Odgovor zašto je teško naći amaterske snimke koncerata Grace Jones na Youtubeu s mobitela obožavatelja koje bi je u glazbenom smislu prikazivale u punom sjaju kao da se sinoć na prepunoj Šalati nametao sam.

Gdje god se okrenete, publiku su činili ljudi u godinama koje je glazbena i modna ikona s dugim rokom trajanja zarazila tamo još početkom 80-ih prošlog stoljeća svojim ključnim glazbenim djelom „Nightclubbing“. Pa si pomislite, to je old school ekipa, takvi se još vjerno drže svog iPhonea 6, da ne kažemo neke pretpotopne Nokije. Kako bi s tim i snimili tehnički zadovoljavajuću snimku?

Šalu na stranu, kad netko za mix pultom koji dobro kuži bit beata Grace Jones, pusti sjajan bend sazdan oko najmasnijeg basa ikad i sve to odvrne na potenciometru do „ibera“, nema te tehnike koja će pripitomiti i komprimirati taj zvuk na pravi način. I nema tog obožavatelja unikatno eksplozivne smjese plesne glazbe, duba, r&B-ja, novog vala i reggaea ove rođene Jamajčanke, koji se ne naježi na taj zvuk, toliko moćan i prodoran da masira unutarnje organe.

Da prekinemo sve nedoumice na početku, čast svakome, Grace Jones je jednostavno pospremila u džep sve koji su prije nje nastupali ove uzbudljive sezone na Šalati. I ne samo ove sezone.

Jedino što bi joj se možda moglo prebaciti je neobična kratkoća nastupa, u Zagrebu je u 80-ak minuta otpjevala svega jedanaest stvari, ali to ne treba shvatiti kao akt podcjenjivanja publike ili pukog odrađivanja posla. Na samostalnim koncertima za sve glazbenike važnim mjestima, poput Hollywood Bowla prije dvije godine izvela je i pjesmu manje. Njen je standard od osam do 13 pjesama već godinama, pa Zagreb nije nikakav izuzetak. Uostalom, kad je na kraju izašla pozdraviti publiku ponavljajući „love yourself“, poruku dublju negoli se na prvu čini, čulo se da joj je glas pri kraju, i da je dala sve od sebe. Grace se ne skriva iza benda ili iza pratećih pjevačica, artistički je poštenije održavati puni intenzitet kroz osam pjesama, nego se švercati.

Ne treba zaboraviti da je ovo proljeće navršila 76. Doduše to se ne vidi. Nakon što je uvodni „prijevod“ na dub pjesme Iggyja Popa „Nightclubbing“ otpjevala na povišenoj konstrukcija iznad i iza benda pod maskom s pozlaćenom mrtvačkom glavom i zakopčana do grla u kožni šinjel, spustila se pred publiku.

Izdržala još jednu stvar tako obučena, i onda prije izvedbe „Private Life“  uz riječi „ovdje postaje vruće“, ostala samo u korzetu i visokim čizmama pokazujući nestvarnu figuru. Bez predznanja, nemoguće bi joj bilo procijeniti godine, Miss Grace Jones je poput njene glazbe – izvanvremenska.

Glazbeno, nakon ne toliko bitne i unikatne disco faze krajem 70-ih, Grace Jones se na neki način ponovno izmislila na „Nightclubbing“ iz 1981. godine u suradnji s najboljom i najinventivnijom ritam sekcijom reggaea koja je ikad hodala Zemljom. Odazivali su se na ime Sly & Robbie i njihov je duh sinoć lebdio iznad Šalate. Osim što njen glas, uz tu nepromijenjenu androginu pojavu, nije izgubio ništa na boji, na snazi, na tempu i dinamici, sedmeročlani bend iza nje pravi je odred glazbenih „ubojica“.

Josip Regovic/PIXSELL

Zapravo ga i nemamo s čim usporediti jer u ove krajeve rijetko zalaze reggae ili dub teškaši iz bliže i dalje prošlosti, ali ova je ekipa prava glazbena mašina. Neovisno o žanru, rijetko se uživo čuje bend koji istovremeno zvuči iskonski „prljavo“ u najpozitivnijem smislu te riječi i kirurški precizno, spajajući te elemente u hipnotički ritam. Jedini bijeli član družine je gitarist koji se ni ne trudi previše kopirati tipični reggae i funky zvuk gitara sa studijskih zapisa. Čulo se da mu je provenijencija rokerska i takvu je vibru iz svog Telecastera i odašiljao, kao finu, začudno skladnu suprotnost valjajućem dub/reggaeu ostatka benda.

U ugodnoj večeri na 22 stupnja uz ljetni povjetarac koji je fino gladio vrh Šalate, osim zvučne gozbe za uši okupljene mase od cca četiri tisuće ljudi, u početku se činilo da će vizualni spektakl izostati. Crnilo skroz asketske pozornice narušavao je tek kromirani sjaj instrumenata i mikrofona na pozornici. I svi članovi benda su bili u crnom, prateće pjevačice u crnim kombinezonima i beretkama doimale su se kao ženska frakcija Crnih pantera. Brzo shvatite da izostanak tipičnih scenskih efekata ima savršenog smisla; Grace Jones je najbolji zamislivi vizualni efekt sama po sebi. Kreacije na njoj i njihova estetska snaga su poput vremeplova u spajanju glazbe i mode. Kad je vidite, brzo vam postane jasno od koga su kroz zadnjih četiri desetljeća vizualni identitet pabirčile zvijezde na potezu od Madonne do Bjork, Lady Gage i Róisín Murphy. Teško je skinuti pogled s nje, fascinira njena mladolikost, i u tijelu i duhu, rekli bismo.

U spomenutih 11 pjesama zagrebačka publika je dobila, ako ne punu gozbu, ono lijepu porciju važnih momenata ove neumorne umjetnice. Uz već spomenute, izvela je „I’ve Seen That Face Before (Libertango)“, „Demolition Man“, „My Jamaican Guy“, „Williams’ Blood“ s posljednjeg albuma iz 2009. godine, a capella verziju „Amazing Grace“, nezaboravnu obradu Roxy Musica „Love Is the Drug“, „Pull Up to the Bumper“.

Za kraj je ostavila veliki hit koji počinje s onom ikonografskom najavom „…ladies and gentlemen, miss Grace Jones“. „Slave to the Rhythm“ dakle u osmominutnoj verziji s predstavljanjem članova benda, i da joj se svi prisutni opravdano dive još malo, sve je to činila čitavo vrijeme vrteći hulahop oko struka.

Oduševljena publika imala je priliku čuti ekskluzivno i jednu novu stvar. „The Key“ se zove, zaraznog je funky ritma i naći će se novom albumu koji je u pripremi. U tom smislu sjajni prvi susret s Grace Jones u Zagrebu nije (samo) sumiranje jedne karijere, već novi početak. Imamo neki osjećaj da ćemo je brzo vidjeti opet.