Nije baš do kraja jasno je li europskoj političkoj eliti uopće jasno što se to događa, što bi se reklo, na terenu. Kako zaista žive ljudi u realnom svijetu. U stvarnim uvjetima koje, iako to još uvijek nije do kraja osviješteno, u velikom dijelu kreiraju baš oni – i Europski parlament i Europska komisija. I u nacionalnim državama nažalost postoji ponekad mala ponekad velika udaljenost između onih koji zemlju vode i onih koji u njoj žive. Politička je elita već svugdje postala nešto kao svojevrsna kasta koja samu sebe regenerira. Vidljivo je to čak i u manjim državama, a posebno u velikim. Dovoljno je bilo poslušati govore lidera francuskog političkog establišmenta u noći nakon europskih izbora. Kada im se dogodio Jordan Bardella i njegovih 34 posto. Tolika količina apstrakcije i prazne kvazipolitičke filozofije rijetko se može čuti. Prema tom što se te večeri moglo čuti u Parizu, svi lideri relevantnih hrvatskih stranaka izgledaju kao razumne osobe koje se kreću među stvarnim ljudima, razumiju njihove probleme i znaju kako ih treba riješiti.

Francuska je jedna od dvije najvažnije zemlje EU-a, a te večeri nitko, baš nitko, od njenih mainstream lidera nije ni dotaknuo razloge zbog kojih je došlo do uspona Marine Le Pen. Kao da se uspon Nacionalnog okupljanja dogodio potpuno neovisno od francuske stvarnosti. Kao da je pao s neba baš ničim izazvan. Kao neka elementarna nepogoda koja se nije mogla predvidjeti. Pa se sada moraju svi ujediniti da se suzbiju njene posljedice. Kao da su Jordan Bordella i Marine Le Pen pali s Marsa ili su u Pariz iznenada sletjeli nekakvim letećim tanjurom te se sad eto svi dobri ljudi moraju skupiti i napraviti sve da onemoguće te izvanzemaljce u njihovim mračnim ciljevima. Iako su baš ti navodno dobri ljudi svojom glupošću, socijalnom izoliranošću, a često i izravnim zlim namjerama pripravili teren i za Nacionalno okupljanje i za Braću Italije, i ako baš hoćemo, i za Alternativu za Njemačku. Ali europska elita sada se nastavlja baviti njima, posljedicama, a opet zaboravaljući razloge zbog čega su se Europi dogodili Bordella, Meloni i zasad u široj europskoj javnosti nepoznati lideri Alternative za Njemačku.

Moglo se to osjetiti i tijekom jučerašnje rasprave u Europskom parlamentu uoči glasovanja o budućnosti Ursule von der Leyen. Sve četiri »main stream« grupacije u različitim su formulacijama i formama, ponavljali stare prežvakane fraze i planove od kojih su neki potpuni nemogući, a neki i prilično štetni. Da se ne priča o svjetonazoru. Predstavnica španjolskih socijalista otišla je čak toliko daleko da je čak samo postojanje država nacija navela kao uzrok brojnih ratova iz prošlosti i izravnu prijetnju za neke buduće. I svima je jasno da i zelena tranzicija kakva se promiče nije izvediva, ali se gotovo nitko to ne usuđuje javno izreći. To I to je ta europska, prejako je sigurno reći tragedija, ali svakako potpuno pogrešna dijagnoza problema s kojima se svi Europljana susreću. Tragedija možda jedino zato jer Europu iz ove situacije jedino mogu izvući »mainstream« stranke ma što tko o njima mislio. Mogu je jedino izvući narodnjaci, pučani s jedne i socijalisti i socijaldemokrati s druge strene. Ali samo kao se usude sići iz njihovog fantasy landa, iz svojevrsnog političkog Disneylanda u kojem već godinama žive podržavajući jedni druge u svojim idejama koje često nemaju nikakve veze ni s realnošću i sa stvarnim stanjem na terenu.

Tko zaista misli da EU i Europu iz problema mogu izvući nekakvi Bordelle i Melenchoni i AfD-ovci taj je još vide udaljen od realnosti nego neki francuski šampanjsocijalist i njemački kršćanski demokrat novog kova. Krajnja ljevica i krajnja desnica nikada nisu imali nikakve odgovore ni na jedno relevantno pitanje ili stvarni problem. A što su i jedni i drugi znali napraviti kada su nekom nesrećom došli na vlast bolje je i ne spominjati. To svi znamo. Jedina šansa i za EU i za Europu su oni koji su kontinent i doveli u ovu situaciju. A to su dobri stari pučani i socijalisti. Ali samo ako se spuste iz oblaka u realnost. Ono što se jučer moglo čuti u Strasbourgu baš ne upućuje da su krenuli u tom smjeru. Ali realnost će ih prije ili kasnije na to natjerati.