Prvog dana ovog srpnja u 88. godini u Tirani je preminuo Ismail Kadare, albanski pisac svjetskog glasa nekoliko puta kandidiran za Nobelovu nagradu. Rođen je 1936. u Gjirokastëru na jugu Albanije u obitelji skromnog sudskog službenika. Majka mu potječe iz imućne obitelji pa je odrastao u liberalnoj i obrazovanoj građanskoj sredini. Djetinjstvo i rodni grad, pod naizmjeničnom talijanskom odnosno grčkom okupacijom tijekom Drugog svjetskog rata, opisao je u romanu »Kronika u kamenu«. Studirao je književnost na Sveučilištu u Tirani, a potom i na Institutu »Maksim Gorki« u Moskvi. Nakon povratka iz Moskve, početkom 1960-ih zapošljava se kao novinar i urednik u Tirani te počinje objavljivati poeziju i kratke priče te već tada stječe status jednog od vodećih književnika u Albaniji. Njegov prvi roman, »General mrtve vojske« iz 1963. postigao je velik međunarodni uspjeh i osigurao mu status svjetski poznatog pisca. Prema romanu je 1983. snimljen istoimeni film s Marcellom Mastroiannijem u glavnoj ulozi.

Otada redovno objavljuje brojna djela koja su ga učinila jednim od najvažnijih europskih pisaca 20. stoljeća. Među njima se posebno ističe »Palača snova« (1981.), politička alegorija čija je radnja smještena u osmanski Istanbul, ali kojom Kadare na suptilan način kritizira komunistički režim Envera Hoxhe. Godine 1990., pred sam pad komunizma u Albaniji, dobiva azil u Francuskoj. Azil je zatražio zbog, kako je objasnio, nepomirljivosti istinskog književnog stvaralaštva i diktature jer: »Pisac je prirodni neprijatelj diktature«. Kadare ostaje u Francuskoj do 1999. godine, kad se vraća u Albaniju. Živio je na relaciji Tirana – Pariz.

Djela su mu prevedena na više od trideset jezika i objavljena u četrdesetak zemalja, a među najpoznatijima su »Tvrđava« (1970.), »Kronika u kamenu« (1971.), »Krvavi travanj« (1980.), »Palača snova« (1981.) i »Koncert na kraju zime« (1988.). Radnja njegovih romana vezana je uglavnom uz Balkanski poluotok, osobito Kadareov rodni grad, njegovu povijest i legende, pri čemu se kao pisac nerijetko koristi alegorijom, ironijom, satirom i sličnim književnim postupcima kako bi izbjegao političku cenzuru tadašnjeg komunističkog režima. Za svoj književni rad nagrađen je brojnim međunarodnim nagradama – Prix mondial Cino Del Duca (1992.), Nagrada Herder (1998.), Man Booker International (2005.), Princ od Asturije (2009.) i Jeruzalemska nagrada (2016.). Bio je član Akademije moralnih i političkih znanosti u Parizu od 1996. godine, a 2016. dodijeljeno mu je odličje francuske Legije časti.

Premda su mu djela objavljena na brojnim jezicima, hrvatskoj je široj javnosti gotovo nepoznat: na hrvatski je prevedeno samo nekoliko njegovih djela, i to uglavnom s jezika posrednika. Spomenimo »Tri elegije za Kosovo« koje su 2000. objavile Edicije Božičević, te knjigu »Lutka« koju je 2017. objavio VBZ. Kratkim romanom »Tri elegije za Kosovo« zaziva 1389. godinu, kada se odigrala znamenita Kosovska bitka. Rekonstruirajući ovaj važni povijesni događaj, Kadare kao da pokušava definirati uvjete pod kojima je začeta višestoljetna »albanska tragedija«. Stoga uzroke stravičnih događaja i masakra, koji su se na Kosovu odigrali potkraj 20. stoljeća za vladavine Slobodana Miloševića, Kadare traži upravo u davnom krvavom obračunu osmanlijske vojske i kršćana.

U romanu »Lutka« (»Kukulla«, 2015.) Ismail Kadare vodi čitatelje na intimno putovanje kroz svoj život, stavljajući u prvi plan složen odnos s majkom, krhkom i tajanstvenom poput »papirnate lutke«. Nakon što je sa sedamnaest godina stupila u sporazumni brak, Kadareova majka, prostodušna i nesigurna djevojka koja je u romanu nazvana Lutka, useljava se k svome mužu u veliku i otmjenu obiteljsku kuću obitelji Kadare, u kojoj je kasnije odrastao i sam pisac. Opterećena surovim patrijarhalnim običajima, uzajamnom netrpeljivošću svoje i muževe obitelji, a napose činjenicom da je prisiljena živjeti pod budnim okom svoje nemilosrdne svekrve, Lutka sve više osjeća da je kuća, kako ona sama kaže, »proždire«. U ovom autobiografskom romanu, netipičnom unutar Kadareova romanesknog opusa, pisac se još jedanput vraća u svoj rodni grad, ali ovaj put da bi ispričao priču o svome odrastanju, školovanju, počecima književne karijere, kontroverznoj vezi i braku sa svojom suprugom Helenom, također spisateljicom, njihovu političkom emigriranju u Parizu, no ponajprije priču o vlastitoj obitelji. »Riječ je o romanu koji bismo, posluživši se autorovim ironičnim stilom, mogli shvatiti kao kroniku nekoliko velikih nesporazuma…«, navedeno je u opisu knjige.

Kadare je proširio i produbio tematiku poslijeratne izgradnje zemlje; pjesmama je izražavao težnje i nade svojega naraštaja u zbirkama »Industrijski san« (1960.), »Bilješke o mojem naraštaju« (1961.), »Moje stoljeće« (1961.), »Na što misle ove planine« (1964.), »Vrijeme« (1976.) i druge. Prozna mu se djela odlikuju poetskom disciplinom, zgusnutim i preciznim izrazom, ritmom te uspjelom slikom. U već spomenutom romanu »General mrtve vojske« (godine 1978. objavio ga je riječki »Otokar Keršovani«) opisuje se dolazak poraženoga talijanskoga generala u Albaniju kako bi skupljao kosti svojih izginulih vojnika. Zanimanje za prošlost ishodište je romana »Tvrđava«, gdje se opisuje protuturska borba Albanaca u 15. stoljeću pod vodstvom Skenderbegovim. O oslobođenju Tirane i uspostavljanju narodne vlasti riječ je u romanu »Glavni grad u studenom«, o raskidu sa Sovjetskim Savezom u romanu »Velika zima«, a o prekidu odnosa s Kinom govori u »Sumraku stepskih bogova«. Pali komunistički režim opisuje u djelu »Od prosinca do prosinca«.

Kako piše britanski The Guardian, Kadare je pisao i za vladavine albanskog komunističkog vođe Envera Hoxhe. Godine 1990., samo nekoliko mjeseci prije pada albanske komunističke vlasti, pobjegao je u Pariz, no u svojim se djelima konstantno referirao na svoj kraj. Zabrana ga je sustigla već početkom šezdesetih, nakon što je ulomak iz njegovog romana objavljen u jednome časopisu. Ovako je to 2005. komentirao za The Guardian:

»Dobro je što se to dogodilo. Ranih šezdesetih je život u Albaniji bio ugodan i dobro organiziran. Pisac ne bi niti znao da ne bi trebao pisati o falsificiranju prošlosti.« Zabranjen je i kasnije, primjerice 1975. godine zbog jedne političke pjesme te 1981. zbog »Palače snova«, romana o mladiću koji otkriva opasne tajne vladinog ureda koji proučava snove.

Njegov roman »General mrtve vojske« albanski su kritičari, piše The Guardian, napali jer je bio miljama daleko od »socijalističkog realizma kakvog je zahtijevao režim Envera Hoxhe«, no kada je 1970. godine objavljen u Francuskoj, izazvao je senzaciju. Kad je Hoxha 1985. godine preminuo, Kadare je zaključio da u Albaniji ne postoji mogućnost legalne opozicije. Smatrao je i da će njegovo dezerterstvo, više od ikojeg poteza koji bi mogao povući u Albaniji, pridonijeti demokratizaciji te zemlje.

Prema pisanju Jutarnjeg lista, kritika ga nije unisono podržala. Rumunjska spisateljica Renata Dumitrascu je, primjerice, izjavila da Kadare nije Solženjicin niti je to ikada bio, a albanskog je pisca opisala kao »lukava kameleona koji je vješto tu i tamo glumio buntovnika kako bi izazvao oduševljenje naivnih zapadnjaka koji su tražili disidentske glasove s Istoka.« Za Jerusalem Post Kadare je kazao: »Nikada nisam tvrdio da sam ‘disident’ u pravom smislu te riječi. Otvoreno suprotstavljanje Hoxhinom režimu, kao i otvoreno suprotstavljanje Staljinu tijekom njegove vladavine u Rusiji, bilo je jednostavno nemoguće. Disidentstvo je pozicija koju nitko nije mogao zauzeti, čak ni na nekoliko dana, a da se nije suočio sa streljačkim vodom. S druge strane, moje su knjige očiti oblik otpora režimu.«