Prvi pokušaji uspostavljanja linijskog prijevoza bilježe se 1821. godine kad Ljudevit Adamić iz Rijeke prvi put, nažalost neuspješno, pokušava dobiti koncesiju za prugu Rijeka – Kotor – Albanija.

Adamić s Ilijom Bratićem iz Dubrovnika 1823. opet podnosi molbu za koncesiju plovidbe prema Dalmaciji s polaskom iz Rijeke (Zadar, Split, Dubrovnik) i tako bi se prvi put parobrodom povezala cijela obala. Putovanje je trebalo trajati 12 sati uz subvenciju od 600 forinti, ali je ponovno odbijeno.

William Morgan 1831. godine dobio je odobrenje za održavanje pruge između Rijeke i Zadra te Trsta i Kotora s time da je oslobođen plaćanja lučkih pristojbi. No, do uspostave te pruge nikad nije došlo.

Prema nekim podacima, pomorski linijski promet na našoj obali vezan je uz tršćanski Austrijski Lloyd: te 1843. godine brodovi koji su održavali liniju Trst – Dalmacija – Istanbul počeli su ticati i Rijeku.

Taj brodar je kasnije, otvarajući nove linije, pokrivao čitavu istočnu obalu Jadrana, a od 1853. godine linije su pokrivale Hrvatsko primorje, od Rijeke do Karlobaga, kvarnerske otoke i istočnu obalu Istre do Pule.

Austrijski Lloyd

Podsjetimo se da je 1818. godine u brodogradilištu Stanislava Filosa u Napulju izgrađen prvi talijanski parobrod imena »Ferdinando I« koji je – samo nakon jednog putovanja raspremljen zbog velikih problema s parnim strojem.

Od početaka te godine ipak počinje parobrodarstvo u Jadranu, i to parobrodom »Carolina«, izgrađenom u brodogradilištu Squero Panfilli u Trstu za američkog poduzetnika Johna Allena, a za održavanje linije Trst – Venecija. »Carolina« je redovito plovila sve do 1837. kada, iako je u međuvremenu vlasništvo preuzeo William Morgan iz Engleske, ulazi u sastav Lloyd Austriaca.

Parobrod se trebao zvati »Imperatrice Carolina d’Austria«, ali austrijska vlada to nije odobrila. Zanimljivo je da je taj parobrod od Trsta do Venecije plovio punih 11 sati, a da je cijena iznosila od pet do osam florina.

Odmah po osnutku Lloyda naručena su četiri parobroda: prvi je porinut drveni parobrod »Arciduca Lodovico« s bočnim kotačima koji je doplovio u Trst 12. travnja 1837. Stroj indicirane snage stotinu KS izgradila je tvrtka Saward & Penn, s kliperskim pramcem, imao je dva jarbola (brigantin) i mogao je prevesti 42 putnika.

Drugi je bio »Arciduca Giovanni«, treći »Conte Kolovrat«, izgrađen po nacrtima Gaspara Tonella, pročelnika katedre brodskih konstrukcija u Nautičkom institutu u Trstu, a kasnije je osnovao svoje brodogradilište San Marco, dok je četvrti bio »Principe Clemente Metternich« izgrađen po nacrtima Thomasa i Josepha Pritcharda koji su u to vrijeme imali brodogradilište u Kraljevici.

Od 1837. godine Austrijski Lloyd ima ugovor s vladom u Beču prema kojem se obvezalo održavati poštanske veze između Trsta i Carigrada, a od ožujka 1853. uvodi lokalne pruge između Trsta i Pule, Rijeke i Dalmacije te prugu Trst – Zadar s ticanjem Rijeke.

Zaposleni u Lloyd Austriaco, časnici i posada, najvećim dijelom dolaze iz Hrvatskog primorja, Istre, Lošinja, Dalmacije i Boke – 80 posto Hrvata i 33,5 posto Bokelja.

Čak šest linija

Zanimljivo je da je 1882. godine održavano čak šest linija: Trst – Dalmacija – Albanija uz ticanje Rovinja, Pule, Malog Lošinja, Silbe, Zadra, Biograda, Šibenika, Splita, Milne, Hvara, Orebića, Dubrovnika, Herceg Novog, Perasta, Kotora, Budve i Spiča (Sutomore); Trst – Drač uz ticanje Pirana, Poreča, Pule, Malog Lošinja, Silbe, Zadra, Murtera, Šibenika, Rogoznice, Trogira, Splita, Šolte, Milne, Visa, Korčule, Mljeta, Dubrovnika, Cavtata i Budve; Trst – Kotor uz ticanje Pule, Zadra, Šibenika, Splita, Korčule, Dubrovnika, Herceg Novog, Perasta, Risna i Prčnja s vezom na prugu Split – Metković; Trst – Rijeka uz ticanje Pirana, Umaga, Novigrada, Poreča, Fažane, Pule, Cresa, Rapca (Malinske ili Mošćenica/Ike s vezom na pruge Rijeka – Zadar i Rijeka – Kotor); Rijeka – Zadar uz ticanje Novog, Senja, Baške, Raba (Paga zimi, te Vrbnika, Sv. Jurja, Jablanca, Karlobaga i Paga – ljeti); Rijeka – Kotor uz ticanje Malinske, Cresa, Malog Lošinja, Zadra, Trogira, Splita, Hvara, Korčule i Dubrovnika. Već sljedeće, 1883. godine održavaju se pruge Rijeka – Split uz ticanje Zadra; Rijeka – Kotor uz ticanje Herceg Novog i Risna, Trst – Metković i Rijeka – Kotor uz ticanje Zadra, Splita i Dubrovnika.

U sljedećim godinama Austrijski Lloyd je imao monopol, pa je je ugarska vlada 1888. godine utemeljila Ugarsko-hrvatsko pomorsko parobrodarsko društvo (Ungaro-Croata) sa sjedištem u Rijeci koja je preuzela brodove Brodarskog društva Mate Švrljuga i društva iz Rijeke (»Abbazia« izgrađena 1884., »Ika« izgrađena 1885., »Dalmazia« izgrađena 1886., »Fiume« izgrađen 1888., »Senj« izgrađen 1876., »Pola« izgrađen 1890. i »Sibyl« izgrađena 1872.), Parobrodarskog društva Krajacz iz Senja (parobrodi »Hrvat« izgrađen 1872., »Vinodolac« izgrađen 1875., »Nehaj« izgrađen 1884. i »Velebit« izgrađen 1889.).

Pored linija za Kotor, Metković i Zadar, nova kompanija otvara linije iz Rijeke za Senj i Pag, Pulu, otoke Krk i Cres te svakodnevnu liniju do Opatije i Lovrana.

Teško prativa situacija

Ungaro-Croata 1902. ima 41 parobrod i održava 31 redovnu liniju, a posebno je bila pojačana linija Rijeka – Opatija – Lovran koja se ljeti održavala 13 puta dnevno uz dodatak još jedne teretne linije. Zbog procvata turizma, izgrađeni su 1905. luksuzni parobrodi »Lovrana« i nova »Stefania« u brodogradilištu Marca U. Martinolicha u Malom Lošinju.

»Lovran« je 1907. održavao i liniju Rijeka – Crikvenica – Selce – Novi Vinodolski, a ušao je u flotu Jadranske plovidbe d.d., Sušak 1922. godine, a iste godine prodan je Brodarskom Boka A.D. u Kotor. »Stefania« je 1922. ulaskom u flotu Jadranske plovidbe promijenila ime u »Bakar«, a dvije godine kasnije je prodana u Tursku (»Karchi-Yaka«, »Suvak«, »Karsiyaka«), a plovila je sve do 1961. kada je završila u rezalištu.

Godine 1922. na poticaj države, a kao uvjet za dobivanje subvencija, spajanjem nekoliko brodara, utemeljena je Jadranska plovidba d.d. sa sjedištem u Sušaku koja je, zajedno s Dubrovačkom plovidbom d.d. iz Dubrovnika, održavala putničko-teretne linije sve do početka Drugog svjetskog rata. Od brodova Ungaro-Croate najprije je osnovano Hrvatsko društvo za pomorsku plovidbu, a ubrzo i Jadranska plovidba u koju su ušli Parobrodarsko društvo Dalmatia iz Splita i manja društva iz Punta i Senja.

Kada je Rijeka ušla u sastav Italije, u Rijeci je 5. veljače 1920. utemeljeno društvo SA di Navigazione Costiera koje je preuzelo obalne putničko-teretne linije iz Rijeke za liburnijsku obalu, Kvarner i Dalmaciju. Pri osnutku to društvo nije imalo vlastitih brodova, pa su unajmljeni parobrodi »Metkovich« (izgrađen 1893., 66 putnika) i »Quinto« (Lloyd Triestino), »Primo« i »Luxardo« (Zaratina), »Salvore« i »Grado«, »Istria« i »Sistiana« (Monfalconese), »Cervignano« (Navigazione Friulana) te više manjih plovila. Među njima je bio i »Sebina«, vlasništvo riječkih obitelji David i Wimmer uz motorne jedrenjake »Adele«, »Edmea«, »Erma«, »Liburnia«, »Marte«, »Nedda« i »Viola«, te remorkere »Battistina« i »Nautilus«. U sezoni 1922./23. kupuju se tri bivša minolovca koji su preuređeni u putničke brodove (»Abbazia«, »Laurana« i »Albona«) koji održavaju linije duž liburnijske obale. Od Jadranske plovidbe otkupljeni su bivši brodovi Ungaro-Croate: »Brasso« (postaje »Cetinje«), »Lika« (postaje »Diadora«), »Pannonia« (postaje »Eneo«), »Istriano« (postaje »Moschiena«) i »Novi« (Postaje »Pola«), a 1924. kupljeni su »Almadi« (»Bled«) koji postaje »Lussino« (izgrađen 1912. u Malom Lošinju; nakon rata plovi kao »Epomeo« u Napulju do 1956. godine).

Situaciju je teško pratiti, jer brodovi mijenjaju vlasnike i imena, brodari se udružuju i razdružuju, manje brodari nestaju, konkurencija dovodi do bankrota…

No, putnici za te promjene nisu ni znali. Ungaro-Croata koja je djelovala od 1891. do 1921. godine, na brodovima se koristio mađarski i talijanski jezik, imala je u svojoj floti preko stotinu parobroda s mađarskim, talijanskim i hrvatskim imenima.

Isto tako i SA di navigazione a Vapore Dalmatia koja je utemeljena 1908. u Trstu (matična luka: Zadar) na čijim se brodovima govorilo mađarski, talijanski i njemački. Na pomalo neuobičajen način je nastao taj brodar: s pet brodova Zaratine, devet brodara Pio Negri, osam brodara Rismonda, šest Topića, dva Lloyd Austriaca, dva novokupljena i 11 u izgradnji…

Nova država, novi uvjeti

Nakon 1918. zemljopis – nastanak nove države SHS – diktirao je nove uvjete: najjači brodar je postao SA di Navigazione Istria – Trieste koji je, između 1886. i 1960. godine, brojio 31 brod, a slijedili su Navigazione Capodistriana SA s 18 brodova. Brodovi pod talijanskom zastavom zadržali su nekoliko linija u Dalmaciji korištenjem većih i bržih motornih brodova kompanije S.A.I.M. (SA Industrie Marittime) iz Ancone te Societa di Navigazione San Marco i Adriatica, obje iz Venecije.

Godine 1930. moderniziran je parobrod »Moschiena« koji pod novim imenom »San Vito« plovi na liniji Rijeka – Mali Lošinj – Unije – Susak. Te godine u Cantiere Navale del Quarnaro u Rijeci naručen je parobrod »Ipparco Baccich« koji od 1931. održava liniju Rijeka – Opatija – Pula – zapadnoistarske luke – Trst – Ravenna.

U prosincu 1936. ponovno je utemeljeno pomorsko društvo SA di Navigazione Marittima Fiumana koja preuzima brodove Costiere, Zaratine, S.A.I.M.A. te dva broda San Marca. »Ipparco Baccich« postaje motorni brod, a »Cherso« se modernizira i kao »Carpanto« vraća s Dodekaneza u Rijeku.

Dvije godine kasnije u Rijeci se naručuju dva nova moderna motorna broda za liniju Rijeka – Opatija – Lovran (»Abbazia« i »Laurana«, prema čijim nacrtima će se nakon rata u Puli graditi četiri »pjesnika«). Ulaskom ta dva broda u flotu, dva broda istih imena postaju »Fiumana I« i »Fiumana II«. Samo jedan brod Fiumane je stradao u Drugom svjetskom ratu: »Lorenzo Marcello« je potopljen 1943. uz albansku obalu.

Nakon Drugog svjetskog rata neki od brodova nastavili su ploviti pod talijanskom zastavom u Tirenskom moru, neki u Grčkoj, dok su svi brodovi Fiumane, osim »Topole« koja je potopljena pod njemačkom zastavom 15. kolovoza 1943. za vrijeme savezničkog iskrcavanja na Siciliju, vraćeni Jugoslaviji.

Obitelj Panfilli

Panfili, Panfilli, Panfilo, Panfido ili Pamfilo – toliko ima inačica izvornog prezimena ove obitelji tijekom stoljeća i njihovih putovanja: navodno je talijanska grana započela s Amantio ili Amanzio Pamphilyjem između 700. i 750. godine kada se nastavio u mjestu Gubbio, a prezime je nastalo prema mjestu rođenja – Pamphillia u zaljevu Adalija.

Tijekom godina pojedini članovi obitelji napustili su Gubbio, a dokumentirano je njihovo prisustvo u Veneciji gdje je prezime promijenjeno u Pamfili. Nepoznate godine jedan od sinova obitelji iz Venecije preselio se u Rovinj i bavio se izradom brodova kao proto.

Tu se oženio sa sedamnaestgodišnjom Domenicom Borri od koje je dobio tri kćeri i pet sinova. Dva od njih su odselila na Rab, dok su ostali otišli u Trst. Brodogradilište se nalazilo na mjestu gdje se danas nalazi Hotel Jolly…

No, veze s Pulom, Rijekom i Kotorom te obitelji se nastavljaju: zadnji vlasnik brodogradilišta Antonio Carlo Panfili, odlučio se za karijeru mornaričkog časnika, a nakon što je pohađao Scuola Nautica u Trstu, dolazi u Rijeku na Accademia Navale: sudjeluje u Viškoj bici ukrcan na topovnjači »Streiter«.

Egon Antonio, njegov sin, završava Accademia di Marina u Rijeci, ženi se u Budimpešti za Edinu de Radisich-Kutasi, pa se seli u Pulu (Comando di Marina). U Prvom svjetskom ratu zapovijeda razaračem »Uhlan«, dobiva odlikovanja, 1918. godine je u Kotoru (comandante e dirigente di navigazione) pa opet dolazi u Pulu.

Brodske putničke linije 1929.

SA di Navigazione Costiera:

– Veliki Lošinj – Rijeka (brodovi »Diadora« i »Moschiena«)

– Rijeka – Mali Lošinj (»Diadora« i »Moschiena«)

– Rijeka – Cres (»Albona«, »Diadora«, »Moschiena«)

– Rijeka – Pula (»Albona«, »Diadora«, »Pola«)

– Rijeka – Trst – Ravenna (»Cherso« i »Pola«)

– Mali Lošinj – Susak (»Diadora« i »Moschiena«)

SA Industrie Marittime:

– Ancona – Split – Gruž (»Canova«, »Citta di Zara«, »Dorico«)

Zaratina, societa di Navigazione a Vapore:

– Trst – Rijeka – Metkovć (»Dorico«)

– Zadar – Mali Lošinj – Veli Lošinj (»Alma«, »Grignano«, »Jadera«, »Zelina«)

Jadranska plovidba d.d.:

– Sušak – Metković (»Hrvatska«, »Slovenac«, »Soča«, »Vardar«)

– Sušak – Pirej – Solun – Smirne (»Anton«, »Dubrovnik«, »Hercegovina«, »Predsednik Kopajtić«, »Una«)

– Trst – Šibenik – Metković (»Kosovo«, »Split«)

– Jadran – Jonski otoci (»Anton«, »Dubrovnik«, »Hercegovina«, »Predsednik Kopajtić«, »Una«)

– Sušak – Patras (»Beograd«, »Slovenac«, »Srbin«)

– Trst – Zadar – Metković (»Bosna«, »Split«)

Oceania, SA di Armamento:

-Gruž – Bari (»Dubrovnik«, »Petka«)

– Trst – Gruž (»Dubrovnik«, »Kumanovo«)

Capodistriana, Societa di Navigazione:

– Trst – Piran (»Arsa«, »Istria«, »Nazario Sauro«, »Tergeste«, »Vettor Pisani«)

Istria – Trieste, SA di Navigazione:

– Trst – Piran – Portorož (»Arsa«, »Capitano Sauro«, »Istria«, »Nesazio«, »San Marco«)

– Trst – Pula (»Arsa«, »Istria«, »Nesazio«)

– Trst – Pula – Zadar (»San Giorgio«, »San Giusto«)

– Trst – Portorož (»Arsa«, »Capitano Sauro«, »Istria«, »Nesazio«, »San Marco«)

– Trst – Rovinj (»Arsa«, »Nesazio«, »Quieto«)

– Trst – Umag – Poreč (»Arsa«, »Capitano Sauro«, »Nesazio«, »Salvore«)

San Marco, SA di Navigazione:

– Rijeka – Ancona (»Duino«, »Lazzaro Mocenigo«, »Lorenzo Marcello«)

– Rijeka – Mali Lošinj – Ancona (»Duino«, »Stampalia«)

– Trst – Pula – Ancona (»Duino«, »Stampalia«)

– Venecija – Pula – Opatija – Rijeka (»Duino«, »Filippo Grimani«, »Lazzaro Mocenigo«, »Lorenzo Marcello«, »Palatino«)

SA Industrie Marittime:

– Ancona – Zadar – Rijeka (»Canova«, »Citta di Zara«, »Dorico«, »Stamura«)