Aleksandar Hemon poznati je bosanskohercegovačko-američki pisac koji iza sebe ima velike svjetske književne nagrade. Mnogi ga znaju kao jednog od scenarista Matrixa, a u Rijeci je gostovao nekoliko puta. Ovaj put kako bi predstavio novi roman koji već slovi kao jedno od njegovih boljih djela.

Bejturan i ruža roman je koji prati dvojicu Sarajlija i budućih ljubavnika koji su početkom Prvog svjetskog rata napustili rodni grad te zauvijek za njim žudjeli, prisjećajući ga se s nostalgijom i čežnjom. Knjiga je predstavljena u novoj knjižari VBZ uz samog autora, Dragu Glamuzinu te pisca i scenarista Ivicu Đikića.

Ovo je roman koji priča nekoliko priča, odnosno, može ga se gledati iz nekoliko perspektiva, smatra Glamuzina. “S jedne strane, ovo je ljubavna priča. Bez ljubavi bi bilo teško preživjeti ludilo rata, zato možemo reći da je to ljubavni roman. Također je roman o izgnanstvu, bezdomnosti, egzilu, jer se glavni lik desetljećima želi vratiti u Sarajevo, a ne uspijeva. Ujedno je to i veliki roman o Sarajevu, jer je u njegovim mislima Sarajevo prisutno kroz cijelu knjigu pa smatram da je Saša napisao još jedan roman o svom gradu”, izrazio je Glamuzina.

Roman je nastajao vrlo dugo – od ideje do izdavanja prošlo je mnogo godina, a za to su zaslužna i iscrpna istraživanja. Hemon se morao detaljno informirati o bosanskim jedinicama u Prvom svjetskom ratu, istraživao je zarobljeničke logore, pokušavao što bolje prikazati geopolitičke i socijalne prilike onog doba. Istražio je pritom i ružne stvari koje se događaju u ratu kako bi ih mogao što vjernije opisati.

“Bilo je teško pisati o tim zvjerstvima, ali smo mi tome izloženi, ta tradicija postoji. Ako ne gledamo u to, ne znači da postoji. A za razliku od slika koje same sebi daju autentičnost, kad se piše tekst, treba se pomno zamisliti što se događa. To ne želim zataškati, jer ako ja zataškavam to iskustvo zato što mi je neprijatno, ne vjerujem da će čitatelj potpuno povjerovati u to. Ako se libim o nečemu pisati, onda to nije umjetnost nego razonoda i zabava”, objašnjava autor.

Iako su u prvoj verziji romana glavni likovi bili prijatelji, kasnije ih je pretvorio u ljubavnike. Objasnio je zašto je donio tu odluku.

“Tada, pri prvoj verziji, glavni je testament bila nostalgija. Emotivna situacija u kojoj oni čeznu za Sarajevom, a udaljavaju se od njega sve više. Međutim, nostalgija je jedan ton koji može biti tiši ili glasniji, ali je uvijek isti ton. Nema komplikacija. A ljubav je puna komplikacija, ukorijenjena je u ljudskim tijelima, a ona su na udaru, u kijametu u kojem se likovi nalaze. Tu imamo mnogo više narativnih mogućnosti, što je promijenilo neke stvari u mom razmišljanju i zakompliciralo knjigu na pozitivan način”, obrazlaže Hemon.

Ovaj bi se roman, kaže Hemon, mogao nazvati i imigrantskim epom utoliko što se junaci kreću u prostoru i na tom putu nailaze na razne prepreke i izazove te se u tom procesu obogaćuju kao ljudska bića. Iako, suprotno epu u kojem ne postoji psihološki razvoj lika, moć junaka da voli u teškim uvjetima je bila njegov najveći pokretač. “Struktura je vrlo tradicionalna, to je jednostavno ep. Ali je i antiep jer ne potvrđuje klasične modele muževnosti i junaštva”, dodaje Hemon u čijem se romanu može pronaći još jedna suprotnost epu – a to je da se njegovi junaci ne vrate kući, Sarajevu za kojim žude.