Svoju doktorsku disertaciju Branko Sekulić napisao je i obranio 2020. godine na engleskom jeziku na Fakultetu protestantske teologije Sveučilišta Ludwig-Maximillian u Münchenu, a objavio 2022. pod nazivom »Ethnoreligiosity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia; The Veils of Christian Delusion« (Lexington Books/Fortress Academic), da bi je konačno nedavno tiskao i u hrvatskom prijevodu naslovljenom »Krabulja kršćanskog vulgarizma« kod uglednog riječkog nakladnika Ex libris, specijaliziranog za izdanja religiološke literature. Na gotovo 500 stranica gusto ispisanog i iznimno interesantnog štiva, praćenog instruktivnim bilješkama i selektivnom bibliografijom, dr. Sekulić je pokušao i po svemu sudeći u tome posvema uspio, u teološku raspravu uvesti pojam etnoreligijantstva, kako bi uklonio, ali i analizirao brojne zablude koje se javljaju kada se pojmovi etnoreligije i etno-religije identificiraju kao sinonimi za fenomene etničke religije (a koji kako tvrdi autor nisu ništa drugo nego kulturološke specifičnosti određenog civilizacijskog podneblja), počinju koristiti i kao termini izravno vezani uz sukobe i diskriminaciju na etničko-religijskoj osnovi.

Uporaba navedenih pojmova prilično je nestabilna, piše Sekulić, i upravo stoga u ovom radu etnoreligijantstvo biva predstavljeno kao posvemašnja aberacija odnosa etničkog (etnonacionalnog) i religijskog aspekta i u tom kontekstu etnoreligijantstvo ima nedvosmisleno negativno određenje. Utoliko i naslov knjige »Krabulja kršćanskog vulgarizma« (podnaslovljena »Fenomen etnoreligijantstva na prostorima bivše Jugoslavije«) nije ništa drugo do osmišljena i logički utemeljena radikalizacija, odnosno inovativni produžetak maestralnih djela Željka Mardešića (alijas Jakova Jukića) kao što su »Lice i maske svetoga« (Zagreb, 1997.), odnosno »Rascjep u svetom« (Zagreb, 2007.), uz neophodnu napomenu kako se ni u kom slučaju ne radi o nekakvoj teorijskoj replici ideja spomenutog autora, nespornog velikana (laika) hrvatske teološke misli, već mu one služe kao inspiracija, polazište za samostalno istraživanje i originalan rad prije svega apliciran na zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i to prvenstveno u okvirima hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice. Ili, kako u uvodu svoje izazovne knjige kaže autor: »Na dotičnom području crkveni i politički predstavnici našli su se na istoj valnoj duljini potičući razvoj etnoklerikalnih, odnosno etnototalitarnih aspiracija… Shodno tome, prevenirajući potencijalne zabune ovdje treba naglasiti i to kako je u ovom slučaju neophodno razlikovanje fenomena etnofiletizma od fenomena etnoreligijantstva, jer premda dijele stanovite sličnosti, njihova je narav posve različita, s obzirom na to da etnofiletizam stavlja ideju naroda (nacije) iznad ideje vjere, uprežući na taj način crkvu u službu naroda (nacije), dok etnoreligijantstvo to čini ideološki puno određenije, ističući ne samo narod (naciju) iznad ideje vjere, već točno određenu etnonacionalističku misao kao osnovicu religijskog iskaza koji crkvena institucija treba slijediti. Tako za etnoreligijantstvo nije dovoljno biti pripadnikom određenog naroda, već se to mora biti na ideološki ispravan, etnototalitaran način. Ovakav stav i jest Katoličku crkvu u Hrvatskoj i Srpsku pravoslavnu crkvu gurnuo u zagrljaj ustaškog režima i četničko-monarhističnog pokreta Dragoljuba Mihailovića, čije zločinačko nasljeđe danas uvelike određuje i narušava njihov ugled kao kršćanske zajednice.«

Prijelomno istraživanje

Ali prije no se detaljnije osvrnem na sukus sadržaja knjige, valja nekoliko riječi progovoriti i o autoru Branku Sekuliću, teologu protestantske provenijencije, predavaču na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju »Matija Vlačić Ilirik« u Zagrebu i osnivaču Instituta za teologiju i politiku. Na matičnom fakultetu Sekulić je magistrirao 2011. godine, te na Ekumenskom institutu Ukrajinskog katoličkog sveučilišta u Lavovu (2016.), a uz znanstveni i predavački rad izuzetno je i društveno angažiran, te je i voditelj teološkog programa Festivala alternative i ljevice u rodnom Šibeniku. Objavio je čitav niz znanstvenih i stručnih radova koji ga s pravom svrstavaju među vodeće teologe, recimo to tako, mlađe generacije. Pisac predgovora ove knjige Paul Mojzes, profesor emeritus religijskih studija na Rosemont Collegeu Pennsylvania (inače naše gore list, rođen u Osijeku 1936. godine, po odlasku u SAD doktorirao je u Bostonu na povijesti istočnoeuropskog kršćanstva, da bi potom predavao po tamošnjim vodećim sveučilištima), iako u visokoj životnoj dobi još uvijek intelektualno produktivan, konstatirao je kako je Sekulić obrazovan i upućen stručnjak koji je napisao nijansirano djelo utemeljeno na činjenicama i zaključio: »Iz moje perspektive ovo je jedna od najboljih knjiga kritičkog mislioca koji vrlo duboko i bez predrasuda zalazi u problem.«

Slično o autoru misli i njegov mentor pri izradi doktorskog rada Rainer Anselm sa Sveučilišta Ludwig-Maximilian u Münchenu koji kaže: »Knjiga Branka Sekulića prijelomno je istraživanje o dubokim strukturama koje su omogućile izbijanje nasilja i etničkog čišćenja nakon propasti Jugoslavije. Njegova je knjiga nezamjenjivi doprinos razumijevanju sukoba na Balkanu, no iznad svega pomirenja i daljnjega sprečavanja sukoba.« Knjiga je komponirana u tri dijela; prvi se odnosi na poimanje etničkog, religijskog i etnoreligijskog, odnosno ocrtava forme unutar kojih se ovi fenomeni manifestiraju, tako da je prvo poglavlje posvećeno formi iz koje etnoreligijantstvo (iz)niče, drugo se bavi sadržajima koje ono tvori, a treće kontekstualizacijom unutar hrvatskog/katoličkog, odnosno srpskog/pravoslavnog miljea, tj. unutar Katoličke crkve u Hrvata i SPC-a. Drugi je dio naslovljen »Etnoreligijantstvo kao kušnja kršćanstva« i posvećeno je prikazu etnoreligijantskog problema općenito, pri čemu se naglašavaju temeljni elementi koji ovaj fenomen definiraju, a to su etnonacionalna mitologija i generiranje vjerskog osjećaja, religijska organizacija i sakralizacija politike, »križ kao izlika i vjera koja ne traži razumijevanje, pamćenje zla i ekonomija ranologije – te predočiti kako se on u određenom kontekstu manifestira – vulgarizacija, ideologizacija, isključivost, inverzija«.

Treća se cjelina naslovljena »Kontekstualna manifestacija fenomena etnoreligijantstva« bavi izopačenom, nekritičkom odanošću, odnosno lojalnošću prema vlastitoj etničkoj skupini pri čemu et(n)ičko prestaje biti moralno i postaje populističko i kako kaže Paul Mojzes, tako se stvara nezdrav, zatrovan odnos prema tim fenomenima; etnoreligioznost (p)ostaje idolopoklonstvo, ali i hereza. I utoliko su rezultati Sekulićeva istraživanja, s pravom zaključuje Mojzes, značajan doprinos religiologiji, ali i povijesti kao i političkim i socijalnim znanostima.

Sjajna studija

Ujedno, objektivno, lucidno i s puno erudicije dr. Sekulić je upozorio kako se u fenomenologiji etnoreligijskog radi podjednako o izopačenju, nedopustivoj banalizaciji (zla) religije, ali i hinjenog patriotizma, odnosno pseudodomoljublja. Srž je ove sjajne studije, za koju Sekulić obećava i nastavak, kako je etnonacionalizam način identifikacije određene etničke skupine koja na isključiv način određuje naciju i time je otuđuje od njezine stvarne biti. Po Mojzesovom mišljenju, Sekulićeva bi se knjiga mogla podijeliti u dvije velike cjeline, od kojih svaka provocira niz pitanja na koja autor daje originalne odgovore, naravno sukladno vlastitom svjetonazoru i moralnim imperativima koje zastupa. Ali, ugrubo bi se moglo reći: prva cjelina tematizira teorijske probleme etnoreligijskog/etnorelgijantstva, a s druge strane, te uvide aplicira na analizu etnoreligioznosti na području bivše Jugoslavije. Sekulić upozorava kako etnički i nacionalni identiteti nisu istoznačnice, a pozivanjem na prošlost kao neoboriv argument za potvrđivanje i učvršćivanje unutarnje etničke solidarnosti i kohezije, izrasta u zloduha koji uime vlastite etničke zajednice, uime njezine navodne obrane od (imaginarnog) neprijatelja, ima dozvolu (u)činiti ama baš sve ne birajući sredstva da se suprotstavi neprijateljima koji bi je uništili.

I time se potvrđuje temeljna razlika između univerzalnog nacionalizma koji je kršćanski uključiv, od etnonacionalizma koji je radikalno isključiv i samim time opasan ne samo prema drugima i drukčijim već podjednako i prema sebi samome, ali to u svojoj zaslijepljenosti i zaluđenosti đavolom, sablastima i opsjenom nacionalizma nije u stanju prepoznati. Etnoreligijantstvo je, (u)kazuje Mojzes: »Pejorativni termin namijenjen ukazivanju na devijacije autentične religije, ali snažne prisutnosti etnoreligijskih mitova… Ovo je gotovo u potpunosti negativan fenomen koji izopačuje i etničko i političko područje i sastoji se od nadzora etničke ideologije nad religijom, čemu doprinose i vjerski predstavnici. Etnoreligija kao takva promiče krvave, genocidne sukobe, ali istovremeno skriva svoju pravu narav posvećujući okrutne borbe za moći, za krv i tlo.« Etnoreligijantstvo se može razumijevati kao fenomen koji se manifestira kao vulgarizacija religijskog aspekta ljudskog života i koji u sebi sadržava elemente isključivosti na humanističkoj razini, ali i elemente izvrtanja vjerske vrijednosti na kojima jedna univerzalna religijska zajednica počiva. U toj koncepciji sam pojam Boga je koncipiran i doživljava se kroz etnoreligijsku prizmu; dok je Bog u autentičnom novozavjetnom smislu univerzalan i njegova ljubav obuhvaća čitav ljudski rod bez obzira na boju kože, jezik, kulturu, etnicitet, spol, dob itd., u etnoreligijskom smislu Bog to prestaje biti, jer se posredovanjem etnoreligije vraća svojim plemenskim korijenima. Bog prestaje biti (sve)opće, vrhunaravno biće, postaje isključivo naklonjen jednoj etničkoj zajednici, koja ga domesticira i zloupotrebljava kao sredstvo u borbi prema (navodno) neprijateljski raspoloženom suprotnom etničkom taboru. Posebno su inspirativna Sekulićeva razmatranja u ovom kontekstu o Jasenovcu i Bleiburgu, povijesno-političkim događajima koji se zlorabljuju i stalni su izvor obnovi energije za mržnju između Hrvata i Srba, a u sklopu tih istraživanja značajnu ulogu imaju i kritički portreti simbola ove dvije zajednice; srpskog episkopa Nikolaja Velimirovića i hrvatskog kardinala, blaženika Alojzija Stepinca, koji su u okviru etnoreligijantstva uzvišeni na pijedestal nacionalističkih kumira. Ili kako piše Sekulić: »Uslijed takvih povijesnih aspiracija unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve, došlo je do razvoja ideološkog obrasca koji je utjecao na poništavanje razlike između ovozemaljskog i eshatološkog načina bivanja, dodatno osnažujući fundamentalistički identitetski obrazac, pridodavajući religijskom elementu i etnonacionalni aspekt…

Identitetska problematika koja tom prilikom nastaje na dotičnim prostorima je dovela do razvoja svojevrsnog kampanilizma kršćanskog tipa… U skladu s tim, kampanilizam se razvio u etnoreligijantskom okviru unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve i koji je svoj ultimativni iskaz našao u osobi Stepinca i Velimirovića, sugerira da je Kristov nauk imao točno onoliku širinu, koliko mu to dopušta pogled s vrha jednog od ova dva navedena etnonacionalna totema. Vidokrug koji pritom nastaje obuhvaća konačnu površinu na kojoj se vjersko-etnonacionalna identitetska stopljenica Hrvatkatolik i Srbinpravoslavac i prostire, potvrđujući time, na jedan posve paradoksalan način, točnost tvrdnji njihovih kritičara, koji drže da se zatvorenost prema svijetu koji ovi identiteti manifestiraju, odr(a)žavaju u anti-ekumenizmu Alojzija Stepinca i Nikolaja Velimirovića, anti-hrvatstvu, odnosno anti-srpstvu utkanih u događaj Jasenovca i događaj Bleiburga, te činjenici podrazumijevanja crkve kao sredstva za rješavanje etnonacionalnog pitanja odraženog u jubileju Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i Kosovskom mitu.«

Fundamentalizam

Međutim, tu se krije i jedan paradoks: fundamentalistički je duh u očuvanju svojeg skučenog svijeta sposoban ići toliko daleko da je u stanju nasilno udariti sve oko sebe, ali žrtvovati i sebe sama kako bi slika svetosti njihova identiteta ostala nepomućena, čime se fundamentalizam ne ukazuje kao sigurna kuća spasa, već kao grobnica vlastitih pristaša. I iz tog razloga, možemo zaključiti kako je fundamentalizam dragovoljna podređenost slobode vjere, savjesti i izbora, stanovitim konstruiranim istinama koji promjene u svijetu promatra s neizlječivom skepsom, čime se onemogućava svaka pretpostavka dijaloga, jer nešto što je drukčije od njega, fundamentalizam nikad ne sagledava kroz potencijal moguće suradnje, već uvijek kao prikrivenu prijetnju za koju je samo pitanje vremena kada će se ukazati kao nešto neprijateljsko.

Sekulić pokušava pokazati svekoliku tegobnu složenost kao i pogubnost pojmova koji se iz takvih nesporazuma rađaju, a to su prije svega pojmovi Hrvatkatolik, odnosno Srbinpravoslavac. Pojmovi: Crkva u Hrvata, Stepinčeva crkva i slično koji etnonacionalizam hrvatske provenijencije nameću kao ideološki obrazac i na specifičan način profiliraju, odnosno o(be)smišljavaju izravni kršćanski nauk, jer se tvrdi kako nije dostatno biti samo dijelom hrvatskog puka, već se to može i mora biti jedino na etnototalitaran i etnoklerikalan način. Crkva je uslijed različitih povijesno-političkih uvjetovanosti često igrala i ulogu relevantnog svjetovnog faktora, te se tako nametala i kao vid čuvara nacionalne homogenizacije. Ta kombinacija otpora političkom režimu, prije svega onom komunističkom, ali i marijanske, odnosno pučke pobožnosti/religioznosti »gurala« je hrvatski, katolički identitet prema etnofiletizmu, tako da ciljevi Crkve u Hrvata nikada nisu bili samo u funkciji evangelizacije, već i drugih svjetnovnih, profanih ciljeva. Sekulić piše: »Fundamentalizam i bojovnost Hrvatkatolika trenutno se ponajbolje očituje po pitanju kritika na račun Stepinčeve kanonizacije koja u suštini odražava dvije stvari: propitivanjem nadbiskupske uloge Stepinca, propituje se uloga cjelokupne institucije Katoličke crkve u NDH, te se propitivanjem institucije Katoličke crkve u NDH, propituje današnji odnos te institucije prema ideji NDH i ustaškoj ideologiji u cjelini. Obje ove stavke se ukazuju pogubnima za opstanak identiteta Hrvatkatolik, jer ga provlače kroz filter suočavanja s prošlošću nakon čega će biti lišen ključnih stavki od kojih je sačinjen i na čemu se napaja ideologija zlopamćenja kao njegovo pogonsko gorivo. To je i razlog militantnog otpora koji ovaj etnoreligijantski identitet pruža prema svakom obliku kritike koji dovodi u pitanje strukturu od koje je sačinjen.«

Sličan put, naravno pod drugim sadržajnim oblicima i drugom političkom egidom, imao je razvoj fenomena Srbinpravoslavac kao svojevrstan oblik vulgarizacije samog koncepta svetosavlja. Mirko Đorđević, jedan od najlucidnijih kritičara devijacija unutar srpskog pravoslavlja, odnosno SPC-a, upozoravao je da se problem rađa već u samoj odrednici društva koje kao cjelina (pred)određuje pojedinca; dakle duštvo ima primat nad čovjekom, kao što ga ima i država nad svojim podanicima i iz ovako shvaćenog organicizma, proizlazi niz zabluda i predrasuda. Srpski organicisti, piše Đorđević, »nude koncept organsko-pravoslavne monarhije koja se zasniva na principima partrijarhalne, ruralne zajednice, te na ideji svetosavlja kao ideološkoj nositeljici srpske nacionalne misli«. Koncept organsko-pravoslavne monarhije, tvrdi Đorđević, »temelji se na onome što je Nikolaj Velimirović predstavio kao teodulsku državu unutar koje svaki istinski pravoslavni Srbin služi Bogu na način Krista, kako u svojem domu i svojoj otadžbini, tako i drugim narodima koji njegovu pomoć trebaju«.

Problem svetosavlja

Po Velimiroviću, teodulija je put i svrha crkve i države podjednako, ali na tome ne zastaje, već koncept širi u doktrinu koja na srpsko društvo gleda, ne kao na skup slobodnih pojedinaca, već kao kolektiv jednog jedinstvenog vjersko-nacionalnog organa utjelovljenog u paradigmi spomenutog idealnog pravoslavnog Srbina. Brojni su autori upozoravali kako koncept naroda kao sluge Božijeg nije nikakav Velimirovićev novitet, već klasična organicistička misao koju je crkva još ranije prihvaćala kao svoju doktrinu, da bi svoju obnovu doživjela 80-ih godina 20. stoljeća ističući organicizam kao ključnu nacionalnu misao, ali i kao temelj za izgradnju etnonacionalističke ideologije. Velimirović je to označio kao kršćanski nacionalizam utemeljen na liku i djelu svetog Save. To se uklapa u viziju svetosavlja shvaćenog kao ideologija posebnog tipa, ali naravno tu i leži suština problema, jer se svetosavlje poima kao srpska autohtona vjersko-nacionalna ideologija, iako joj za takvo što nedostaje i konceptualne jasnoće i ideološke profilacije.

Uporaba svetosavlja u ovom kontekstu u konačnici je dovela do vulgarizacije kulta svetog Save i njegove instrumentalizacije u dnevno-političke svrhe. Problem svetosavlja počiva u tome što ono u ovakvoj ideološkoj koncepciji više nema nikakav autentični dodir sa svojim svetosavskim osnovama, jer svoju snagu više ne crpi iz nauka velikog (pro)svetitelja, već na politički motiviranom antizapadnjaštvu i antikatolicizmu. Ovom vulgarizacijom Srbinpravoslavac dobio je svoju ekskluzivno negativnu inačicu u sklopu koje je episkop Velimirović pretvoren u paradigmu u kojoj se spajaju četništvo, antizapadnjaštvo i antikatolicizam uslijed čega je i počeo funkcionirati kao ultimativno srpski pravoslavni etnoreligijantski totem.

Miodrag Popović u svojoj studiji »Vidovdan i časni krst« (1976.), gotovo je proročanski zapisao: »U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit, a šta istorijsko mišljenje, šta poezija, a šta zbilja, šta bajka, a šta živa stvarnost. U civilizacijama koje tek sazrevaju ovi se pojmovi mešaju, međusobno prožimaju, šta dovodi do stalnih sudara, lomova, nesporazuma, do pseudodinamike. Kao određena faza u razvitku nacionalnog mišljenja Vidovdanski je mit (a to je legenda o Kosovskom boju), bio istorijski neophodan. Ali, kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža. U njima, savremena misao, duh čovjekov, može doživeti novo Kosovo: intelektualni i etnički poraz.«

Stepinac i Velimirović

Procesi sakralizacije ovih ideologija u obje su crkve slični i temeljni je razlog zašto etnoreligijanti s obje strane »bande« niti ne pomišljaju na procese suočavanja s vlastitom prošlošću, jer bi u protivnom počeli podrivati same temelje vlastitog (pseudo)kršćanskog imaginarija. Utoliko Sekulić propituje i Stepinca i Velimirovića kao »neprikosnovene simbole etnoreligijantskog identiteta«, tako da su Hrvatkatolik i Srbinpravoslavac (p)ostavljeni kao okvir unutar kojeg se odigrava drama onoga što Jürgen Moltmann naziva »vražjim krugovima smrti« u kojima se čovjeku ne dopušta da bude i o(p)stane čovjekom, već ga se uvlači u vrtloge nasilja rasnog i kulturnog otuđenja, duhovnog i materijalnog siromaštva, a po Sekuliću smisao kršćanskog nauka daleko je od ovih sadržaja koje nam etnoreligijanti nude. Sekulić tvrdi: »Smisao je pronaći putove teološkog oslobođenja, razotuđenja, a da bi se uopće krenulo na ovaj put treba radikalno ući u dekonstrukciju spomenutih etnoreligijantskih identiteta koji se u konačnici ukazuju kao inverzija svjetonazora kojeg posjeduju Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva kao kršćanske zajednice. Posljedično će se i osobe koje se s ovim identitetima poistovjećuju ukazati svojevrsnim utvarama i kao takve zapravo predstavljaju sablazan za svakog istinskog vjernika, jer svojim djelovanjem ljude ne privode slobodi već uzništvu, ništavilu, a umjesto spasenja nude koncept isključivih svjetovnih ideologija; u konačnici, simbolički rečeno ostvaruju svjetonazor smrti, a ne života.«

I stoga je, kako upozorava Paul Mojezs u pogovoru ove knjige, Sekulićeva misao izazov, poziv da se vratimo zdravim duhovnim izvorima svojih crkava i da pokušamo prevladati etnonacionalističke procese koji, nažalost, danas ne samo da još uvijek dominiraju, već se šire i jačaju. To ni malo nije laka zadaća, upozorava Sekulić, ali on je svoju dionicu odradio na intelektualno krajnje pošten i korektan način, svima nama koji ga želimo/imamo potrebu na tom putu slijediti, trasirao je bitne točke puta kojim trebamo ići i pokazao kako početi i kamo točno poći. Naravno, to je uvijek velika i neizvjesna avantura, ali kako nam je to uostalom Sekulić i pokazao svojom knjigom, vrijedi pokušati.