmišljalo se, ukoliko bude potrebe, koristiti je i kao minopolagača, ali nikad u potpunosti nije bila opremljena za takve vojne zadaće. Zapravo je u konačnici, obzirom na kraj Domovinskog rata kad je bila porinuta, njezina osnovna zadaća bila obučavanje novih podmorničara kako bi se nastavila tradicija te grane u domaćoj mornarici.

No i to je na kraju potrajalo kraće od deset godina. Gotovo je pa simbolično da je P-01 Velebit na suho izvučen 2005. godine i time na neki način ubijeno podmorničarstvo u Hrvatskoj. Naime, 2006. godine bi se slavilo sto godina neprekinute tradicije podmorničarstva na ovim prostorima. Jer, prve podmornice, tada još u Austro-Ugarskoj, grade se 1906. godine u Puli i Rijeci, jasno za austrougarsku flotu. I tako je postojalo 100 godina kontinuiteta podmornica na istočnom djelu Jadrana, što je na kraju završeno s Velebitom, diverzantskom podmornicom koja još uvijek zapravo čeka rasplet svoje sudbine.