Mark Rutte ovih dana ima pune ruke posla. Kada se kao tehnički premijer nizozemske vlade ne bavi potpisivanjem nikome interesantnih dokumenata, jedan od najmoćnijih političara na kontinentu svoj početak užarenog ljeta provodi viseći na telefonskoj liniji Bruxelles – Strasbourg, mjestu na kojem se koška oko toga čije će stražnjice u narednih pet godina grijati najprestižnije EU fotelje.

U grupici od šest pregovarača koji dogovaraju kojim će komisionarima njihove političke grupacije dati podršku, Rutte zajedno s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom druka u ime (neo)liberala iz partije »Renew«, vlasnika odlučujućeg kontingenta parlamentarnih glasova koji se na europskom političkom tržištu skupo prodaju, a koji bi svakoga časa trebali potvrditi novi mandat EU vrhovnice Ursule von der Leyen. Međutim, nizozemski premijer na odlasku za svoju se radnu zanimaciju pobrinuo i nakon što sezona pečatiranja i zivkanja utihne. Poslije višemjesečne kampanje i lobiranja kojom je prekinuo preuranjene najave o napuštanju politike, Rutte je ove srijede dobio konačnu potvrdu kako će s prvim danom listopada preuzeti funkciju glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza te nju vršiti iduće četiri godine.

– Nevjerojatna je čast biti postavljen za glavnog tajnika NATO-a. Voditi ovu organizaciju odgovornost je koju ne shvaćam olako. Zahvaljujem svim saveznicima što su mi dali svoje povjerenje, kazao je Nizozemac na društvenoj mreži X, potrudivši se da ne odaje nikakve skrivene migove u fazi u kojoj to nikako nije primjereno. Nakon što je kao jedini kandidat dobio podršku sve 32 države članice, Mark Rutte potporu je dobio i od strane aktualnog čelnika vojnog pakta Jensa Stoltenberga koji ga je nazvao »istinskim transatlanticistom, snažnim vođom i graditeljem konsenzusa«, navevši kako zna da organizaciju ostavlja u dobrim rukama. Međutim, slavljeničko raspoloženje svog nasljednika Stoltenberg nije želio kvariti priznanjem kako se ono što on ostavlja ne nalazi u predobrom stanju. Na svoj posljednji NATO-ov samit koji se za desetak dana održava u Washingtonu, sadašnji glavni tajnik stiže s sveprisutnim, ali neizrečenim saznanjem da su se u 10 godina njegovog predsjedavanja sposobnost pridruženih država za odvraćanjem i obranom srozali do povijesno niske razine. S hladnoratovskim neprijateljem te toploratovskom retorikom i činjenjem, proklamirani ciljevi saveza sve se više odvajaju od onih stvarnih, a osim kontinuirane eskalacije, prijetnji i nediplomatskih djelovanja u koje najmoćniji guraju cijelo članstvo, sastavnice NATO-a na političkoj se razini susreću sa sve neizbježnijim pitanjem – kako pred vlastitim narodima legitimirati ovaj atavizam umirućeg svijeta?

Menadžer konsenzusa

Proces ustoličenja najvažnije osobe NATO-a ne može se nazvati festivalom demokracije ili prilikom za razmjenu mišljenja i konstruktivnih kritika. Iako je glavni tajnik politička funkcija na kojoj se izmjenjuju političari, a ne vojnici, veo vojne tajnovitosti obavija i komunikaciju između pretendenta i članova Sjevernoatlantskog vijeća, središnjeg NATO-ovog tijela kojeg čine stalni predstavnici zemalja članica koje svog čelnika i postavlja. Vijeće je zadnjih nekoliko godina tražilo čovjeka koji bi mogao zamijeniti Jensa Stoltenberga, bivšeg norveškog premijera kojemu je mandat produljivan u nekoliko navrata, a imena koja su se do pojave Marka Ruttea u javnom prostoru izmjenjivala, kao što su bivši britanski ministar obrane Ben Wallace i destruktivna estonska premijerka Kaja Kallas, nisu imala potencijal da ishoduju opći konsenzus. Ipak, u završni dio lobističke kampanje koji se odvio ovog proljeća uz Ruttea je stigao samo Klaus Iohannis, rumunjski predsjednik koji u svojoj političkoj karijeri ne bilježi značajne uspjehe, kao niti naročitu potporu ni kod kuće, što su samo neki pored drugih očitih razloga zašto njegovo kasno isticanje na Zapadu nije shvaćeno ozbiljno. Naposljetku, prije nego je Iohannis povukao ceduljicu sa svojim imenom iz izbornog šešira, Marku Rutteu nedostajala je suglasnost samo tri NATO članice od kojih je, uz rumunjsku i slovačku, posljednja bila ona mađarska. Posljednju prepreku vlastitom amenovanju 57-ogodišnjak je otklonio nakon što se prošlog tjedna sastao s mađarskim kolegom Viktorom Orbanom te Budimpešti dao garancije da neće morati pratiti ostatak saveza kada je u pitanju vojna i financijska pomoć ukrajinskom ratnom naporu protiv ruske okupacije.

Međutim, niti Kijev niti njegovi sponzor ne trebaju se bojati da će Rutte (moći) skrenuti sa zadanog ratnog kursa. Njegova nepokolebljiva podrška na nacionalnoj i međunarodnoj razini, kao i ustrajno financiranje i opskrbljivanje ukrajinske vojske, jedni su od primarnih razloga kompatibilnosti Nizozemčeva CV-a i opisa posla na koji dolazi, a prema pisanju Reutersa, upravo je njegova uloga pri europskom slanju borbenih aviona F-16 na ukrajinsku bojišnicu te preuzimanju obveza o treniranju ukrajinskih pilota oplemenila njegovu NATO prijavnicu. U europskoj političkoj kaci prepunoj karijerista i oportunista koji dolaze gotovo isključivo u dva okusa – onom bezličnih klimavaca i ulizica te danas češćih samoljubivih i agresivnih huškača – Mark Rutte se kroz desetljeća na političkoj sceni istaknuo svojim menadžerskim sposobnostima i korporativnom pozadinom te si prisvojio status pouzdanog predstavnika establišmenta. Iako iza sebe ima listu nepromišljenih izjava, poput one stare tri godine u kojoj je izjavio da »za Mađarsku više nema mjesta u Europskoj uniji« i kako ju treba »baciti na koljena« po pitanju tamošnjih restrikcija u seksualnom obrazovanju, riječ je o jednom od rijetkih europskih političara koji zadovoljavaju elementarne uvjete za najviše domete. Ideološka pravovjernost, iskustvo i formalne kompetencije, relativna mladost i energičnost sastavnice su Rutteovog političkog profila, no baš će se dokazana sposobnost da postiže kompromise ispostaviti njegovom najvažnijom karakteristikom. Budući da je kao premijer s 15-ak godina staža uspijevao održavati razne miš-maš koalicije s tankim parlamentarnim većinama, Rutte ima predispozicije da uspješno vodi ozbiljne pregovore s nacionalnim liderima.

Još jedan adut u očima njegovih glavnih podržavatelja njegova je dokazana spremnost da, za razliku od dijela njegovih ideoloških istomišljenika, surađuje s desnicom mnogo desnijom od njega. Nemali broj zapadnih medija isticao je kako možebitni povratnik u Bijelu kuću Donald Trump iznimno cijeni Ruttea i njegov input, što bi i u kontekstu impulzivnih najava Republikanskog kandidata trebalo osigurati stabilnu američku podršku novom NATO-ovom mandatu. Neslužbeni NATO-ov think-tank Atlantic Council u jednoj od svojih analiza piše da se vladajući »osjećaju uvjereno« kako će Rutte, opisan kao »šaptač Trumpu«, osigurati da Bidenov suparnik neće djelovati u skladu sa svojim bombastičnim, neozbiljnim i neuvjerljivim izjavama o NATO-u i okončanju rata u Ukrajini. S druge strane oceana, von der Leyen se nada kako će sa svojim dugogodišnjim kolegom ostvariti »bližu suradnju NATO-a i EU-a«, čime se nikako neće razuvjeriti kritičare koji europski pad u geopolitičku irelevantnost vežu s njenom ovisnosti o američkim »sigurnosnim« diktatima.

Mark Rutte / Foto REUTERS

Europska (ne)sigurnost

Budući da nepisana podjela najviših funkcija u zapadnjačkim institucijama nalaže da glavni tajnik NATO-a bude iz zapadne Europe, zanimljivo je primijetiti da će Mark Rutte biti čak četvrti Nizozemac na čelu saveza te da niti jedna druga država nije dala više od tri glavna tajnika. Iako su se ovog puta u tom kontekstu spominjali političari s krajnjeg istoka Europske unije, teško je zamisliti da bi najmoćnije članice NATO-a pristale na takav rasplet, posebno kada se zna da bi ovaj ustupak bio politički i gospodarski beznačajan. Ne treba biti muha s Pentagonskih zidova kako bi se zaključilo da iza ponovnog odabira kandidata iz europske tehnološke sile postoje ne toliko skriveni motivi. SAD neprestano i javno pokazuje kako želi iskoristiti svaku mogućnost da uspori svaki napredak koji bi njegovi neprijatelji mogli iskoristiti u razvoju vlastite vojne industrije, a sankcije koje je Washington pod ovom izlikom nametnuo Kini pod povećalo su stavile ulogu nizozemskog tehnološkog giganta ASML koji predvodi globalnu proizvodnju najsofisticiranijih mikročipova. U slučaju potpunog ekonomskog raskola koji bi svijet razdvojio na nepomirljive polove, NATO pod Rutteom ne bi dao priliku ASML-u da svoje proizvode izvozi na krivu stranu, ali bi ovom igraču istovremeno garantirao centralnu poziciju u vlastitoj ratnoj industriji. Po sličnoj je špranci profitirao i energetski sektor matične zemlje aktualnog glavnog tajnika. Upravo je Norveška, uz SAD, najviše zaradila na europskom raskidu plinskih i naftnih veza s Rusijom koji je uključivao i uništenje strateški ključnih plinovoda Sjeverni tok 1 i 2 u Baltičkom moru.

Međutim, bonanza norveških energetskih proizvođača i distributera jedan je od rijetkih pozitivnih rezultata desetogodišnjeg perioda u kom je Jens Stoltenberg sjedio na čelu NATO-a. U njegovom produljenom mandatu zemlje članice nisu postale vojno sigurnije i otpornije na prijetnje izvana, već upravo suprotno, alat diplomacije kao sredstvo odvraćanja potencijalnih ruskih napada potpuno je odbačen, a propali su i gotovo svi pokušaji »kolektivnog Zapada« da se Rusija oslabi politički, ekonomski te osobito vojno. NATO-ovoj povijesnoj provokaciji historijskog neprijatelja i općem fijasku u Ukrajini, kojoj je oduzeta prilika da rat u ranoj fazi okonča na diplomatski način, nadodaje se i razotkrivanje operativnih slabosti europskih nacionalnih vojski, ali i manjkavosti u gospodarstvima koja ih trebaju podržavati, a jasna podrška izraelskom genocidu nad Palestincima kao službene pozicije njenih najvažnijih članica NATO-ovu mantru o »pravu na obranu« i »odabir vlastitih sigurnosnih aranžmana« rasplinula je pred očima informirane svjetske javnosti. Također, iako niti u teoriji ne djeluje na drugoj strani svijeta, organizacija vođena interesima koji se nikako ne mogu svrstati pod kategoriju obrane sve češće i glasnije prijeti zapadnoj obali Tihog oceana. Kao što od javnosti nije krio odbijanje ruske inicijative za sklapanjem sporazuma o uzajamnoj sigurnosti i sprečavanje NATO-ovog širenja, Stoltenberg se ne libi prijetiti Kini izjavama poput prošlotjedne u kojoj je kazao da će Peking »pretrpjeti posljedice« zbog svojih ekonomskih veza s Moskvom, čime je dosegao nove i dosad nedotaknute razine agresivnosti. Također, premda je primanje Finske i Švedske predstavljeno kao podvig saveza samom činjenicom da je učinjeno nešto što Putin nije želio, drastično povećanje teritorija koji je pakt sada dužan braniti s manje od 50 tisuća dodatnih vojnika povećalo je isključivo profite privatnog vojno-industrijskog kompleksa od kojeg se članstvo obvezuje kupovati oružje i opremu, sve u zamjenu za odricanje od mogućnosti provedbe suverenih nacionalnih politika.

Stanje u NATO-u kaotično je i na drugim poljima. Usprkos velikom trudu, trojac SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska nije uspio uvjeriti ostatak kolone u plemenitost misije deblokade Crvenog mora kojom se trebala disciplinirati neposlušna jemenska vojska, pa je operacija »Čuvar prosperiteta« ostala na jednoznamenkastom broju NATO-ovih ratnih brodova koji su poslužili kao meta vladi u Sanaai. Također, sve je manje stanovnika Europe i sjeverne Amerike koji svoje živote žele posvetiti vojničkom pozivu, pa tako Politico ovog mjeseca piše kako brojka američkih regruta pada iz godine u godinu te da se samo 55 posto ispitanih Amerikanaca želi boriti u ratu u slučaju vojne invazije na SAD. U Europi je stanje još dramatičnije. Prema anketi Gallupa, samo 32 posto Europljana bilo bi voljno boriti se u ratu za svoju zemlju, dok brojka punoljetnih Britanaca do 24 godine koji bi učinili isto pada na 29 posto. Nadalje, najave ponovnog uvođenja vojnog roka jednako su nepopularne pri čemu neprestana prisutnost najbrutalnijih snimki ratnih stradanja koji više od dvije godine neprestano kolaju medijskim prostorom zasigurno predstavlja jedan od faktora. Da rat nije glamurozno mjesto na kojem se postaje herojem pokazuje i narav tehnološki najsofisticiranijeg rata u povijesti čovječanstva u kojem se uloga NATO-a neprestano povećava. Ruski rat u Ukrajini pokazuje da ljudstvo i visoke kvantitete potrošnog materijala na bojnom polju još uvijek imaju primat nad hi-techom i implementacijama umjetne inteligencije, a oboje su područja u kojima se velik dio NATO-a nikako ne može mjeriti s Rusijom, a kamoli Kinom.

Reuters

Izvolite bilateralno

Što se samog vojnog aspekta tiče, NATO nije strukturiran na način koji bi Marku Rutteu i njegovom timu dozvolio da odlučuje o nacionalnim obrambenim politikama kao što su pojačavanje vojno-industrijskih kapaciteta država članica. Rijetki su oni koji javno žele priznati činjenicu da linija komande ne ide iz NATO-ovog briselskog sjedišta prema 32 metropole i da NATO, danas više nego u ijednom trenutku u proteklih 30-ak godina, djeluje u interesu SAD-a, stoga izjave poput onih Zorana Milanovića predstavljaju prijeko potrebno osvježenje u vremenima kada ratoborno jednoumlje onih koji pod paljbom neće stradati zatvara prostor prijeko potrebne rasprave.

– [Najava izmjene načina pomoći Ukrajini] za Hrvatsku [neće značiti] ništa. To ne najavljuje Stoltenberg niti odlučuje o tome, niti inače glavni tajnik NATO-a o ičemu odlučuje. U biti rade ono što im Pentagon kaže. (…) Nema tu nikakve zajedničke demokracije, prošlog je tjedna kazao hrvatski predsjednik, svjestan da je goruće pitanje europske kolektivne sigurnosti – ukrajinsko pridruživanje Sjevernoatlantskom savezu – za sad stavljeno na debeli led. Ipak, prognoze svejedno ne obećavaju previše. Po obrascu »tko voli nek’ izvoli«, 15 NATO članica ne uključujući SAD u proteklih je nekoliko mjeseci potpisalo bilateralne sigurnosne sporazume s Kijevom, što nikako ne ulijevaju nadu u skori završetak rata za čiju su prevenciju sve uključene strane učinile premalo, a za okončanje još manje. Premda splasnut, ratni entuzijazam europskih lidera još je uvijek postojan sve dok neutješne majke poginulih nekom drugom kucaju na vrata, a usprkos grandioznim najavama u proteklih 30 mjeseci, ukrajinske šanse za zadržavanjem što je više moguće teritorija nedvojbeno su pale na listi NATO-ovih prioriteta dok se čeka smjena na vrhu. Jedinstvo članica i krpanje nemalog broja unutarnjih političkih rascjepa, sada je jasno, ipak mora biti postignuto za slučaj da se dogodi ono u što malo tko u Washingtonu i europskim prijestolnicama uistinu vjeruje – napad Moskve na neku od 32 države i popratna nuklearna eskalacija koja se neće dati zaustaviti. Zato se u izjavi čovjeka koji odbrojava dane do svog preseljenja 170 kilometara na jug s očajem traži naznaka dosad neviđene trezvenosti.

– Rusija neće nikamo otići i moramo na duge staze naći način kako formirati naš odnos s Rusijom. Iako, u ovom je trenutku veoma teško predvidjeti kako će se to razviti, kaže Mark Rutte dok američka oružja iz ukrajinskih ruku gađaju onkraj ruske granice, a vojnici europskih država čekaju hoće li i sami dobiti identičnu naredbu. Jedino što je usred ovakve neizvjesnosti sigurno je da bi oni čiji životi ovise o odlukama kontakata u mobitelu glavnih tajnika rado odabrali sudbinu kakvu karijeristi i oportunisti iz spomenute i dobro zaštićene kace odbijaju.