Golem broj navijača koji su pratili nogometnu reprezentaciju na svim dosadašnjim velikim manifestacijama, poput svjetskih prvenstava u Rusiji i Katru, ali i prije, kao i nedavno na EURO-u 2024., u Njemačkoj, između ostalog, može poslužiti i kao dokaz jedinstva, odnosno izraz zajedništva, kad se radi o masovnoj podršci reprezentativnoj vrsti i pobjedničkom zanosu koji je prati ili ju je pratio do neslavnog ispadanja s turnira. Osim nogometnog fenomena imamo i niz drugih zbivanja koja naciju bacaju u stanje pobjedničkog transa ili pak poražavajuće tuge i očaja. Sjetimo se samo masovnog odavanja počasti preminulom Oliveru Dragojeviću, nakon što je nogometna reprezentacija u Rusiji osvojila srebro, dan poslije, nacija je bila šokirana odlaskom svima dragog i popularnog Olivera…

Moralni poduzetnici

S tim primjerima u svezi, ali i brojnim drugim, koliko takva stanja, bilo da se radi o golemoj radosti, bilo o golemoj tuzi, pobjedama ili porazima, zapravo daju širu i dublju sliku društva, prepoznatljivu identitetsku, pa i mentalnu, psihološku, odrednicu nacije, naroda, Hrvata napose – pitali smo izv. prof. dr. sc. Krešimira Krolu, s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.

– Iako društveni događaji tog tipa, ili kalibra, ako baš hoćete, nose sa sobom veliku količinu emocionalnog naboja, dugoročne posljedice ili utjecaji takvog stanja za društvo su u najboljem (ili najgorem) slučaju srednjoročnog trajanja. Za početak valja naglasiti kako forsirano zajedništvo nije karakteristika modernih, demokratskih, pluralnih odnosno razvijenih društava. Neslaganja po svjetonazorskoj ili identitetskoj liniji nužna su u slobodnim društvima, a nametnuti kolektivizam može se tumačiti i kao pokušaj kontrole i sputavanja te slobode. Isto vrijedi i za sportska natjecanja ovakvog tipa, gdje spontano zajedništvo nastaje na osnovi poistovjećivanja s pristupom igri i rezultatima, a ne zbog toga što moralni poduzetnici traže vjernost reprezentaciji, te svakog tko se ne uklapa u tu viziju automatski deklariraju neprijateljskim elementom. No čak i kada je riječ o konsenzusu, kao što je bio spomenuti ispraćaj Olivera Dragojevića, takvi događaji prosječno nemaju potencijala supstancijalno mijenjati duboke društvene podjele jer je za takve promjene nužno mijenjati procese u društvenim strukturama, neovisno o izvanrednim društvenim događajima kao što su nogometna natjecanja ili ispraćaji omiljenih glazbenih zvijezda.

Hrvati nisu dakako usamljen slučaj takvih trijumfalističkih reakcija, koji biste primjer još istaknuli?

– Nije to samo specifičnost Hrvatske i hrvatskog društva, a za primjer je najbolje uzeti Francusku, koja je 1998. bila svjetski prvak u nogometu. Mnogi su smatrali da rasno i etnički raznolika reprezentacija, koja je i svjetski prvak sa zvijezdama poput Zinedinea Zidana, Deschampsa i Thurama, ujedno označava i početak kraja rasizma i diskriminacije te drugih podjela u francuskom društvu, no taj simbolični trenutak ostao bi samo simbolični da ga nisu pratile i konkretne politike i programi usmjereni na smanjivanje nejednakosti i nesnošljivosti u društvu. Dakle, iluzorno je očekivati da samo kratkoročna kolektivna emocija ima potencijal potaknuti promjene u društvu, pogotovo kada je ta emocija akumulirana tijekom jednog natjecateljskog ciklusa. Da me se krivo ne shvati, emocije mogu biti potentan čimbenik u upravljanju ljudskim stavovima, vjerovanjima i ponašanjima, no da bi se postigao efekt, potrebno je kontinuirano provocirati emocije, kao što se, primjerice, radi u političkom polju i u algoritamskoj komunikaciji na društvenim mrežama. Nogomet – iako mu se tepa da je najvažnija sporedna stvar na svijetu, to »sporedna« je još uvijek ključna kategorija u svim daljnjim analizama.

Na tragu euforije

Da nastavimo na sličnom tragu… Koliko se u tako složenim emocionalnim stanjima Hrvati ipak razlikuju od nekih drugih naroda, hrvatska država od nekih drugih država?

– Postoje stvari koje nas u tome povezuju s drugim društvima, no postoje i neke naše specifičnosti jer se tijekom ratnih i poslijeratnih devedesetih godina hrvatska nogometna reprezentacija nametnula kao najprepoznatljiviji identitetski simbol u svjetskim okvirima. No baš se na tragu te euforije može vidjeti kako uspjesi tog razdoblja nisu doveli do progresivnog skoka u društvu, nego upravo suprotno, taj se uspjeh koristio i kao argument da nema potrebe išta mijenjati kada su rezultati iznadprosječni, jer je to esencijalna karakteristika Hrvata i hrvatstva.

Koliko se i odnosom prema pobjedama i porazima u sportu zapravo zrcali i način na koji se odnosimo prema uspjehu i neuspjehu i u drugim područjima, na poslu, recimo? Drugim riječima, ako smo u pobjedama euforični, a u porazima dramatični, možemo li govoriti i o svojevrsnoj empatiji na hrvatski način, između ostalog? Što bi sociologija o tome imala kazati?

– Ne bih rekao da smo tu nešto posebno drukčiji u odnosu prema nekim drugim zemljama ili društvima, no valja uzeti u obzir kako su rezultati hrvatske nogometne reprezentacije posljednjih nekoliko natjecateljskih ciklusa neizbježno doveli i do porasta apetita i očekivanja prosječnog navijača. Ono što je potencijalno problematično jest kada se oko sportskog kolektiva i jednog natjecanja stvara svojevrsni kult, jer u takvim okolnostima nema prostora za kritiku i analize. Drugim riječima, vođenje ili igranje za nacionalnu vrstu nije i ne može biti mjerilo »hrvatstva«. Mjerna jedinica dobrog građanina Hrvatske jest ona koja gleda poštuju li se zakonski okviri i propisi države, a već tu smo mogli vidjeti kako se nekim igračima »progledalo kroz prste« samo zato što su »zaslužili« hrvatsku reprezentaciju. Dakle, ona emocija o kojoj smo prije govorili može biti instrument manipulacije javnosti i imati ozbiljne posljedice za društvo, jer šalje poruku da nismo svi jednaki pred zakonom. Bilo je i slučajeva suptilnih diskriminacija i prema igračima reprezentacije jer su bili »drugotni« u odnosu prema »pravovjernima«, pa ih ni izbornik ni nacionalni nogometni savez nisu zaštitili kako su štitili neke druge igrače, iako su prekršaji »pravovjernih« bili znatno ozbiljniji u odnosu prema »drugotnima«.

Klupsko i nacionalno

Stoji li teza da se između ostalog širi i dublji odnosi u društvu na određeni način zrcale i odnosom prema sportu, odnosno uspjesima i razočarenjima kad se radi primjerice o nogometu i navijačima, vezano prije svega uz reprezentaciju? Drugim riječima, može li se zaključiti da kako funkcioniraju navijači, tako funkcionira i društvo općenito, ili je to ipak pretjerana konstatacija? Vaš završni komentar?

– Može se cijela ta perspektiva svesti i na činjenicu kako je prevelik fokus na sportskim uspjesima, bilo individualnim bilo kolektivnim, simptom društva s nižom razinom individualizacije, pa se onda svaki uspjeh ili neuspjeh doživljava ili kao vlastiti trijumf ili kao vlastita tragedija. Mišljenja sam da je to bilo izraženije u tranzicijskom razdoblju hrvatskog društva, a danas je cijeli taj fenomen nešto složeniji, pogotovo što se tiče nogometa, jer je postao svjetski potrošački spektakl par excellence, pa je onda i ta identifikacija donekle banalizirana činjenicom kako je riječ o još jednom proizvodu globalne kulture i ekonomije. No za nešto smjelije konstatacije o tom pitanju trebalo bi vidjeti i što kaže empirija o navijačima hrvatske reprezentacije, a nje, koliko je meni poznato, i nema previše u posljednje vrijeme. Mišljenja sam i da treba razlikovati klupsku navijačku privrženost s njezinim slojevitostima jer je riječ o procesima koji traju cijele godine, odnosno cijelog života, a reprezentacija je ipak više revijalnog karaktera u usporedbi s onim što je i korijen nogometne kulture i tradicije.

U tom smislu ono što se primjećuje kroz rituale i simboliku unutar okvira klupskog nogometa jest možda potentniji indikator stanja u društvu nego što su to periodična internacionalna natjecanja nacionalnih vrsta. Dapače, mnogo je primjera gdje su navijači lokalnih klubova u izravnom sukobu s nogometom kakav njeguje UEFA, a pogotovo FIFA, te opetovano pozivaju na bojkot tih institucija i natjecanja jer smatraju kako se zbog profita uništava »duh« igre i zajednice koja bi nogomet trebao biti.