Nakon objave kapitulacije Italije, 8. rujna 1943. godine, zapovjedništvo Talijanske kraljevske ratne mornarice, izdalo je zapovjed da se brodovi upute prema jugu i uplove u luke pod kontrolom saveznika.

Veliki broj brodova nalazio se na popravku, odnosno nisu bili u mogućnosti zaploviti vlastitim pogonom, pa su napušteni ili ih je potopila posada da ne padnu u ruke Nijemcima.

Manji broj nije izvršio zapovjed, odnosno nisu prihvatili uvjete predaje koje je potpisao general Giuseppe Castellano u Cassabileu, a uime maršala Pietra Badoglia nekoliko dana ranije. Zanimljivo je da je general Castellano sudjelovao 1941. i 1942. u okupaciji Jugoslavije.

U razdoblju, nakon potpisa predaje, zabilježeno je nekoliko pobuna, pravih ili pretpostavljenih, na ovim brzim uzobalnim jedinicama Talijanske kraljevske ratne mornarice i Nacionalne replikanske mornarice zvane i Ratna republikanska mornarica odnosno mornarica Talijanske socijalne republike utemeljene u rujnu/listopadu 1943. koja je postala operativna 1944. godine, a bavila se prvenstveno ophodnjama duž obale i postavljanjem protubrodskih mina.

Nekoliko brodova, manjih dimenzija na vezu u Istri i Dalmaciji, predalo se Nijemcima, jer nisu mogli ispuniti uvjete kapitulacije ili su se odazvali novoj naredbi od 10. rujna zapovjedništva Regio Esercito della Venezia, Giulia, Dalmazia i Albania. Dio tih brodova, pod talijanskom zastavom i talijanskom posadom, sudjelovalo je u iskrcaju u Zadru te ponovnoj okupaciji otoka Cresa, Lošinja i Krka.

Odlikovani časnik

Događaji na »MAS 541« i njegov kraj i danas su obavijeni tajnovitošću unatoč britanskim i francuskim izvješćima, a među njima u to doba i neki malo dostojanstvenih za zapovjednika, posadu i samu talijansku mornaricu. U tim izvješćima zapovjednik i posada smatrani su odgovornima za pobunu, ubojstvo francuskih komandosa koji su se nalazili na brodu.

U kronološkom redu, prva pobuna dogodila se na »MAS 433« (7. eskadra MAS Talijanske kraljevske ratne mornarice koja je operirala u Dalmaciji). Događaji od 8. rujna iznenadili su posadu u jednoj dalmatinskoj bazi, vjerojatno već pod kontrolom Nijemaca.

MAS 434 i 433 u raspremi 1949. u luci Brindisi

Nema detalja o eventualnom i privremenom zarobljavanju od Nijemaca, ali ostaje činjenica da je brod ostao pod komandom svog zapovjednika, poručnika Ruggera Frezza koji je, s posadom, evidentno pristupio mornarici Talijanske socijalne republike.

Frezza je bio sposoban i više puta odlikovani časnik rođen u La Speziji: 19. studenog je dobio naređenje prebaciti svoj MAS u Veneciju, gdje je, čini se, brod trebao otići u brodogradilište. Za vrijeme plovidbe, jedan član posade teško ranjava zapovjednika vatrenim oružjem i naređuje ostatku posade, koji su ostali pasivni za vrijeme pucnjave, da usmjere brod u Termoli koji je već bio u britanskim rukama.

U tu luku su stigli nakon par sati plovidbe, ranjeni zapovjednik je iskrcan, preminuo je prije dolaska u bolnicu, a prema svjedočanstvima koje je skupila rodbina Frezze rekonstruiran je sam događaj: za vrijeme plovidbe signalist, koji je u tom trenutku bio za kormilarskim kolom, skreće s rute i usmjerava brod prema jugu.

Zapovjednik je primijetio promjenu rute te je intervenirao, no mornar otvara vatru, ranjava zapovjednika, dok je ostatak posade »ne sudjeluje«, osim još jednog člana koji se pridružio signalisti. Pasivnost posade može se protumačiti strahom ili su htjeli iskoristiti priliku da brod plovi na jug i predaju se saveznicima.

Jedini član posade koji se spominje je izvjesni Carlo Mender, posilni zapovjednika, koji se u trenutku pucnjave nalazio u potpalublju i koji je bio užasnut kada je vidio što se dogodilo. U luci Termoli posadu je preuzeo vod Britanaca koji ih je sproveo u jednu kasarnu, zapovjednik luke je odao počast Frezzi, ali je odbio razgovarati s posadom i otkriti počinitelja.

Dokumentacija koja je pronađena nakon rata potvrđuje dolazak »MAS 433« u Termoli u 16 sati 19. rujna 1943. s dolaskom iz nepoznate luke na dalmatinskoj obali, po talijanskim izvorima riječ je o bazi Ulivetto (Maslinik) najvjerojatnije kod Šibenika, jer je tamo bio na dan kapitulacije.

Odmah nakon što je iskrcan teško ranjeni časnik, posadu preuzima britanska vojna policija i odvodi u kasarnu u očekivanju saslušanja. Zapovjedništvo I. flotile MAS Talijanske kraljevske ratne mornarice, s datumom od 7. prosinca i s potpisom kapetana fregate Giorgia Manutija, daje naredbu da signalist Antonio Cherchi bude stavljen na raspolaganje Deposito Equipaggi (Maridepo) u Tarantu, a da ostatak posade bude poslan u zapovjedništvo protupodmorničkih snaga u luci Brindisi.

Osamnaestog prosinca iste godine, u poruci koju potpisuje ministar mornarice, naređuje se divizijskom admiralu da otvori istragu kako bi se utvrdili događaji na brodu koji je došao u Termoli iz jadranske zone pod kontrolom neprijatelja.

No, nijedan član posade nije optužen, uhićen ili osuđen: službeno se ne navodi niti ime ubojice zapovjednika. U registrima mornarice potvrđuje se da se smrt zapovjednika pripisuje posadi…

Nestanak

Priča o nestanku »MAS 541« počinje njegovim isplovljavanjem iz Bastije na Korzici 21. ožujka 1944. godine s naredbom da preveze sabotere u misiju te nedolaskom u bazu u predviđeno vrijeme. Treba reći da su tri MAS-a Talijanske kraljevske ratne mornarice iz te baze bila na raspolaganju anglo-američkih snaga za izvođenje specijalnih operacija – sabotaža i prijevoza informatorai: »MAS 541«, »MAS 546« i »MAS 543« (zapovjednici Guido Cosulich, Paolo Iappelli i Giulio Centurione). I tu priča postaje zanimljiva zbog zapovjednika Guida Cosulicha koji je rođen u Malom Lošinju.

Ondašnji engleski i francuski službeni dokumenti navodili su, među mogućim razlozima nepovratka, onu kao najgoru i »vrlo« vjerojatnu – pobunu talijanske posade…

Guido Cosulich

Na Korzici, među savezničkim snagama prisutnima na otoku, bilo je i specijalnih francuskih snaga, odnosno pripadnika snaga slobodne Francuske generala De Gaullea: Bataillon de Choc i Commandos d’Afrique.

Ovim posljednjima je bilo naređeno da pripeme malu ekipu za operaciju sabotaže na talijanskoj obali u, onom trenutku, nepoznatom mjestu. Kasnije je objavljeno da je cilj bio rušenje jednog mosta i jednom tunela kod Arenzana, zapadno od Genove…

Više realističnih noćnih vježbi protiv lažnog objektiva već je bilo izvedeno, čak i s ranjenima među sudionicima, i sve se činilo u redu. Izabran je zapovjednik koji je trebao odabrati suradnike, a misija je dobila kodno ime Cadex.

Ipak, uvijek su anglo-amerikanci, u ovom slučaju Britanci, birali akcije koje treba izvesti i koji su zadani ciljevi. Grupi sabotera pridružili su se dva visoka francuska časnika i, uobičajeni, engleski časnik za vezu. Navečer 21. ožujka u 19 sati »MAS 541« isplovljava iz luke Bastia pod zapovjedništvom Guida Cosulicha s deset članova posade i osam savezničkih specijalaca.

»MAS 541« trebao se vratiti u Bastiju oko sedam sati sljedećeg jutra. Nažalost, nije se pojavio niti je došla ikakva vijest o sudbini te je odmah pokrenuta akcija potrage.

Iz službenih dokumenata Ufficio Storico Ratne mornarice u Rimu:

Talijanski MAS u akciji

– Komunikacija od 23. ožujka 1944. s potpisom potporučnika Luigija Mereua, zapovjednika »MAS 507« s bazom u Bastiji i odaslan Zapovjedništvu 5. flotile MAS (Flotmas) u Maddalenu, u kojoj se obavještava da se »MAS 541« nije vratio te o potrazi za preživjelima uz korištenje zrakoplova Spitfire.

– Nota od 21. travnja, s potpisom potporučnika Giulija Centurionea, poslana Vrhovnom zapovjedništvu mornarice (Maristat) u kojoj se informira da je zapovjednik britanske Kraljevske mornarice Mac Callun odgovoran za MAS u bazi za specijalne operacije, komunicirao da su engleske obavještajne službe, u trenutku kada se trebalo dogoditi iskrcaj francuskih komandosa ukrcanih na »MAS 541« između Cogoleta i Varazze, čula jaka eksplozija.

Pretpostavlja se da je eksplozija ustvari pogreška u rukovanju pri pripremi eksploziva za akciju (oko 150 kg) ili zbog udara u minu. Nitko na brodu nije spašen.

S obzirom na ova dva dokumenta, već je tada bilo jasno da su uzroci nepovratka bili poznati saveznicima, ali i Talijanima.

Dva scenarija

Pobuna na »MAS 541« nije se nikad dogodila, ali u dosjeu WO 204/6838 Public Record Office zapisana je mogućnost pobune, a kapetan Adolphe Lepotier iz francuske mornarice, autor više članaka i jedne knjige o toj temi – »Cap sur la Corse« podržava ovu tezu.

Sedmog travnja na plaži u Antibesu pronađeno je tijelo Andrea Verniera, dok je tijelo Jeana Antoinea Setata pronađeno 13. travnja kod Port-de-Bouca, na kolalitetu Chateau-Saint-Gobain. Na tijelima nisu pronađeni znakovi ranjavanja.

Nema podataka je li izvršena obdukcija… Trećeg prosinca 1943. »MAS 541«, pod zapovjedništvom Guida Cosulicha, iskrcao je na plažu Moneglia jednog od sudionika akcije na Korzici – vezistu s radiopostajom kojom je obavljena jedna od prvih veza između partizana i saveznika.

Zapovjednik Commandosa d’Afrique, Regis George Bouvet, iznio je da se sjeća susreta, za vrijeme iskrcavanja na otok Elbu, italo-njemačkog informativnog časnika koji mu je ispričao da se posada »MAS 54« riješila Francuza i Engleza i otišla prema Porto S. Stefano.

No, radi se o informaciji iz treće ruke koje nisu provjerene, pa je vrlo čudno da to sjećanje Lepotier objavio. No, on u nastavku poziva sve one koji imaju bilo kakvu informaciju da otkriju »pravu istinu« jer knjigu je objavio 1951. godine.

Zapovjednici MAS-ova – Guido Cosulich, Giulio Centurione i Paolo Iappelli

Patrick De Gmeline, u svojoj knjizi »Commandos d’Afrique« (1980.) tvrdi da je teško vjerovati da osam komandosa naoružanih do zuba i istreniranih za borbu može biti iznenađeno i svladano od članova posade.

I na kraju u knjizi »Corsican Command« autora Patricka Whinneya (1989.) stoji: »Ima više teorija, ali mogućnosti su samo dvije: dogodio se neki incident na brodu dok su rukovali eksplozivom ili, vjerojatnije, udarili su u minu koja je plutala ili minu za sprječavanje iskrcaja.«

U prilog navedenom su događaji koji su se već događali prilikom prethodnih specijalnih operacija (»MAS 546« stradao je zbog aktivacije magnetske mine za vrijeme misije kod otoka Capraia 21. veljače 1944. – od 16 osoba na brodu stradalo je 12: deset članova posade i dva američka pripadnika O.S.S.-a).

U jednom ili drugom slučaju, kraj bi bio trenutačan. Stotine galona benzina visokog oktanskog broja, nepoznate količine, ali svakako značajne, plastični eksploziv te punjenje mine, ne bi ostavilo ništa drugo osim rupe u – vodi. Jedino svjedočenje koje se pojavilo o događaju je vijest koju je objavilo talijanski radio o jakoj eksploziji ispred Genove.

Tog, 19. ožujka na »MAS 541« su bili ukrcani: Guido Cosulich, zapovjednik; Roberto Pulcri, vođa motorista trećeg razreda; Elio Piersimoni (rođen 1922.), kormilar; Primo Loffredo, motorist (1918.); Bertino Bertini, torpiljar (1915.); Antonio Toma, vezist (1920.); Giuseppe Giacomini, motorist (1921.); Proto Dau (1923.) i Secondo Vincenzi (1922.), topnici; Remo Goffredi, signalist (1922.); Raffaele Ferraro (1922.), mornar, te kapetan fregate De Lajudie (kodno ime Vieux Martin), francuski konjički kapetan Riottot iz francuske Crhovne komande, poručnik Royal Navy- Dow (The Colonel) te pet članova Commandos d’Afrique: kapetan Max Roumy, poručnik Raymond Gerber te podčasnici Theofile Stevens, Andre Vernier i Jean Antoine Setat.

Da se napravi mjesta saboterima iskrcana su četiri člana posade: Lucio Marini i Ettore Dorio, vezisti; Concetto Licciardello, kormilar i Giuseppe Macciantelli, torpiljar.

Cosulichi stradali u II. svjetskom ratu

Angelo Cosulich (rođen 20. 8. 1921.) 20. 7. 1940. u Libiji

Anton Cosulich (21. 10. 1916.) 10. 11. 1944. u logoru u Njemačkoj

Pietro de Pecine Cosulich (9. 5. 1909.) 25. 1. 1941.

Giuseppe Cosulich (27. 8. 1911.) 4. 12. 1944. u logoru u Njemačkoj

Sergio Cosulich (20. 4. 1942.) 26. 9. 1944. u Italiji

Protupodmornički čamac

MAS (motoscafo antisommergibile, talijanski protupodmornički motorni čamac); istisnina 12,3 tone; naoružanje dva torpeda od 356 mm (poslije 450 mm), 2-3 mitraljeza. Kasniji tipovi istisnine do 48 tona, motori 500-750 KS, brzine 28-45 čvorova, naoružani i protupodmorničkim bombama.