Draga moja M, ljudi su tu, ali nas ne vide, ljudi su tu, ali nas ne čuju. Draga moja, netko je sebi dao za pravo da nas povrijedi, da nas udari, da nas dodiruje. Netko je sebi dao za pravo da nas siluje. Grozno zvuči i dok se piše, a još gore kada se mi moramo iznova suočavati s tim…

Dio je to jednog od potresnih svjedočanstava osoba koje su preživjele seksualno nasilje, objedinjenih u knjižici u sklopu kampanje koju provodi Ženska soba u suradnji s Haiku communications.

Moćna kampanja koja za jednoglasnu poruku ima onu da je svaka seksualna aktivnost bez pristanka seksualno nasilje, bila je povod za razgovor s Kristinom Mihaljević, voditeljicom preventivnih programa Ženske sobe.

Tim Ženske sobe – Jelena Čaušević, Maja Mamula, Valentina Klepac, Aleksandra Dinčić, Lidija Al Tharwan Samahodaj i Kristina Mihaljević

Najveće zapreke

Pravna definicija silovanja u Hrvatskoj doživjela je značajne promjene s kaznenim izmjenama koje su stupile na snagu 2020. godine. Možete li nam reći više o tome?

– Ukinuto je kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka, ali je zakonodavstvo zadržalo razliku u počinjenju djela uz upotrebu sile ili prijetnje ili bez upotrebe te je sve svedeno pod članak 153. – kaznenog djela silovanje. Usprkos pozitivnim zakonodavnim promjenama, u praksi se Ženska soba i dalje susreće s problemima na koje se i upozorilo evaluacijskim Grevio izvještajem za Hrvatsku.

Grevio potiče državu da u potpunosti provede novousvojene odredbe Kaznenog zakona koje obuhvaćaju kaznena djela silovanja i seksualnog nasilja te da osiguraju da ih tijela zadužena za provedbu zakona, tužiteljstvo i pravosuđe, učinkovito primjenjuju u praksi, uključujući i kad nema otpora žrtve, jer najčešća reakcija na seksualno nasilje je smrzavanje od straha.

Ono što je važno istaknuti jest da je seksualno nasilje jedno od najtežih kaznenih djela koje se najmanje prijavljuje, i to ne samo u Hrvatskoj, nego svugdje. Postoje brojni problemi s kojima se osobe koje su preživjele seksualno nasilje susreću, od predrasuda koje idu u smjeru okrivljavanja osobe koja je preživjela seksualno nasilje, dugotrajnosti sudskih postupaka i manjka razumijevanja za preživljeno iskustvo, što od strane bliskih osoba, što od strane institucija prilikom prijave nasilja ili trajanja sudskog procesa.

Koje biste probleme istaknuli kao najveće zapreke prilikom prijavljivanja kaznenog djela silovanja i seksualnog nasilja? Primjećujete li pomak kod institucija prilikom postupanja po prijavama?

– Iako iz godine u godinu vidimo pozitivne pomake kada je riječ o temi seksualnog nasilja – izmjene Kaznenog zakona, na inicijativu Ženske sobe donesen je Nacionalni plan za suzbijanje seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja do 2027. godine, obvezne edukacije za pravosuđe i policiju – u Ženskoj sobi najviše se susrećemo s problemom nevjerovanja žrtvama, djeci i odraslim osobama, kao i s okrivljavanjem, što utječe na prijavljivanje i procesuiranje kaznenih djela.

Kad žena preživi seksualno nasilje, najčešće se događa da svi propituju na koje je sve načine rekla »ne«. Je li se branila, je li vikala, ali nitko se ne pita je li rekla »da« i je li mogla reći »da« slobodno, svjesno i bez straha od posljedice. Kada osoba prijavi seksualno nasilje, ali i kada ga ne prijavi, možemo vidjeti isto – nevjerovanje, okrivljavanje i stigmatiziranje. Navedeno proizlazi iz brojnih predrasuda o seksualnom nasilju, iz neravnopravnosti rodova, iz našeg patrijarhalnog društva.

Seksualno uznemiravanje

Istraživanja i iskustvo rada Ženske sobe ukazuju da na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih slučajeva. To bi značilo da gotovo pa ne postoji djevojka ili žena koja nije preživjela neki oblik seksualnog uznemiravanja?

– Seksualno nasilje je problem koji je prekriven šutnjom, brojnim predrasudama i još uvijek je tabu tema u našem društvu. Jedan je od dva dominantna oblika rodno uvjetovanog nasilja uz nasilje u obitelji, odnosno oblika nasilja u kojem su u više od 90 posto slučajeva žrtve djevojke i žene, a u više od 90 posto slučajeva počinitelji su mladići i muškarci.

Podaci Vijeća Europe, Svjetske zdravstvene organizacije, Ujedinjenih naroda te drugih ključnih aktera, ukazuju da će jedna od tri žene tijekom svog života preživjeti fizičko i/ili seksualno nasilje, da će jedna od pet žena tijekom života preživjeti pokušaj silovanja i/ili silovanje, kao i da će jedno od petero djece preživjeti neki oblik seksualnog nasilja do svoje osamnaeste godine.

Više od 90 posto žena koje prežive silovanje godinama nikome neće povjeriti svoje iskustvo, a još u manjem broju slučajeva će ga prijaviti. Slični su podaci i za djecu koja prežive seksualno nasilje u obitelji ili od drugih bliskih osoba, a isto vrijedi i za sve druge oblike seksualnog nasilja. Gotovo pa ne postoji djevojka ili žena koja nije preživjela neki oblik seksualnog uznemiravanja – u školi, na poslu, na javnom prostoru.

Koji su najčešći oblici seksualnog nasilja?

– Seksualno nasilje može se dogoditi na različitim mjestima i u različitim okruženjima – u obitelji, vezi, braku, na prvom spoju, školi, na fakultetu, na ulici, na javnim mjestima te na internetu i društvenim mrežama.

Važno je istaknuti da postoje brojni oblici seksualnog nasilja (seksualno uznemiravanje, bludne radnje, elektroničko seksualno nasilje, silovanje, itd.). Jedan od najnormaliziranijih i trivijaliziranijih oblika u našem društvu je seksualno uznemiravanje, oblik seksualnog nasilja koji obuhvaća neželjena seksualna ponašanja koja ne uključuju nužno dodir.

Ova neželjena seksualna ponašanja (seksualni komentari, opaske o tijelu, izgledu i seksualnosti, neželjeni prijedlozi seksualne prirode, neprikladna seksualna pažnja, širenje laži o seksualnosti osobe, neželjeni tjelesni dodiri i dr.) koja osobu dovode u neugodan i ponižavajući položaj te izazivaju osjećaj srama. Ono što je važno istaknuti jest da je svaka seksualna aktivnost bez pristanka seksualno nasilje!

Tri grupe razloga

U Protokolu o postupanju u slučaju seksualnog nasilja objavljenom u Narodnim novinama, kao jedno od takvih navodi se spol i dob. Kako to komentirate? Primjećujete li određenu dobnu skupinu kao posebice ugroženu, i koju?

– Ne postoji profil ili skup karakteristika »tipične« žrtve, kao niti »tipičan« počinitelj. To su samo neke od brojnih predrasuda koje okružuju seksualno nasilje. Jedina zajednička karakteristika žrtvi je da su u velikoj većini žene, djevojke i djevojčice, dok su počinitelji uglavnom muškarci.

Seksualno nasilje je čin moći i kontrole, pa stoga ne ovisi o obilježjima žrtve jer se ne temelji na seksualnoj želji ili privlačnosti. Seksualno nasilje nad djecom, posebice seksualno nasilje u obitelji, tema je o kojoj se izuzetno malo govori, a kao što je i navedeno, podaci pokazuju da će 1 od 5 djece preživjeti seksualno nasilje do svoje 18. godine.

Koga smatrate najvećim »krivcima«, da se tako izrazimo, za to što se žrtve boje prijaviti nasilje?

– Mnogi su razlozi neprijavljivanja nekog od preživljenog oblika seksualnog nasilja kod osoba koje su ga doživjele i možemo ih svrstati u tri osnovne grupe: osobni razlozi, nedostatna podrška osobama koje su preživjele seksualno nasilje te strah od prijave i (ishoda) sudskog postupka. Osobni razlozi se ponajviše odnose na strah od počinitelja i vjerovanje u njegove prijetnje, kao i na strah od reakcije obitelji i prijatelja.

Prisutni su i strahovi kod osoba da im nitko neće vjerovati što su preživjeli i da će biti odbačeni, odnosno strah od stigmatizacije.

Nepoznavanje mogućnosti sustava podrške i postojećih mehanizama zaštite, kao i neprepoznavanje određenih oblika nasilja kao oblika nasilja koji su zakonski kažnjivi, također su neki od osobnih razloga neprijavljivanja seksualnog nasilja. Vrlo malom broju prijava pridonosi i nedostatna podrška osobama koje su preživjele seksualno nasilje. U Hrvatskoj nažalost nedostaje specijaliziranih servisa za pomoć i podršku, odnosno djeluje svega jedan specijalizirani centar za žrtve seksualnog nasilja.

Nadalje, u našem društvu, koje je obilježeno patrijarhalnim obrascima i normama, i dalje je prisutna iznimno velika količina predrasuda koje su usmjerene na osobe koje su preživjele seksualno nasilje. Osuda počiva na osobi koja je doživjela nasilje, a ne na počinitelju. Važno je zapamtiti kako osoba koja doživljava ili je preživjela nasilje nije kriva za zlostavljanje kojem je bila izložena jer za nasilje nema opravdanja. Drugim riječima, počinitelji su odgovorni i krivi za svoja djela i postupke.

Uza sve prethodno navedene razloge neprijavljivanja, prisutni su i strah od policije i nadležnih institucija, nerazumijevanje postupka (prijave i sudskog postupka), duljina i neizvjesnost postupaka te iznimno niske zapriječene ili izrečene kazne. Kada tema seksualnog nasilja bude u središtu fokusa našeg društva, bit će vidljivi i određeni pomaci u povećanju broja prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja.

Tada možemo očekivati i smanjenje svih prethodno navedenih strahova. Također, kada se osobi koja je preživjela seksualno nasilje pruži pomoć u procesuiranju, proradi traumatskog iskustva, korisne informacije o njezinim pravima te kada ona ima podršku i razumijevanje od bliskih osoba, veća je i vjerojatnost prijave seksualnog nasilja.

U Ženskoj sobi vjerujemo da razbijanju postojećih predrasuda prema seksualnom nasilju, prestanku osude osoba koje su preživjele seksualno nasilje i razvoju empatije prema preživjelima može pridonijeti sustavna edukacija o seksualnom nasilju, implementacija programa prevencije seksualnog nasilja od najranije dobi, provedba kampanja, poput kampanje »Nisam rekla DA«. Navedenim se doprinosi osvještavanju javnosti o ovoj temi, rasprostranjenosti i predrasudama, te se šalje poruka osobama koje su ga preživjele da nisu same i da postoje mjesta gdje mogu potražiti pomoć i podršku.

Knjižica svjedočanstva

Tko stoji iza kampanje »Nisam rekla DA«? Koji je cilj i što se želi istaknuti?

– Kampanja »Nisam rekla DA« usmjerena je na koncept pravog pristanka kroz svjedočanstva deset osoba koje su preživjele seksualno nasilje pretočena u književnu formu proze i poezije, pretvorenih u prvu knjižicu svjedočanstva nastalih individualnim psihoterapijskim radom u Centru za žrtve seksualnog nasilja Ženske sobe.

Sve je počelo 2022. godine kad se Karla Andrić obratila Ženskoj sobi za pomoć i savjet jer je doživjela seksualni napad u javnom prostoru, u parku Maksimir. Nakon što je podijelila s najbližim krugom iskustvo, koje ju je ohrabrilo da javno progovori, dogodila se istovremeno i osuda poznanika, trivijalizacija i vrijeđanje putem društvenih mreža.

Obratila se Ženskoj sobi jer se osjećala izgubljeno, neshvaćeno i posramljeno. Ženska soba ju je poslušala bez osuđivanja, uručila literaturu o seksualnom nasilju te smo joj, također, pomogli u aktivaciji skupljanja potpisa za postavljanje nadzornih kamera na ulazima u park Maksimir.

Otvaranjem i iznošenjem osobnih iskustava, osobe koje su preživjele seksualno nasilje šalju drugim osobama, ali i društvu u cjelini, jasnu poruku kako su osobe koje su preživjele seksualno nasilje oko nas, da nisu jedine, ali i da nisu same – i ono najvažnije, da nisu krive za preživljeno nasilje.

Upravo zbog toga je svaka kampanja iznimno bitna, doprinosi senzibilizaciji društva i otvaranju teme o kojoj se rijetko govori. Ono što je ključno i važno za istaknuti još jednom je da je odgovornost za preživljeno nasilje isključivo na počinitelju nasilja, a ne na osobi koja ga je preživjela.

Kad jednom kao društvo razbijemo predrasude o seksualnom nasilju i shvatimo sve prethodno navedeno, nećemo više propitivati i osuđivati osobe koje su preživjele nasilje. Ženska soba je uvijek uz osobe koje su preživjele seksualno nasilje, vjerujemo im i poručujemo da nisu krive i da nisu same.

Brojevi i kontakti

U okviru Ženske sobe djeluje jedini specijalizirani Centar za žrtve seksualnog nasilja u Hrvatskoj za punoljetne osobe koje su preživjele bilo koji oblik seksualnog nasilja u Republici Hrvatskoj, te za mlade od 15 do 18 godina. Od pokretanja Centra do kraja 2023. godine pruženo je više od 16.752 različitih usluga za više od 3.000 osoba koje su preživjele seksualno nasilje i njima bliskim osobama. Usluge pruža tim stručnjakinja specijaliziranih za temu seksualnog nasilja.

Sve su usluge u potpunosti besplatne:

• psihološko savjetovanje (krizno, dugotrajno)

• psihoterapijski rad u proradi traumatskog iskustva

• pravno savjetovanje

• informiranje o pravima u okviru kaznenog postupka

• informiranje o dostupnim uslugama u sustavu zdravstva i sustavu socijalne skrbi

• podrška u postupku prijave seksualnog nasilja

• priprema za sudski postupak

• pratnja tijekom sudskog postupka na sve nadležne institucije u svojstvu osobe od povjerenja (pratnja u policiju, bolnicu, državno odvjetništvo, sud, centre za socijalnu skrb)

• priprema i dostavljanje stručnog mišljenja, potvrda i preporuka na zahtjev službenih tijela, uz suglasnost žrtve

• informiranje i savjetovanje za žrtvi bliske osobe

• razvoj i tisak različitih edukacijskih i informativnih materijala namijenjenih osobama koje su preživjele seksualno nasilje

Sve osobe koje su preživjele seksualno nasilje i njima bliske osobe mogu se obratiti putem e-maila ([email protected]) ili telefona (016119-444). Moguće je dogovoriti osobni dolazak, telefonsko ili online savjetovanje, kako god osobama odgovara.