Črni Kastavac. Glazbeni film po scenariju moje kolegice Slavice Mrkić Modrić Mrve s kojom prijateljujem jedno stotinu godina, film kojeg je režirao Igor Modrić, snimio Robert Kalčić, dakako uz apsolutnu superviziju i stalnu producentsku kontrolu Damira Halilića Hala, jednako tako dobrih i zanimljivih ljudi kao i Mrva, drži ključ s kojim se otvaraju vrata golemog prostora u kojem se nalazi ostavština vlč. Franje Jurčevića, nakon teške bolesti preminulog u 81. godini, 20. lipnja 2024. godine.

Prostor je to, ili kako bismo ga današnjim rječnikom definirali “cloud”, u kojem se nalaze bezbrojni slojevi djelovanja i razmišljanja jednog od najkarizmatičnijih svećenika Riječke nadbiskupije unatrag zadnjih pola stoljeća. Mjesto je to u kojem se nalazi i odgovor tko je i kakav je uistinu bio vlč. Franjo.

Da, istina je, znao je žestoko udarati sa svoje desne strane na lijeve stavove, znao je i pretjerati, biti neprimjeren u izrečenom i napisanom. A onda, u jednoj sceni Črnog Kastavca – film je to, za one koji možda ne znaju, o prožimanju kultura, ljubavi i toleranciji čija je središnja figura fantastični blues nomad Jerry Ricks, umjetnik koji je svoj stav kako je njegov dom čitav svijet promijenio došavši u Kastav gdje je shvatio kako je i on uspio pronaći svoj doživotni mir – vidimo vlč. Franju kako potpuno opčinjen gleda i sluša kako Črni svira u njegovoj crkvi. I nadasve uživa. Jer koliko god ponekad zbunjivao svojim rječnikom, upravo taj pogled prepun tolerancije – Ricks niti je bijelac, još je manje aktivni katolik, k tome svira blues što baš i ne bi trebalo biti po volji konzervativnom župniku – pojašnjava tko je i kakav je bio prije dva dana preminuli svećenik. Legenda Kastva od kojeg je prije pet godina dobio nagradu za životno djelo. A dobio ju je jer, što god ponekad rekao i što god ponekad mislio, uvijek je, baš kao što to govori njegov pogled dok sluša Črnog Kastavca, u problematičnim situacijama reagirao – najispravnije moguće. Nikad ni od koga nije okretao glavu kad je trebalo pomoći. Bilo da je to bila 1991. godina kad je dovlačio i djelo šlepere i šlepere pomoći koje su završavale kod svih potrebitih, bez obzira na vjeru i naciju, bilo da je to bilo u godinama poraća, na žalost i sve do današnjih dana, kad je došlo do velikog raslojavanja društva i generiranja golemog broja obitelji koje jedva spajaju kraj s krajem. Okupljao je i prikupljao uvijek i samo – kako bi dijelio. Promatrajući ga s te strane teško da je čak i za pojmove “crvenog Kastva” bilo većeg ljevičara od njega. Na kraju krajeva, da se vlč. Franjo i Kastavci nisu ljubili, teško da bi u njemu opstao četrdeset godina. Uostalom, vidi se to i po reakcijama sada kad je ovozemaljski otišao.

Riječi mogu biti vrlo bolne i treba ih znati koristiti. Morali bi to znati i političari, posebno ovi aktualni koji su inače plemenitu vještinu politike maksimalno vulgarizirali. Ali ako te povremene ispade, često i kao reakcije na žestoko istaknute stavove suprotne strane, što je u pravilu bio slučaj s blogovima vlč. Franje Jurčevića posebno često pisanim prije desetak ili nešto više godina, doživljavamo kao povod za polemiku, kao pretpostavku za razgovor, dobili bismo i alat koji bi nas, u konačnici sve zajedno, pa i jako suprotstavljene, učinio tolerantnijima. Ni jedna strana nema pravo na apsolutnu istinu, a upravo se tako, posebno mi u medijima, često postavljamo. Lako udaramo, a kad nam se odgovori istom mjero ostajemo u čudu.

Otišao je veliki humanist, empatična osoba, otišao je svećenik za kog su tuđi problemi uvijek bili i – njegovi problemi. Mrzio je ljude čiji je simbol zastava duginih boja? Pogledajte Črnog Kastavca, posebno scenu u kojoj Jerry svira u Franjinoj crkvi, u župi kojoj je bio na čelu četrdeset godina, i sve će vam biti jasno. Franjo nije bio čovjek mržnje. Znao je biti pretjerano blagoglagoljiv, da se izrazimo pomalo u rukavicama, ali mrziti on baš nikog nije mogao.

Na kraju krajeva iza svih nas ostaju djela. Njegova su golema, veća i od samog kastafskega brega kojeg je toliko volio.

Ispraćaj vlč. Franje Jurčevića počinje danas, u subotu 22. lipnja od osam sati u kastavskoj župnoj crkvi sv. Jelene, u 10 sati je misa koju vodi nadbiskup Mate Uzinić, nakon čega je i sam oproštaj.