Kantautor, šansonijer i kanconijer Ibrica Jusić ove godine obilježava 60 godina na hrvatskoj estradnoj sceni. Visoki rođendan dovodi ga i na skorašnji koncert u HNK Ivana pl. Zajca, gdje će u sklopu Riječkih ljetnih noći 28. lipnja održati koncert pod nazivom “Od Sheakspearea do sevdaha”.

Glazbene priče poznatog glazbenika koji je osvajao pariške i svjetske pozornice, osim svojih, opjevao je i stihove brojnih hrvatskih pjesnika. Priča o ljubavi prema glazbi kod Ibrice započinje već u djetinjstvu, kad se zaljubio u gitaru starijeg brata Đele Jusića, također poznatog glazbenika.

Odrastavši u glazbenom okruženju, već kao osmogodišnjak pjevao je u zboru, operetama i glumio u dramskoj grupi Kazališta Marina Držića. U svojoj dugoj glazbenoj karijeri zabilježio je brojne nagrade i priznanja.

Posebno ga je obilježilo i sviranje na dubrovačkim skalinama kojima je glazbenik ostao vjeran od svog prvog nastupa pred 60-ak godina pa do danas. Veliko rođendansko slavlje umjetnik najavljuje u prosincu na koncertu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

Hodajuća emocija

Uskoro stižete u Rijeku, ali već ste održali nekoliko rođendanskih koncerata od Varaždina, Banje Luke, Maribora… Kakvi su dojmovi?

– Da, turneja je počela uspješno, u Varaždinu kao i u Banjoj Luci na kraju koncerata publika je bila na nogama, što sam doživio jako emotivno. Za mene ljudi kažu da sam hodajuća emocija, a u ovom svijetu ako ičega nedostaje – to su emocije.

U petak 28. lipnja dolazim ponovo u Rijeku u organizaciji HNK. Zatim Splitski festival, a onda Dubrovnik i moji Skalini na koje ću sjesti šezdeseti put. Međutim, turneja se nastavlja: 26. srpnja u Kaštelu u Puli, 30. srpnja Kaštelima, 1. kolovoza u Telašćici na Dugom otoku, 5. kolovoza sam na Dubrovačkim ljetnim igrama i slavljeničkom koncertu u Kneževom dvoru, a 8. kolovoza, na dan svetog Dominika, napravit ću “feštu” na mojim Skalinima.

Nakon toga imam zakazano 10. kolovoza u Solinu gdje ću održati svoj 39. koncert zaredom, što je također jedna lijepa tradicija, a nakon toga opet ću malo Skaline, pa 28. u Milni na Braču gdje ću održati dva koncerta. Veliki finale ovogodišnje turneje bit će 22. prosinca u “Lisinskom”.

Vaše su pjesme uvijek isticale tekst, imale poruku, a mnoge ste i sami napisali… Pišete li ih još uvijek, imate li neku novu koja još čeka u ladici?

– Moram priznati da u zadnje vrijeme manje skladam i pišem, pogotovo od kada surađujem s Robertom Pilepićem i Uteom Rapotecom. Nažalost više nema pjesnika ili tekstopisaca kao što su bili Drago Britvić, Zvonimir Golob, Jakša Fiamengo, Momčilo Popadić, Luka Paljetak, s kojima sam surađivao.

Volim reći da pjevam i stvaram kao što živim. Svaku skladbu bez razlike je li moja ili nije, doživljavam kao dio vlastitog iskustva i životnog razmišljanja. Pjesama ima, neka samo zdravlje posluži.

U glazbenu povijest ostat ćete upisani kao trubadur sa skalina, kako ste uopće došli na ideju da svirate baš na Skalinima?

– Obično se kaže da u životu ništa nije slučajno. Tako sam te 1965. došavši iz JNA želio ući u Labirint bar koji je bio blizu mojih skalina, a u kojem sam prije vojske uz svog brata Đela svirao kontrabas.

Nisam imao novaca za ulaznicu i onako nikakav sjeo sam sa svojom gitarom na skaline i tješio se. Malo zatim naišla su dva mlada para i bio sam sretan da nisam sam i da me netko sluša. Na kraju su me zamolili da dođem sutra jer imaju prijatelje iz Zagreba koje bi doveli. Tako sam došao sutra, pa prekosutra…

Jednu večer na skaline je sjela i naša velika umjetnica Jagoda Buić koja je drugi dan na Stradunu srela Peru Gotovca i uputila ga u ponoć na skaline da čuje jednog “mulca” kako svira i pjeva, jer je dečko koji obećava.

Drugi dan sreo sam Peru na Stradunu. Savjetovao me je da dođem u Zagreb, što sam i učinio, iako sam imao spremne papire za odlazak u Njemačku gdje sam trebao raditi kao tapetar u Volkswagenu. Da sam otišao, možda bi danas sjedili na mojim sicevima. Ostalo je povijest!

Pjesmom protiv gladi

Djetinjstvo ste proveli u Dubrovniku, ali i u popravnom domu, i to na vlastiti zahtjev, što je vrlo neobična odluka malog dječaka. Što vas je natjeralo na takvu odluku?

– Kao prvo, potrebno je razlikovati popravni dom i odgojni zavod. U prvi vas vodi policija, a u drugi socijalni radnik ili roditelji. Kao osmogodišnjeg brata, brat Đelo koji mi je bio veliki uzor odveo me u pionirsko kazalište da me makne s ulice.

Nakon šest mjeseci pjevanja u zboru prošao sam audiciju za dječju operetu “Velika čarolija” i uz simfonijski orkestar glumio i pjevao. Do svog odlaska u dom odigrao sam svog “Kekeca”, “Hlapića” i druge dječje predstave.

S obzirom na to da smo bili jako siromašni, jedna strana Straduna je govorila: “Mali je talentiran, trebalo bi ga pomoći i školovati”, da bi druga strana govorila: “Mali Musliman, završit će u Lepoglavi.”

Jer gluposti nije mogao raditi sin gospara Paska ili doktora Luja, nego sin Arifa ili Meha. U par navrata su zvali moju mamu i predlagali joj da odem u dom, dok joj jednog dana nisam rekao: “Mama, idem u dom jer se i policija počela raspitivati o meni.”

Mama me dovela do Zadra odakle sam otišao autobusom u Sv. Filip Jakov. Tamo sam proveo lijepih godinu dana, a poslije sam četiri-pet godina bio u Malom Lošinju gdje sam završio školu i zanat.

Ponosim se svojim boravkom u domu, jer da sam ostao u Dubrovniku, od mene bi napravili kriminalca. Bilo mi je dirljivo kad mi je TZ Malog Lošinja prije tri godine organizirao koncert u ulici kojom sam na stotine puta prošao. Dom je bio blizu crkve, a dole na rivi škola.

Kako su se vaši roditelji porijeklom iz begovske obitelji imućnih trgovaca voćem, nosili s tim što su im nakon rata oduzeli svu imovinu?

– Trpili su, patili su, podigli su sedmero djece na noge i sve su izdržali.

Unatoč skromnom djetinjstvu, ostvarili ste sa svojom braćom bogatu glazbenu karijeru. Kako je to izgledalo, jeste li se nadopunjavali, svadili, dogovarali, natjecali?

– Da, bilo nas je četiri brata i tri sestre. Svi smo bili talentirani za glazbu. Čak je moja najstarija sestra Hašmeta, u pedesetim godinama, bila solistica Radio Beograda, gdje se i školovala. Druga sestra Nutfeta me zarazila sevdahom.

Izvrsno je izvodila sevdalinke Nade Mamule. Otac je bio dobar harmonikaš, a mama Emina je lijepo pjevala. S obzirom na okolnosti u kakvima smo živjeli, za nas vrijedi ona: Pjesma nas je održala, njojzi hvala. Često smo pjevali da zaboravimo da smo gladni.

Kemalova gitara

Tko se prvi zaljubio u gitaru?

– Najprije Kemal, pa Đelo, pa ja. Najmlađi brat Mujica bio je vrstan bubnjar. Najstariji brat Kemal je s 14 godina otišao u partizane. Bio je glavni kurir legendarnog generala Brune Vuletića i s njim je prošao cijeli Drugi svjetski rat.

Poslije ga je država školovala u vojnoj školi u Tivtu. On je prvi donio gitaru u kuću došavši na dopust. Ta je gitara bila prva ljubav mog brata Đela. Kad se Kemal vraćao u Tivat, Đelo mu je ukrao gitaru, popeo se na brdo Srđ i gledao kako Kemo na vojnom brodu odlazi natrag u Tivat.

Kad je opet došao na dopust, Đelo je već ozbiljno vježbao klasiku. Kao osamnaestogodišnjak već je održavao koncerte klasične glazbe na Radiju Dubrovnik, a ja sam mu okretao note. Probudio je u meni ljubav za gitarom.

Volim reći da me nikad nije naučio držati gitaru, ali meni je bilo dovoljno gledati i slušati ga. Dugo godina sam patio što me nikad nije uzeo u Trubadure, jer je ipak on bio moj brat, moj najveći uzor. Nakon puno godina priznao mi je da je u meni prepoznao jak karakter i osobnost i da bi kao takav bio samo smetnja u bendu koji trpi samo jednog lidera.

Zbog čega ste uopće pomišljali na odlazak u Njemačku i tražili posao tapetara u tvornici Volkswagena, kad ste već od malena bili zaljubljeni u glazbu?!

– Kao devetnaestogodišnjak zaljubio sam se u jednu Njemicu, Barbaru. Zbog nje sam se dragovoljno prijavio u vojsku, da bih poslije vojske otišao u Njemačku gdje me čekao posao autotapetara u Volkswagenu. Sudbina mi je odredila drugačije. Jedino što je iz tog razdoblje ostalo je pjesma “Spomeni se Barbara” na stihove Krste Jurasa.

Ali ipak, vještine tapetara kasnije su vam koristile, niste li s Dunjom Vejzović imali “robnu razmjenu”, za tapecirani stolac dobili biste poduku, je li tapeciranje ostalo vaš hobi?

– Jako volim svoj tapetarski zanat. Moj kofer s alatom uvijek je spreman ako pukne “žica na gitari.” S našom velikom opernom divom Dunjom Vejzović radim već treću godinu. Najsretniji sam što me primila na poduku.

Smatram, ako se u životu ozbiljno želite baviti umjetnošću, onda morate u tu umjetnost i ulagati. Volim reći, vježbe kod Dunje su fitnes za glasnice. S vremenom smo postali i dobri prijatelji. I tako smo došli do toga da joj obnovim sedam lijepih stolaca za njenu terasu.

I danas još uvijek odlazite na satove pjevanja?

– Prema situaciji, jer i Dunja putuje, vidimo se svake nedjelje. Ne mogu opisati tu radost u sebi kad idem na sat pjevanja.

Suradnja s Perom Gotovcem

Kako vam se čine današnje glazbene zvijezde, imaju li dovoljno talenta, znanja, karizme? Što je primjerice bilo presudno u vašoj karijeri?

– Često me ljudi pitaju: “Ibrica, što je s onim dečkom ili curom, dobro izgledaju, dobro pjevaju, ali nešto nedostaje.” Nedostaje karizme i emocije. Sretan sam što pripadam generaciji koja je najprije živjela za glazbu, da bi s vremenom mogla živjeti od glazbe.

Sjećam se jednog susreta na Skalinima s velikim pjesnikom Makom Dizdarom. Još tada 1968. rekao mi je proročki: “Ibrahime, uspjet ćeš, ali samo ako svoj put shvatiš kao jednu polaganu rijeku koja teče prema svome ušću, mani se virova.” I tako po Maku tečem već 60 godina.

Obilježila vas je i suradnja s Perom Gotovcem, kakva vas sjećanja vežu uz to razdoblje?

– U proljeće 1962. s mojim sam domašima bio na maturalcu u Zagrebu. Prolazeći Ilicom pored ondašnjeg “varijetea” vidio sam poziv za “Prvi pljesak”. Na prevaru me odgojitelj pustio na par minuta sa strane, a za mene je to trajalo tri dana. Prijavio sam se i uspio.

U žiriju je sjedio Pero Gotovac. Sjećam se da je 19 izvođača pjevalo tada popularnu skladbu “Kralj pajaca”, a ja došao sa Modugnovom skladbom “Addio addio”. Tada se nismo upoznali. Sjećam se kada sam 1963. došao u Zagreb tražiti posao i stajao vani na metar snijega i kroz prozor jedne potleušice na Trešnjevci gledao festival ZG-63 i Peru Gotovca kako prima prvu nagradu za skladbu “Balada”.

Pomislio sam: “Bože, hoću li ikad upoznati tog skladatelja?!”. A eto, dogodilo se 1965. kad mi je savjetovao da ne idem u Njemačku nego u Zagreb. Uvijek je bio zaštitnički postavljen prema meni. Čak mi je posudio nešto novca da mogu kupiti prvu pravu klasičnu gitaru.

I uvijek kad bih malo potonuo, znao mi je reći: “Ibrica, zapamti, u životu ne moraš biti glasan da bi te se čulo, a tebe će se čuti i slušati.”

No, s Perom Gotovcem ostvarili ste brojne ozbiljne suradnje ne samo na festivalima, već i na Dubrovačkim ljetnim igrama?

– Da, od 1968. počinje naša prava suradnja i Festival ZG-68 gdje sam nastupio s njegovom pjesmom “Celuloidni pajac” za koju je stihove napisao Golob, a ja sam osvojio prvu nagradu. Sljedeće dvije godine ponovno sam nastupio na Zagrebačkom festivalu s njegovim pjesmama “Osobenjak” i “Mačka” i s obje ponovno osvojio prve nagrade.

Vrhunac naše suradnje su Dubrovačke ljetne igre gdje je Pero pisao glazbu za kultne predstave Bertolta Brechta, Miroslava Krleže, Williama Shakespearea, a ja sam pjevao songove iz tih predstava na Perovu glazbu.

Poziv za festival kao lutrija

Kakva je bila atmosfera u ondašnje vrijeme na glazbenoj sceni, čini mi se da je bilo puno dinamičnije, a da su pjevači uživali veću popularnost nego danas?

– U ondašnje vrijeme trebalo je debelo zaslužiti povjerenje skladatelja i organizatora da bi dobili šansu nastupa na festivalu koji su u ono vrijeme bili prave odskočne daske za početak karijere. Sve se odvijalo na način “sve u svoje vrijeme”.

Sjećam se za Splitskog festivala, u siječnju bi već bile odabrane skladbe, a tek onda bi se po pjesmama birali izvođači. Kad bih dobio poziv za festival, bilo je to kao da sam dobio na lutriji.

Što biste iz onog vremena voljeli zadržati? Smatrate li tehnološki napredak pozitivnim pomakom u današnjem stvaranju glazbe?

– Svjestan sam da svako vrijeme donosi promjene u svemu, pa tako i u glazbi. Kad čujete stare snimke, u njima možete osjetiti život. Sjećam se svog prvog snimanja: orkestar na sceni, jedan mikrofon visi iznad nas, a dirigent svojim umijećem stvara atmosferu, dramaturgiju i dinamiku cijele skladbe.

Za razliku od današnjih snimaka u kojima se osjeti puno sintetike i umjetnog stvaranja atmosfere. Stare snimke su puno životnije.

Živjeli ste i u Parizu, tamo su također prepoznali vaš talent, kako se dogodio Pariz? I sam Jacques Brel bio je ozbiljno dirnut vašom izvedbom?

– U Parizu sam živio kroz dva razdoblja, od 1971. do 1975. godine, a drugi put na poziv velikog francuskog kulturnjaka Jacquesa Chancela, od 1979. do 1989. Chancel je uživo radio kultnu emisiju “Le Grand Echiquier” iz Dubrovnika u Pariz, a u kojoj sam bio sudjelovao.

Poslije te emisije, nakon deset dana dobio sam službeni poziv francuske televizije za božićnu emisiju. Pjevao sam na francuskom skladbe “Pismo ćali”, “Nemoj poći” (Ne me quitte pas) i “Dobro jutro Margareta”.

Došao u Pariz zbog te emisije i ostao devet godina. Nakon tog razdoblja još narednih pet godina barem sam jednom godišnje nastupao sam u Chanceleovoj emisiji. Već sam od 1972. počeo pjevati u prestižnim kabareima i Parizom se proširila priča kako u kabareu “Don Camilo” jedan “jugo”, kako su nas zvali, dobro pjeva Brela. Tada sam dobio poziv u ured Chancela radi dogovora uz sugestiju da ponesem i gitaru.

Uđem ja u ured, Jacques se digne da me pozdravi, a s desne strane u fotelji sjedi Jacques Brel. Nakon što sam otpjevao njegovu “Nemoj poći sad” na hrvatskom jeziku, Brel je ustao, pružio mi ruku i rekao: “Gospodine, imam osjećaj da sam ovu pjesmu pisao za vas, a ne za sebe.” To mi je sigurno jedan od najdražih komplimenata što sam dobio.

Ponosan nono

U Parizu danas živi vaša unuka Celine, odlazite li povremeno u posjete?

– Ponosan sam na svog sina Kristijana koji je inače prevoditelj za francuski i moju snahu Anu koja je vrsna pjesnikinja, a posebno sam dirnut što su mi podarili unuku. Oni žive na relaciji Dubrovnik – Zagreb – Pariz, iako im je Zagreb centar. Već sada se veselim kako ću unuku voditi u školu i čekati poslije nastave. Inače, Kristijan je magistrirao na Sorbonni i sjajan je pijanist.

S gitarom ste obišli cijeli svijet i uvijek se vraćali svojim Skalinama, ipak uz Dubrovnik – gdje vam se najviše svidjelo?

– Stvarno sam sretan čovjek, jer cijeli život radim ono što volim i od toga uspijevam pristojno živjeti. Puno sam putovao, a gradovi u kojima bih mogao živjeti poslije Dubrovnika i Zagreba su Barcelona i Vancouver. To su gradovi koji imaju mediteransku klimu pa su i ljudi takvi.

Izjavili ste da ćete na Skalinama svirati još tri godine, naime tada će vaša glazbena karijera brojati 63 godine, točno onoliko koliko su vaši roditelji bili zajedno. Zbog čega ste to baš tako zamislili?

– Šalim se… Svirat ću i pjevat ću dok me god ljudi budu htjeli slušati i dok me zdravlje posluži.

Gotovo vas je nemoguće zamisliti bez vaše stalne pratnje, kako se zove aktualni ljubimac? Kako reagira na vašu glazbu?

– Moja peta ljubav je japanska akita i zove se Simba. Kao prethodna četiri, prati me na sva moja putovanja i dijeli sa mnom i hotelske sobe, moje kilometre za volanom i ne bih mogao zamisliti život bez psa, a imamo i mačka Kikija.

Pamtim samo sretne dane

U Rijeci ste nedavno nastupili i na MIK-u, i to s pjesmom »Ča san lin«, stvarno to mislite da ste lijeni?!

– Što se mene tiče, da sam bio »lin«, sigurno moja karijera ne bi trajala ovako dugo. To bi se moglo odnositi na mamine i tatine sinove koji su na maminoj kuhinji i tatinom džeparcu do svoje tridesete, pa i dalje. Po pitanju novosti, nedavno sam u jednim dnevnim novinama pročitao naslov »Čak 78 tisuća mladih niti radi niti se školuje«, to baš kao da se uklapa u naslov moje pjesme.

Vi i MIK ove godine slavite 60. godišnjicu druženja s glazbom, kad se osvrnete kakvo je to bilo putovanje?

– Da, i MIK i ja smo šezdesetogodišnjaci po stažu i tijekom svih tih godina bilo je svašta, jer nije lako voditi svoju karijeru bez menadžera, PR-a, poguranaca. Ukratko, »pamtim samo sretne dane« baš kao što pjeva Gabi Novak.

Na vrijeme sam shvatio kako nitko nije vrijedan mojih živaca i moga zdravlja i da ono što me želi slomiti ustvari me mora ojačati. Volim reći da je moj put umjetnički eksces nastao zahvaljujući mojim »Skalinima« i usmenoj predaji.

S Terezom u Sidney Opera Houseu

U djetinjstvu družili ste se i s Terezom Kesovijom?

– Više se s njom družio moj brat Đelo, koji joj je kasnije napisao puno pjesama, puno hitova. Ali ja nju strašno volim i poštujem i nikada neću zaboraviti našu turneju po Australiji 1976. godine, tim više što smo bili prvi umjetnici s ovih prostora koji su imali koncert u Sidney Opera Houseu.