Riječki umjetnik Radovan Kunić ove godine sudjeluje na velikoj međunarodnoj izložbi »Nord Art« u Büdelsdorfu na sjeveru Njemačke gdje se predstavlja trima radovima koji su već bili izloženi u Muzeju grada Rijeke. Izložba, koja je okupila 200 autora iz cijelog svijeta izabranih među 3.000 prijavljenih, poznata je i kao »sjeverni Venecijanski bijenale« te se smatra jednom od najvećih izložbi suvremene umjetnosti u Europi.

Kunić je prvi i jedini hrvatski predstavnik na ovoj izložbi koja se održava još od 1999. godine te ove godine obilježava i visoku 25 obljetnicu. Izložba je na 100 tisuća četvornih metara otvorena 1. lipnja, a može se razgledati sve do 6. listopada ove godine.

Radovan Kunić diplomirao je kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Do sada je već izlagao na brojnim skupnim i samostalnim izložbama, a sudjelovao je i na međunarodnim simpozijima i rezidencijama u Belgiji, SAD-u i Njemačkoj.

Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja, a radi i kao asistent na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.

Upravo sudjelujete s tri rada na međunarodnoj izložbi »Nord Art« u Büdelsdorfu. Što vas je privuklo tom likovnom natječaju?

– Radi se o izložbi koja se održava nedaleko od Hamburga i okuplja 200-tinjak selektiranih autora iz cijeloga svijeta, a ovo je njezino dvadeset i peto izdanje. Izložba mi je poznata i od ranije, no prošle sam godine zaključio da imam radove s kojima se želim predstaviti na »svjetskoj pozornici« i u specifičnom prostoru ovog događanja, te sam se prijavio i odabran sam za izlaganje. Privuklo me i to što izložba traje četiri mjeseca, te je jako dobro posjećena.

Riječ je o radovima velikog formata koje ste već predstavili na riječkim izložbama?

– Da, tri rada velikog formata koji su trenutačno na »Nord Artu« izvorno su nastala za izložbu »Četiri godišnja doba?« u Palači šećera, a potom su izlagani na samostalnoj izložbi u MMC-u Kibla u Mariboru. Ambijentalno, krenuli su od barokne palače, preko klasičnog galerijskog prostora do ogromne industrijske hale, a geografski, od Jadrana prema Sjevernom moru. Uvijek mi je zanimljiv put i život koji radovi imaju. U različitim kontekstima i oni se mijenjaju.

Ovo vam nije prva međunarodna izložba. Kakva su vaša dosadašnja iskustva?

– Dosadašnja iskustva su prije svega pozitivna i poticajna. Naime, bez obzira na geografske udaljenosti, umjetnički je svijet ipak jedan nevelik krug ljudi koji se vrlo lako razumije, a često i poznaje, jer se kreću sličnim tijekovima i promišljaju istim jezikom. Između, primjerice, rezidencije u SAD-u ili Belgiji i likovne kolonije u Grožnjanu ima puno više sličnosti nego razlika.

Glazba kao prvi kreativni output

Započeli ste s grafitima, željeli postati reper, a onda ste upisali kiparstvo i već duže ste posvećeni kistu. Ipak, vaše slike zadržale su trodimenzionalnost. Koliko znanja iz kiparstva pridonose vašem današnjem izrazu na platnu?

– Glazba je bila moj prvi kreativni output koji me ozbiljno držao još od djetinjstva, sve do srednje škole. Bio sam uvjeren da moram stvarati nešto svoje i nisam imao alternativni plan. Akademiju sam upisao s namjerom da postanem dizajner, no vrlo sam brzo skrenuo u smjeru umjetnosti. Dok sam studirao kiparstvo, paralelno sam se bavio i apstraktnom slikom koja se formalno razvijala na drugi način od mojih kiparskih radova. Kadar je fiksan i u njemu su koncentrirane sve informacije. Za razliku od skulpture koja se oblikuje i promatra u prostoru, iz svih mogućih rakursa.Tijekom studiranja bavili smo se i novim medijima, scenografijom, mozaikom i od svih tih iskustava koristim ponešto. Što je i utjecalo na to da nisam čvrsto vezan uz jedan medij. Nije isključeno da ću se vratiti i kiparstvu.

U jednoj ste se fazi posvetili i figuraciji na vrlo realističan način po ugledu na Lovru Artukovića. Što vas je privuklo figuraciji, naime mali broj mladih umjetnika odluči »oštriti« se u toj ipak slikarski zahtjevnoj formi?

– Osobno poznajem mnogo autorica i autora koji se od svojih početaka bave figuracijom. Ja bih rekao da sebi nisam dao previše izbora, jer je u tom trenutku takav izraz bio jedino što me moglo nagnati da slikam – radio sam slike kakve sam sam želio vidjeti. Zanimljivo je, doduše, kako Artukovićev utjecaj u mojim ranim radovima ne potječe iz njegovih slika, već iz njihovih reprodukcija. Kada sam slike prvi put vidio uživo, shvatio sam da je tehnička izvedba, iako majstorska, nešto sasvim drugo od onoga čemu sam ja težio.

Animacija i multimedija

Nešto sasvim drugo bila je i vaša izložba u Galeriji »Vladimir Bužančić« gdje ste unatrag nekoliko godina sudjelovali s dva videorada, pa je tigar s jednog zida hvatao leptire na drugom. Kasnije su ti leptiri sletjeli i na vašu travu…

– Radilo se o samostalnoj izložbi koja je bila multimedijska i za koju sam se pretežno bavio animacijom. To je bio prvi put da sam se okušao u tom mediju koji me oduvijek zanima, pa su animacije dosta bazične, jednostavne (hod četveronožne životinje, pokret krila kod leptira). Za taj sam se pristup odlučio kako bih dobio rad koji je pomalo ogoljen od vještine i koji podnosi dozu nespretnosti svojstvene za novi početak. Nametanjem takvih ograničenja bio sam prinuđen komunicirati jasnije i izravnije. Izložbena sezona galerije tematizirala je pandemijsku krizu, u kojoj je nedostajalo jasne i izravne komunikacije. Oba videa zamišljena su kao vizualno-zvučne basne. Radi se o kombinaciji animalističkih vizuala s antropogenim zvukovima. U radu »1-24« životinja se neprestano šeće s jednog kraja zida na drugi, kao kad je zatočena u kavezu. Takvo nemirno ponašanje javlja se i zbog neprimjereno malog prostora i zbog prisutnosti publike koja je promatra.

Animirani leptiri za videorad »Okupljanje« nastali su tako što smo napravili dvjestotinjak pojedinačnih animacija koje su onda aranžirane u kompoziciju, a prema potrebi mogu se prilagođavati prostoru, tako da je rad na sljedećoj izložbi rekontekstualiziran u posve drugu cjelinu. Kako su animacije crtane rukom, iza njih je ostalo oko 2.000 crteža, a one koje smatram najboljim, izrezao sam i »kolažirao« preko slika na papiru i tako dobio nove objekte. Danas se u svim sferama života naglašava važnost reciklaže – u ovom radu ja sam reciklirao vlastitu ideju, upotrijebio je ponovo nekoliko puta, svaki put na drukčiji način.

Slikarstvo je područje izvan razumnog

Radovi predstavljaju vašu intimnu komunikaciju u kojoj se čini tražite vezu između materijalnog i nematerjalnog… Za čime tragate?

– Ne bih rekao da se kod mene radi o potrazi za nečim konkretnim ili o pogledu u intimu. U sliku ulazim s vizualnim materijalima koji su svima bliski i idejama koje shvaćam, a nadam se da ću od toga stvoriti nešto što će nadići moje razumijevanje. Nešto što ne mogu jednostavno i momentalno dokučiti. Ako vlastitu sliku doživim kao zagonetku, tada je smatram uspješnom. Ukratko, ako i tragam, to nije potraga za odgovorima nego za novim pitanjima.

Kakva su iskustva promatrača, jesu li i oni zbunjeni ponuđenom dimenzijom ovostranog i onostranog?

– Mislim da su reakcije publike poprilično jednostavne i jasne. Nedorečenost ili začudnost najčešće su prihvaćeni takvi kakvi jesu, kao dio svijeta slike. Nekad sam zbilja svoje slike doživljavao kao prizore na granici između »ovdje« i »tamo«; u međuvremenu sam shvatio da se »ovdje« može odnositi na sve osim plohe između četiri ugla slikarskog platna.

Na vašim slikama često se može vidjeti kako su neki elementi namjerno postavljeni naoko izvan konteksta, porazbacani, i promatrača navode na ideju otpora društvenim ustaljenostima? Što vas navodi na to?

– Ne želim da se promatrač zabuni i pomisli kako prikazujem stvarnost. Za mene je slikarstvo područje izvan razumnog i predvidljivog. Komponente slika su prepoznatljive, ali uvijek se dogodi neki pomak. Slike su asocijativne i navode na tragove i zaključke, ali pokušavam blokirati mogućnost konačnog tumačenja. Uvijek je prisutna određena napetost, konflikt, kontradikcija, kako u likovnom, tako i u sadržajnom smislu, što u radove može unijeti dozu humora i apsurda.

Što vas pokreće na razmišljanje, umjetničko djelovanje?

– Uvijek je to znatiželja, potreba za učenjem. U likovnom smislu, kada imam ideju za rad, najuzbudljiviji dio za mene nije realizacija te ideje, već sve one neočekivane stvari koje se otkriju tijekom te realizacije. Rad na kraju nikada ne bude u cijelosti ono što je zamišljeno, inače ga ne bi imalo smisla izvoditi.

Četiri godišnja doba?

U Muzeju grada Rijeke uskoro će biti tiskan i katalog s vašim radovima, koji će trajno dokumentirati vašu prošlogodišnju izložbu »Četiri godišnja doba?« u Palači šećera. Znate li već sada koji će materijali biti zastupljeni?

– Kako se radi o site-specific izložbi, dio kataloga stavlja naglasak na radove u prostoru. Arhitektura i povijest palače utjecali su na odabir i postav djela, te je cilj da se kroz stranice kataloga reinterpretira iskustvo posjeta izložbi. Drugi dio sadržavat će klasičan pregled izloženih radova, ali i nekih koji nisu bili izloženi poradi tehničkih ograničenja. Tu je naravno i opsežan tekst kustosice Sabrine Žigo.

Zašto stoji upitnik na kraju naslova izložbe?

– Naziv izložbe povezan je kako s prostorom u kojem se održala, tako i sa sadržajem radova. Kako se radi o izložbi u nekonvencionalnom prostoru, koji je razveden i raznolik, kustosica izložbe Sabrina Žigo i ja odabrali smo formalno i medijski različite radove. Nit koja ih sve povezuje jest da se snažno osvrću na pojam vremena, u meteorološkom ili kalendarskom smislu. Za impozantni povijesni prostor odgovarao mi je klasičan i pomalo pompozan naziv izložbe koji sam narušio upitnikom. Pitanje nije samo do kad ćemo imati četiri godišnja doba na koja smo navikli, već i zašto to smatramo nekim standardom s obzirom na to da je u velikom dijelu svijeta dinamika prirodnih promjena drukčija. Taj eurocentrični svjetonazor reflektira se i u svojevremenoj funkciji palače kao upravne zgrade rafinerije šećera, čiji je business model izgrađen na blagodatima globalizacije i kolonijalizma.

Četiri godišnja doba svevremeni je motiv u umjetnosti i kroz povijest je interpretiran na različite načine. Vrijeme i klima oduvijek su jedan od presudnih faktora u oblikovanju društva, utječu na organizaciju života, način razmišljanja, mentalitet… U prošlosti je vrijeme bilo važno iz jednih razloga, danas iz drugih, a o vremenu se govori u rasponu od površnih svakodnevnih razgovora do ozbiljnog javnog diskursa koji oblikuje današnje politike. Pitanje klime aktualnije je nego ikad prije. Osim stručnjaka i svatko od nas ima svoje mišljenje o temi. Ja nisam htio izraziti svoj stav o toj problematici, jer nisam siguran da ga mogu jasno izraziti s obzirom na njezinu kompleksnost, već pristupiti temi iz više rakursa. Svaki rad na izložbi na drukčiji je način povezan s temom. Kreću se od metaforičko-poetičkih pristupa do posve ogoljenih i direktnih radova.

Promjene su konstantne i polagane

Kakav je vaš tijek rada? Jednom ste izjavili da najprije postavljate scene koje fotografirate pa one postaju predlošcima za daljnji rad. Možete li to pojasniti?

– To se prvenstveno odnosi na moje ranije radove, gdje bih osmislio sadržaj slike i kompoziciju, potom bih motiv postavio u ateljeu, pomno ga osvijetlio, te zatim prema fotografiji tog prizora radio sliku. Sve se odvijalo u kontroliranim uvjetima i linearno. Danas postupak varira, a najčešće je kombinacija slikanja »iz glave« i prema predlošku. Prema potrebi, tijekom rada na slici, vraćam se pripremnim studijama i u kompoziciju »kolažiram« elemente iz osobne fotoarhive, ili iz materijala preuzetih s interneta. Za predprodukciju slike koristim različite alate, od olovke i papira, do photoshopa i softwarea za 3D oblikovanje.

Što trenutno radite, gdje će vas se moći razgledati u sljedećim mjesecima?

– Na već spomenutom »Nord Artu« moji se radovi mogu razgledati do listopada, a nekoliko radova bit će postavljeno na izložbi u galeriji ARTSADA u Voloskom sredinom kolovoza. U 2025. pripremam izložbu za Ravnikar Gallery Space u Ljubljani, galeriji s kojom surađujem posljednjih 5 godina. Radi se o izložbi na kojoj će svi izloženi radovi biti prikazani premijerno. Trenutno radim na slikama malog formata, to me odnedavno počelo zanimati i tu ima mnogo prostora za otkrivanje. U planu je i istraživanje određenih materijala koji su poprilično atipični kao slikarske podloge. Sadržaj radova, međutim, neće se radikalno promijeniti. Promjene koje se događaju su konstantne i polagane.

Zakoni ne potiču kupovinu umjetnina, a kultura je na margini

Priželjkujete li odlazak u inozemstvo? Općenito, kakav je vaš stav prema mjestu u kojem želite živjeti; jeste li statični ili nomadski prilagodljiv i znatiželjan tip?

– Odlasci u inozemstvo su česti te ih priželjkujem uvijek. Jedan od ljepših segmenata ove profesije jesu putovanja koja nude priliku za profesionalni razvoj. Kod nas su mnoge stvari još neuređene, zakoni ne potiču kupovinu umjetnina, i kultura, kojom se toliko dičimo, je na margini. Možda je to dio nekakvog masterplana da umjetnici postanu snalažljiviji i poduzetniji, to ne mora nužno biti loše.

Unatoč učestalim putovanjima, čini mi se da je Kvarner jedno od najugodnijih mjesta na svijetu. Na malom teritoriju imamo prirodnu raznolikost, relativno pouzdanu klimu, na korak smo od mora i planina, nije prenapučeno, a blizu su nam važna kulturna središta, poput Venecije ili Beča. Zasad ovdje ima previše prednosti da bih razmišljao o trajnom preseljenju.

Za jedno platno od 4 dana do 4 mjeseca

Platna su vam uglavnom velikih dimenzija. Koliko vremena vam je potrebno za jedan rad?

– Pravila nema, nekada sve ide jako brzo, a nekad ispod gotove slike postoje već tri započete… U cijeli proces treba ukalkulirati i akumulaciju ideja, promišljanje i planiranje radova i tehničku pripremu. Ali, otprilike, od 4 dana do 4 mjeseca.

Radite li jedno po jedno platno ili istodobno radite na nekoliko njih?

– Volim započeti više radova paralelno, ali najčešće u jednom trenutku procesa sva pažnja ode u jedan rad pa ostale stavim na čekanje. Događa se da se nekim slikama vratim i nakon izlaganja, pa ih dorađujem ili mijenjam. Rad je nedvojbeno završen onda kada trajno napusti atelje, a možda ni tada…