U polariziranom i slabo kohezivnom francuskom društvu, muška nogometna reprezentacija jedan je od rijetkih nacionalnih ponosa koji je kroz prošlu dekadu uspijevao ujediniti cijelu naciju ako to ništa drugo nije moglo. Kada su nogometaši poput Paula Pogbe, Raphaela Varanea i Kyliana Mbappea oblačili dres nacionalne vrste i pred punim stadionima pjevali »Marseljezu«, identifikacijski moment koji se aktivirao u siromašnim, pretežito imigrantskim četvrtima diljem francuskih gradova bar je nakratko pružao vjerovanje kako ljudi najrazličitijih klasnih i socijalnih statusa te etničkih pozadina mogu stati iza iste stvari. Međutim, u Francuskoj na rubu društvene eksplozije, ovu iluziju ne pruža više niti repka.

Nemali je broj medijske publike na razmeđi sporta i politike ostao iznenađen kada se nekolicina francuskih reprezentativaca pojedinačno očitovala o aktualnim parlamentarnim izborima koji će promijeniti smjer cijele zemlje. U jeku priprema za tekuće Europsko nogometno prvenstvo, igrači kao što su Jules Kounde, Marcus Thuram i Mbappe iskoristili su uperene mikrofone i svjetla reflektora kako bi poručili da ne žele predstavljati zemlju u kojoj vladaju mržnja i represija te naposljetku direktno ili manje direktno pozvali na glasanje protiv Nacionalnog okupljanja, najjače stranke francuske desnice. Ipak, rezultati prvog kruga nacionalnih izbora pokazali su kako se francusko društvo ne želi riješiti političke bujice naširoko omražene Marine Le Pen, već čovjeka kojemu je cijeli poduhvat velikog francuskog sportskog ljeta trebao poslužiti u globalnom projiciranju nacionalne moći.

Trenutno, nogomet i sport ne pružaju previše radosti Emmanuelu Macronu, predsjedniku čiji je imidž tijekom sedam godina vladavine parazitirao na slavi najpoznatijih francuskih vedeta. Nakon što je najslavnija među njima službeno napustila Katarom financiranu, a u Parizu pisanu nogometnu priču i otišla put Madrida, makronizmu ne ostaje drugo nego da svoje posljednje dane utroši na što je moguće bolju organizaciju Ljetnih olimpijskih igara koje uskoro započinju u glavnom gradu. No, rješavanje infestacije štakora i stjenica, čišćenje zagađene Sene nespremne za vodene sportaše, smirivanje prijetnji štrajkovima u sektoru transporta i sigurnosno zbrinjavanje milijuna nadolazećih turista doći će kao odmor od grozomornog blejanja u sat koji odbrojava dane do ulaska u novi politički period nacije. Teški izborni poraz koalicije Zajedno (Ensemble) postat će završna epizoda centrističke ere, u mimovima ovjekovječene prikazima predsjednika koji u kišom okupanoj Moskvi grli i ljubi reprezentativnu desetku.

Konačni pad centrizma

Nedjeljni izborni rezultati pokazuju kako se omjeri na francuskoj političkoj sceni od izbora za EU parlament nisu promijenili. Kratka kampanja pokrenuta 9. lipnja, kada je Macron zbog lošeg ishoda svoje stranke Preporod svojevoljno raspustio parlament i vlastitu vladu, nije dovela brojčane šokove, pa je završni konto, i uz najveću izlaznost u proteklih 27 godina, trećinu glasova ponovno donio Nacionalnom okupljanju (Rassemblement National – RN). Rezultati sklepanih koalicija također su pratili lipanjske zbirove pa je, kada se sakupe glasovi cijele Francuske, 28 posto dobio na brzinu formiran ljevičarski savez Novi popularni front (NFP), dok je neoliberalni Preporod unutar koalicije Zajedno dobio tek 20 posto glasova, upola manje nego prije dvije godine. U izbornom sustavu u kojem svaki zastupnik mora osvojiti svoju izbornu jedinicu, drugi će krug odlučivati o konačnom sastavu novog parlamenta. U završnu bitku za 500-tinjak od ukupno 577 zastupničkih mjesta s najvećim izgledima za sastavljanje nove vlade prvi put u svojoj povijesti ulazi stranka za koju sloboda, jednakost i bratstvo niti retorički ne znače previše, što znači da Francuska ima dobre izglede da završi s najdesnijom vladom još od doba nacističkih kolaboracionista Philippea Petaina. Nacionalno okupljanje mlađahnog 28-godišnjeg lidera Jordana Bardelle, osim ganjanja magične brojke od 289 zastupnika potrebnih za stvaranje većine, lovi i simpatije potencijalnih koalicijskih partnera, a u slučaju njihovog neuspjeha mogućnosti nema mnogo. Ili će »republikanska brana« koalicija NFP i Zajedno potpisati taktički pakt kako bi blokirala Bardellino uzdizanje na mjesto najmlađeg premijera u povijesti Francuske, ili će nefunkcionalna Nacionalna skupština do daljnjeg ostati bez nove vlade.

Reuters

No kakav god parlamentarni ishod bude, ono što je sigurno je da je centrizam Emmanuela Macrona mrtav politički projekt. Očajnički potez kojim je predsjednik želio zaustaviti nastavak pada vlastite popularnosti te spriječiti jesensko izglasavanje nepovjerenja vlastitoj vladi obrazložen je i željom da ekstremna desnica ne uđe kao favorit u predsjedničke izbore 2027. godine, s računicom da će se stranka Marine Le Pen slomiti pod pritiskom naglo joj dane odgovornosti. Nakon što je raspustio ultranepopularni kabinet na čije je čelo nedavno postavio još jednog zelenog političara, 35-godišnjeg Gabriela Attala, Macron nije skrivao kako je destrukcija jedino što je još u stanju činiti.

– Za ovo sam se pripremao tjednima i oduševljen sam. Bacio sam granatu njima pod noge. Sad ćemo vidjeti kako će se snaći, rekao je predsjednik iznenadivši čak stranačke kolege s kojima se o svom gambitu po svemu sudeći nije konzultirao. Iako je vrijeme predizborne kampanje koristio kako bi sve manji broj prijemčivih ušiju uvjeravao da se Francuska mora oduprijeti dvama tobožnjim ekstremima zdesna i slijeva, Macron nije preuzeo zasluge za političko jačanje ksenofoba i filofašista kao rezultate svoje vladavine, niti kazao kako je njegova osobna pozicija i dalje vrlo komotna. S mjesta predsjednika koje ne namjerava napustiti imat će odličnu poziciju za sabotiranje svih prijedloga koji mu nisu po guštu, dok će pred nacijom i zapadnim saveznicima sve potencijalne probleme, kao što je možebitno smanjenje entuzijazma po pitanju rata u Ukrajini, istovremeno moći svaliti na drugoga. Također, s obzirom na to da se nove politike koje uistinu mogu utjecati na smjer zemlje mogu implementirati samo u slučaju potpune sloge predsjednika i parlamenta, Macronove neoliberalne i antisocijalne mjere protiv kojih se buni većina Francuza nastavit će razarati društveno tkivo. Francuska se neće skoro oporaviti od štete koju su počinili višestruka podizanja poreza na goriva – izazivači masovnih i ustrajnih prosvjeda »žutih prsluka« – podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu kontroverznim dekretom bez suglasnosti parlamenta te utapanje tržišta hranom jeftinim i nekvalitetnim proizvodima koji su potaknuli nezadovoljstvo francuskih poljoprivrednika i stočara.

Reuters

Dozvola za vladanje

Vjerojatno najbolju ocjenu političkog menueta koji su Macron i Le Pen vodili u proteklih sedam-osam godina dao je grčki političar i ekonomist Yanis Varoufakis koji je naveo kako dvojac jedan bez drugoga ne bi uspijevao pokoriti francusku parlamentarnu arenu te prostrijeti stol na kome će desni centar predati vlast ekstremnoj desnici. Ipak, takva smjena vlasti ne bi bila moguća da Nacionalno okupljanje nije izvršilo temeljiti rebrending te na svoje čelo postavilo Jordana Bardellu, čovjeka koji će u očima javnosti sakupljati legitimnost koju stranka zaljubljenika u Višijevski režim nije imala. Poput Giorgie Meloni u Italiji koja je vlastitim i stranačkim preobražajem Braću Italije očistila od asocijacija na Mussolinijeve obožavatelje, Marine Le Pen promijenila je ime stranke, otupila oštrinu svog javnog nastupa te povećala šanse da se smili tradicionalnim držačima nacionalne moći. I dok su se stavovi s margina kao što je netrpeljivost prema imigrantima premjestili u središte javne rasprave, kompatibilnost lumpendesnice s liberalizmom naglo je jačala kako su se ova dva politička pola jedan drugom približavala.

Evolucija obiteljskog projekta Le Penovih dovela je do toga da je popularnost stečena na suprotstavljanju nepopularnim politikama vladajućih zadržana, pa i povećana, premda su retoričke pozicije s kojih su takve osude dolazile nonšalantno napuštane. U njihovom programu više nema socijalne politike koja je donedavno bila istaknuta. RN sada obećava mirovinske reforme koje bi nekim radnicima dodatno povećale nužni radni vijek, govori se o mjerama štednje, smanjenju poreza i inflacije kao pokretačima biznisa, a kao što je to slučaj i u Hrvatskoj, niti protiv upliva migrantskih radnika nema se više ništa protiv ukoliko oni doslovno postanu građani drugog reda. Liberali i njihovi vulgarni nasljednici slažu se – nacionalna ekonomija više ne može funkcionirati bez legaliziranog robovlasništva, no ono što se može napraviti jest robovima ukinuti sva politička prava jer za njih pozitivne stečevine europskog zakonodavstva ionako nisu rađene. Kako bi se ovakav plan omogućio, Nacionalno okupljanje najavljuje da će drastično otežati uvjete za stjecanje francuskog državljanstva čak i onima koji su u Francuskoj rođeni, olakšati procese deportacije koja će postati glavni alat za manipuliranje tržištem rada, a kadru s dvojnim državljanstvom zabraniti rad u određenim strateškim sektorima kao što su to vojska i obavještajstvo.

Stjecanje dozvole za vladanje zahtijevalo je i polaganje vanjskopolitičkog ispita kod europskih i transatlantskih gazdi. Naširoko proklamiran euroskepticizam stranke ispostavio se ne principijelnom ideološkom odrednicom, već potrošnom taktikom koja je nestala kao vjetrom odnesena. Nestale su i jeftinim ljepilom pripojene proruske etikete pa se samouvjereni Bardella sada na televiziji može obračunavati s »ruskim imperijalizmom« u Ukrajini i garantirati nastavak oružanih pošiljki na istok, a rasistički korijeni stranke odjednom se mogu ignorirati nakon što je rasna meta zamijenjena. Kao i ostali proroci etničke homogenosti, francuski falangisti svim silama daju podršku europskom kolonijalnom projektu u zapadnoj Aziji tvrdeći – mi nismo antisemiti, mi smo za Izrael. Više nego novopronađena ljubav prema Židovima, francusku i europsku desnicu očaravaju izraelski nacrti o idealnom, etnički čistom društvu u kojem se muslimani i Arapi mogu naći samo ako bivaju nagaženi teškom vojničkom čizmom.

Melonizacija nostalgičara

Ne treba imati nikakve dvojbe da će Le Pen i Jordan Bardella, ako preuzmu žezlo nacionalne vlasti, do Bruxellesa otići putem koji je utabala Giorgia Meloni, a ne onim mađarske svađalice Viktora Orbana. Prijetnje Francuskoj europskim monetarnim i financijskim polugama, one kakve su u red dovele najdesniju talijansku vladu u proteklih 80 godina, s najviših su instanci Unije već započele. Instrumentalizacija eura i nacionalnog duga, manjak stranih investicija i »negativna reakcija tržišta«, pad kreditnog rejtinga – sve to i mnogo više na umu je imala predsjednica Europske centralne banke koja se koristi raznim metodama kako bi iz glava nepredvidljive Le Pen istjerala svaku trunku prljavih misli o povećanju državne potrošnje.

– Postoji okvir unutar kojeg članice EU-a moraju djelovati i kontrolirati svoj dug. One svojim naporima moraju osiguravati da je dug održiv i moraju paziti na deficit, kazala je Christine Lagarde, a na sadržajno sličnom, no formalno sumanutom tragu docirali su i Macronovi podanici poput odlazećeg ministra financija Le Mairea koji je vrištao o »marksističkom programu Marine Le Pen«. Naravno, krupni kapital predvođen spekulantima iz financijskog sektora učinit će sve kako bi u startu spriječio ikakvu mjeru čak i blage redistribucije bogatstva, što znači da će u srazu između lijeve koalicije Novog popularnog fronta i Nacionalnog okupljanja svakog puta odabrati potonje.

Malu razliku između dvaju okusa neoliberalizma prepoznaje i ostatak birača liberalno-konzervativnog centra koji bi prema anketama na vlasti radije gledali Bardellu nego lidera hlapećih socijaldemokrata Oliviera Faurea ili čelnika ljevičarske Nepokorene Francuske Jean-Luca Melenchona. Ovaj važan podatak pokazuje prozirnost umjetno pojačane javne panike koja se da usporediti s američkom histerijom prije dolaska Donalda Trumpa. Međutim, realnost kaže kako je ksenofobna i antiimigrantska desnica u Francuskoj i Europi prisutna već godinama. Na babarogarenje njihovim pojavama francuska je javnost stekla pozamašnu dozu tolerancije, a formalno preuzimanje vlasti bit će samo logičan i prirodan nastavak desetljetnog političkog slijeda tijekom kojeg je tzv. centar iskopirao dobar dio najoštrijih desničarskih politika, uključujući jačanje policijske represije u siromašnim dijelovima, stigmatizaciju muslimanskih zajednica i zabranu nedoličnog odijevanja u obrazovnim institucijama. Logika »nemojte glasati za one tamo, oni su najgori ljudi ikad« ne pali kada je zagovaraju najzaslužniji za gnojenje rasta desnice sađenjem socijalne, gospodarske i političke katastrofe. Žuti prsluci, traktori na gradskim ulicama, pad realnih plaća i životnog standarda, rast cijena energenata, hrane i osnovnih životnih potrepština, eskalacija nasilnih zločina potaknutih neimaštinom i mržnjom, gubitak kontrole nad (neo)kolonijama po Africi i Oceaniji – tako će na odlasku biti zapamćen makronizam, otupljeni politički alat bogataša i nacionalnih elita. Ipak, puko potrebna politizacija i pokretanje šire političke rasprave bit će rijetke pozitivne nuspojave na izokrenutom plesnom podiju. Izuvenu neoliberalnu čizmu mogao bi obući samo netko bjesniji.

Istrenirani smiješak Jordana Bardelle

Jordan Bardella, predsjednik stranke Nacionalno okupljanje (RN), trenutno je najizgledniji kandidat za ispražnjeno mjesto francuskog premijera. Iako je godinama bliži adolescenciji nego krizi srednjih godina, Bardella se politikom bavi od 2012. godine, a uspon unutar stranke kojom dominiraju Le Penovi omogućen mu je ne samo osobnim vezama s ovom obitelji već i pomno planiranim i uspješno implementiranim profilom. Kao političar koji je intenzivno ulagao u medijsku prijemčivost svoje ličnosti, manire i gestikulaciju, mladi lider već je s 22 godine postavljen za stranačkog glasnogovornika, dok je godinu dana kasnije postao RN-ov dopredsjednik te drugi najmlađi zastupnik u povijesti Europskog parlamenta. Berlusconijevski uvježban smiješak Bardelli je omogućio da na društvenoj mreži TikTok stekne pozamašnu publiku kojoj je rado prodavao priču o dečku iz siromašnog pariškog predgrađa, no bez spominjanja itekako debele obiteljske pozadine koja stoji iza njegovog odabira da prekine studij i postane profesionalni političar.

Reuters

Bardella je ključan element druge faze rebrendinga koje je prošlo Nacionalno okupljanje. Strankom prethodno zvanom Nacionalni front do 2021. vladala je Marine Le Pen, 56-godišnjakinja koja je godinama ispirala imidž stranke od naslijeđa svog pomahnitalog oca Jean-Marieja i činjenice da su se oko njega desetljećima okupljali francuski kolaboracionisti i neonacisti, višijevci i borci protiv nezavisnosti francuskih kolonija. Odlučivši kako i u novoj eri njeno prezime predstavlja dovoljno veliki uteg izbornom uspjehu, Le Pen se povukla s liderskog mjesta i u prvi plan gurnula svog političkog sina. Bez očigledne povijesti diskvalificirajućih izjava, Jordan Bardella lakše dolazi do pažnje novog biračkog tijela koje uvjerava u štetnost »nasilne ljevice« koja previše voli muslimane, crnce i Hamas, a premalo Francusku i Židove.

– Sljedeće nedjelje izbor za premijera bit će ili Melenchon ili ja, ustvrdio je Bardella na debati nakon prvog kruga izbora, uvjeren da je strašenje crvenom nemani dobitnička taktika za pridobivanje odlučujućeg broja parlamentarnih zastupnika.

Mladi vole ljevicu

Drugi najveći broj ukupnih glasova u prvom krugu parlamentarnih izbora u Francuskoj osvojila je koalicija Novi popularni front (NFP), raznovrsna skupina stranaka ljevice i lijevog centra koji su se usprkos prognozama u kratkom razdoblju uspjeli ujediniti. Savez je načinjen od tzv. Socijalističke partije Francoisa Hollandea, Zelenih te žešćih pokreta Nepokorene Francuske (LFI) i Komunističke partije, stranaka kojima je jedina zajednička nit ta da se suprotstavljaju preuzimanju vlasti ekstremne desnice. Iako međusobno nekoherentni i nekompatibilni, što su pokazivale brojne disonantne izjave Hollandeovih socijaldemokrata naspram svojih partnera, koalicija je uspjela mobilizirati mlado biračko tijelo, pa je u kategoriji do 34 godine čak 41 posto birača odabralo NFP, što je više nego su centristička skupina Zajedno i desno Nacionalno okupljanje osvojili skupa. Uspjeh ovog rezultata još je veći kada se tumači u medijskom kontekstu u kojem su se izbori često predstavljali kao još jedna bitka ličnosti Emmanuela Macrona i Marine Le Pen, no s obzirom na zbivanja na francuskoj političkoj sceni, šanse da ova skupina ostavi dublji trag na nacionalna zbivanja čine se malima.

Nepokorena Francuska Jean-Luca Melenchona već je dulje vrijeme prva i najozbiljnija ljevičarska stranka u državi koja obećava podizanje plaća, mirovina i javne potrošnje te oporezivanje bogatih s ciljem ublažavanja dugotrajne društvene krize započete još prije sedam godina, no njihov odlučan program ne prate tzv. socijalisti koji iznova ističu kako Melenchonova konfliktna osobnost priječi stvaranje vlade lijevog centra. Ideološka razmimoilaženja, oportunizam i manjak vizije ostaju glavni problemi ljevice koje rado ističu i njihovi politički protivnici, a iako ih je Macron u kampanji na momente napadao žešće nego desnicu, koalicija NFP-a s predsjednikovim centristima čini se kao jedini scenarij koji bi vlast, bar do neminovnog raspada heterogene grupe, nakratko oteo izvan dometa neprijatelja.