Malo je svestranih pojedinaca u nas, onih koji svojom mišlju, riječju i djelom iradiraju u konstanti vremena, kakvo god ono bilo, a jedan je od takvih zasigurno i Igor Zidić, naš prekaljeni književnik, pjesnik koji nasljeduje europsku nadrealističku tradiciju, povjesničar umjetnosti, erudit po postojanju, negdašnji ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu i nekadašnji predsjednik Matice hrvatske, urednik njihovih publikacija, časopisa Razlog, Kolo, Život umjetnosti i Hrvatski tjednik. Agilan Zidić i dalje neumorno ostavlja traga, a samo ove godine objavljene su mu dvije knjige, nedavno predstavljena »Pjevač u lišću« te izbor iz poezije »La temps, la tempête« na francuskome jeziku, a o tim knjigama, svome djelovanju, promišljanjima o onom bližem i daljem, (sve)prisutnom, Zidić govori za naš list.

Za čitateljske itinerare

Na zagrebačkoj promociji vaše knjige Ivan Rogić Nehajev ocijenio je kako je knjiga, zbirka poezije za »hirovite čitateljske itinerare« te dodao da ne zna bolji odabir pjesama, niti bolji Pogovor od Petračeva. Što nam vi možete reći o izboru pjesama koje se nalaze u knjizi »Pjevač u lišću«, koje faze vašega stvaralaštva zahvaća?

– Osim što je bio precizan u svojim konstatacijama, Rogić Nehajev je bio i koncilijantan kolega jer je jedini izbor mojih stihova – prije Petrača – učinio baš on. Pitanje se donekle komplicira jer je u međuvremenu objavljen u Francuskoj i treći moj izbor – onaj Brankice Radić, k tome u njezinu prijevodu. I s tom sam knjigom više nego zadovoljan, ali Rogićev i Petračev izbor imaju vrlo opsežne, analitički produbljene komentare što im daje specifičnu boju i značenje. Rogić me razmotrio u kontekstu pitagorejske ideje kvaterniteta, tj. starogrčkih geometričara, te više ili manje modernih fenomenoloških kategorija »bljeska« (bljeskovitosti) i »fraktalnosti«. Petračev je izbor – i prema standardima biblioteke u kojoj je tiskan – reduciraniji, usmjereniji, »ideologiziraniji«. Ali, da se razumijemo: nije me Petrač, hirovito ili na svoju, ideologizirao, nego je, jednostavno, prepoznao u tekstovima jednu crtu koju mnogi nisu zamijetili ili im se o tome nije raspravljalo. Da je opišem – koristim Petračev izraz: bogotraženje. Bogotraženje nije termin dogme, nego unutrašnje borbe, proturječja, hrvanja s vragom i s anđelom. Tu su Petračevi uvidi i smioni i precizni. Naslov je knjizi on dao, a ja ga sa zahvalnošću prihvaćam; riječ je o pjesmi koja meni nešto znači, no nitko je nije tako srdačno prihvatio i odčitao u njoj, poput Petrača, i neke »druge sadržaje«.

Radije nego o fazama u svome pjesništvu govorio bih o glasovima, koji se u njemu ili iz njega čuju (ili ne čuju). I Rogićevo tumačenje »Kosti i gozbe«, iz 2013. i Petračeva interpretacija, uključivši izbor pjesama, ispunjaju me radošću onoga koji shvaća da nije govorio u vjetar. Nekolika sam čitanja i dosad imao prilike razmotriti kao relevantna sagledavanja svoga pjesništva u tuđim očima – od davnog Šoljana i prilično davnog Mrkonjića do relativno novijih poput Maroevića ili baš aktualnih kao što su tumačenja Milanje, Šalata i drugih

Vremenska poveznica

Razlikuju li se u čemu pjesme, s obzirom na različitu godinu nastanka? Također, neke su pjesme, poput »Ostatka«, »Plaveti«, »Žutokljunaca I«, obilježene dvjema godinama; primjerice potonja nosi oznaku 1959./1965. Možete li nam otkriti koji je razlog tome, jeste li se nekim pjesmama naknadno vraćali i brusili ih?

– Pjesme se, dakako, razlikuju jedne od drugih, kao što, s druge strane, priželjkujem i neku njihovu istost, a to je tek dijelom ovisno o godini njihova nastanka, a dijelom je i posve neovisno. Ukoliko je moja interpretacija bliža neposrednom, stvarnosnom poticaju za pisanje pjesme, utoliko će njezina povezanost sa zabilježenom godinom nastanka vjerojatno biti veća. Druga, zapisana godina nema tematološku ni značenjsku poveznicu s prvom; ona je tehničko-poetičke naravi, a odnosi se na vrijeme dorade, izmjena, konačnoga »završavanja«.

U svojim pjesmama nerijetko govorite o vremenskim mijenama, godišnjim dobima, o ratu i završetku rata; na koji su način na promociji spomenuta duhovna izvorišta u osnovici vaših pjesama koje su različite tematike?

– Vaše pitanje nisam najbolje razumio pa je korisnije ne uvećavati nesporazume; ili pak jesam – pa mi je teško interpretirati interpretacije, uz nedostatnu moju sabranost koja često prati takve nastupe.

Onome tko ne poznaje umjetnost, a želi je upoznati, uvod ne bi trebale biti knjige o umjetnosti, nego umjetnost sama – Igor Zidić / Foto GORAN VRANIĆ

Prikriveni Božji radnik

Postoji li kakva simbolika naslova zbirke poezije »Pjevač u lišću«, koji proizlazi iz istoimene pjesme koja se nalazi u toj zbirci?

– Postoji ili ne postoji. Što god ja rekao – netko će, sklon simbolizacijama, pokušati – i za sebe naći – određen simbološki smisao. Ja sam, teoretski, u prilici, jer sam tako naslovio pjesmu, a ne zbirku, da se ogradim od sveobuhvatnijega, »opasnijega«, tumačenja. A ipak, javlja se neka nejasna pobuda, da je pročitam i kao svoj naslov zbirke što bi pjevača prikazalo kao prikrivena Božjeg radnika, koji radi dokle god može – uglavnom do listopada. Zašto ne?

Na promociji vaše posljednje zbirke poezije Božidar Petrač, koji je selektirao pjesme i koji je napisao Pogovor, kazao je da ova zbirka pokazuje odrednice vašega pjesništva koje se temelje na mediteranizmu. Što Mediteran u tome smislu znači za vas, nalazite li na prostoru Mediterana, Petračevima riječima, »puke pojavnosti svijeta« o kojima pjesnički, skladno i njegovano, izvještavate?

– Navikao sam da me u kritičkim spisima raspoznaju kao Mediteranca iz čega zaključujem da to baš i nije teško zamijetiti. Međutim, dok neki govore o moru i suncu, o boru ili gradelama, Rogić spominje Pitagoru i Platona, geometriju i fraktale, a Petrač »sve tri mediteranske svete knjige«, osobito dojmljivo govori o plodnom »melangeu«: »…on vidi egipatski, hebrejski, kretsko-mikenski, afrički, fenički, etrurski, rimski, bizantski, ilirski, arapski, provansalski (francuski), katalonski (španjolski), talijanski, hrvatski, novogrčki, turski profil mediteranskog duha. A onda i njegov poganski, izraelitski, katolički, muslimanski, ortodoksni, agnostički i ateistički profil.« Tome bi se mogli dodati i brojni drugi, lucidni fragmenti ili usputnice. Da biste evocirali, asocirali, ponovo izgradili (u drugome mediju) takav Mediteran, koji nije samo promatrani svijet pred nama, nego je i svijet u kojemu jesmo te onaj iz kojega jesmo – treba, ponajprije, u svome glasu stvoriti višeglasni organon.

Izmučena, ali živa Poljska

U istome Pogovoru knjige Petrač vaš tekst »Strani jezici« ocjenjuje prevratnim po odnosu znaka i značenja, s političkom pozadinom; u kojem je trenutku nastao, te što govori o vašemu poljskom iskustvu? Kakva je tada vladala društveno-politička situacija?

– Teško mi je govoriti, još teže suditi o eventualnoj prevratnosti ikojega moga teksta, ovdje: »Stranih jezika«. Ali – oni jesu napisani pod traumatskim dojmom prelaska – 1960. godine – granice ondašnjega zapadnog (Austrija) i istočnog bloka (Čehoslovačka) i »propadanja« u još »istočniju« Poljsku. Da, politička je trauma bila neupitna, no i poticajna. Godine 1960. prijeći iz Jugoslavije u Poljsku meni se činilo kao prijeći iz nekomfornoga pričuvnog magazina u sam pakao. Čudo onodobne Poljske bilo je u tome što su se u paklu susretali, mimoilazili, pozdravljali i srdačno ili škrto razmjenjivali riječi ljudi i neljudi, a razvili su bili i svoj naročit jezik sporazumijevanja. U krakovskim sam dobrim hotelima ispijao bljutavu kavu iz nekadašnjih čašica za senf, ali, kako sam već govorio, slušao u kabaretima nastupe popularne Vande Varske, gledao predstave-hepeninge Tadeusza Kantora, zamjećivao slike Marije Jareme, družio se sa studentima, zalazio u podrume kluba Pod jasczurami, dobio prvu (političku) bračnu ponudu (u 21-oj godini), odolio i vratio se u Zagreb, sluđen i ushićen onim što sam čuo, vidio, doživio, osjetio. Negdje sam zapisao da smo izmučenu, ali živu Poljsku morali voljeti. Studenti su, naravno, bili pokretači puni gorkoga humora, neustrašivi. Pitam jednoga:

– Janusze, cijelo poslijepodne šetam gradom i susrećem samo žene i djevojke. Gdje se subotom skrivaju vaši muškarci?

– U grobovima, odgovara mi on. – U izletištu Katyn, i drugdje.

Oštro i vidovito likovno oko

I sam Petračev pogovor neiscrpan je izvor inspiracije te može poslužiti za pitanja, pa ću ga još jednom citirati u dijelu u kojemu govori o vama kao vrsnome jezičnom znalcu, jedinstvenoj osobnosti koja proizlazi iz pjesničkoga viđenja svijeta te oštrovidnog i vidovitog likovnog oka. Sintagma pjesničko viđenje svijeta jedan je poseban ugao iz kojega gledamo na svijet i sve oko sebe, jedno, mogli bismo reći, dječačko i nevino promatranje složenosti kojom smo obavijeni, koje, dakako proizlazi i iz umjetničkog nerva i bavljenja umjetnošću. Mnogi danas skreću pažnju na razna druga područja i sfere čovjekova života o kojima se nerijetko misli kao o onima koja »više služe svrsi«, dok se o kulturi i umjetnosti nerijetko govori kao o nečemu sporednom. Kako umjetnost obogaćuje čovjekov duh?

– Da bi išta moglo obogatiti naš duh – moramo takvom nastojanju biti otvoreni, moramo ovladati jezikom umjetnosti, moramo ga prakticirati. Ni iz čega – se ne rađa ništa. Danas je pomodno skrivati se iza pseudoznanstvenih floskula, a od toga nikakve koristi ni za znanost, ni za umjetnost. Sve što je, u određenoj domeni, značajno – obogatit će ljudski duh: u fizici, paleontologiji, oceanografiji, književnosti. A sve što nosi prefiks pseudo – već je zaboravljeno.

Francuska izdanja

Vaša prva knjiga na francuskome izdana je 1969. godine, a nedavno je objavljena još jedna knjiga vaše poezije na francuskome, »Le temps, la tempête«. Radi li se također o pjesmama iz različitih stvaralačkih faza, što je provodna nit?

– Iskreno rečeno, moju prvu »knjigu« na francuskom (»Lointain«, 1969.) ne bi kao knjigu priznao ni jedan moderni bibliotekar: imala je 16 stranica i bila ono što se naziva plaketom. Izvučena je i preukoričena (str. 43-58) iz jednog broja zagrebačkog časopisa »Most/Le Pont« koji mi je, 30-godišnjaku, pružio punu satisfakciju; sastojao se od tri pjesnička mini-izbora, Kaštelan, Slamnig, Zidić. To mogu zahvaliti urednicima Slavku Mihaliću i Ivanu Kušanu. Također i poštovanoj francuskoj književnici i prevoditeljici Janine Mattilon, koju nikad nisam sreo ni upoznao. U siječnju ove godine pojavila se – otisnuta u prosincu 2023. – moja prva prava francuska knjiga. Iza nje stoje dragi i, nadasve, kompetentni ljudi, pisac, nakladnik i fotograf Jean de Breyne, vizualna umjetnica, prevoditeljica i pjesnikinja Martina Kramer, izvanredna sveučilišna profesorica francuskog i talijanskog, prevoditeljica i pjesnikinja Vanda Mikšić te urednica u »Éditions de la Villette«, pjesnikinja, prevoditeljica i svjetska putnica Brankica Radić. Oni dijelom smišljaju, odabiru, prevode, redigiraju, konzultiraju se tu i tamo s nekim koga cijene i koji voli surađivati u lijepome poslu, a znalac je i zaljubljenik u riječi, jezik, pjesništvo. Ta je ekipa objavila – s mojom – 26 hrvatskih knjiga kao da su kroatistički institut! Ne treba ni reći: knjiga iznimno lijepo izgleda, s dojmljivom i meni značećom naslovnicom te s francuskom kulturom prijeloma. Morao sam to izgovoriti jer je riječ o ljudima koji ono što znaju i vole – znaju i rado prosljeđuju drugima. U grupi koja je utisnula svoj pečat knjizi spominjem i »orijentacijski« predgovor Ivana Rogića Nehajeva te fotografiju snimatelja Nevena Vrbanića. Sveusve: to jest knjiga, 96 stranica, izbor iz svih mojih zbirki i ponekog još rukopisa.

Veliki hrvatski majstori

»Nametnuta predvidljivost nije kompatibilna s autonomijom umjetničkog rada. Ona se ostvaruje u intenzivnom polju veza i utjecaja kao razlika u odnosu na drugo. Zidić podsjeća na uzajamne utjecaje (događajne) između modernosti i postmodernosti, koji proizvode mnoga hibridna djela i kreacije. Koja, prema određenim apstraktnim kriterijima, mogu biti osporavana«, piše Rogić Nehajev u predgovoru ranije spomenute knjige. Možete li to dodatno pojasniti; o kojim ste likovnim djelima i autorima, s ciljem svrstavanja u širu perspektivu, europsku, svojedobno mislili?

– O kojem god sam hrvatskom slikaru studioznije pisao uvijek sam pred očima imao širu – europsku – perspektivu. Uvijek sam nas, od početka XX. stoljeća, odmjeravao s Europom. Kolikogod da smo i u prošlosti imali odličnih majstora – uvijek se uz njih vezivalo nešto skućujuće, nešto relativizirajuće, neko da, ali…osobito su deprimantne bile prve tri četvrtine XIX. stoljeća; zar se možemo odvažiti na usporedbe s Goyom, Delacroixom, Turnerom, Corotom, Monetom, Noldeom, Rouaultom, poslije i drugima? Sljedeće nam je, XX. stoljeće, rastvorilo Europu, omogućilo lakša putovanja, odgoj na vrhunskim djelima – hvala muzejima i postupnom širenju demokracije – s jedva malo zrelijim našim društvom u pozadini opće slike (no, ipak!), s više paralelnih, komplementarnih institucija, društava i javnih mjesta za unapređenje umjetnosti, s više škola i veleučilišta, s hrvatskim jezikom kao bitnim čimbenikom korištenja nacionalnih rezervi, aktiviranja skrivenih izvora energije i davninskoga, čak nesvjesnoga »sjećanja«. Dragi Miroslav Kraljević i gdjekoja dama diče se svojim plemstvom, ali Bukovca, Medovića, Vidovića, Meštrovića, Račića, Šulentića itd. – ni kao pučane – Bog nije zakidao u darovitosti.

Jezik je pravo plemstvo svakog naroda, u njemu je sva plemenitost njegovih govornika. Kad se on čuva, njeguje, istražuje, podučava i prakticira u javnoj komunikaciji, otvaraju se iznimne i dotad skrivene mogućnosti. Naše, još nepotrošene vrijednosti zovu se, primjerice, Frano Šimunović, Antun Motika, Ksenija Kantoci, Ljubo Ivančić, Miljenko Stančić, Josip Vaništa, Ivan Lesiak, Marija Ujević – uz Kožarića, Knifera, Šuteja, Bućana i druge, koji su relativne prodore u »širu perspektivu« već ostvarili – ali to se ne može planski postići, s naših polazišta, bez ozbiljne potpore države, institucija, cijele kulturne javnosti.

I mali mogu stvoriti!

S iznimkom nekolicine od Džamonje do Murtića, nitko od spomenutih (latentnih) nije doživio europsku samostalnu izložbu u nekoj znamenitoj instituciji, muzeju ili galeriji, nitko nije dočekao ozbiljniji angažman nekog velikog inozemnog kritičkog interpretatora. Kako do njih doći, kako pobuditi interes pokazala su, posljednjih desetljeća, događanja oko otkrića dotad u širokom luku obilažene tzv. istočne Europe, Europe iza »željeznog zastora«, danas tranzicijske Europe. I kad u tome uspijete – kao da niste uspjeli; sve treba ponavljati, svaki put iznova, dok se u svijesti naših novih prijatelja ili partnera ne ustali misao da i mali mogu nešto stvoriti, imati, vrijednoga ponuditi. Nije Božja nepravda, nego je normalno da su im Amerikanci, Englezi, Francuzi, Nijemci, Talijani, Španjolci, Nizozemci privlačniji. To su s historijskim pravom, to su s vrijednosnim argumentima. Ne trážimo kruha preko pogače, ali za svoj se dio pogače moramo izboriti. Toliko zaslužujemo. Ponajprije oni, koji su našli svoj ključ, svoju temu kakve drugi nemaju ili je jedva, tu i tamo, imaju u manje uvjerljivim varijantama. U tome smislu, Šimunović i Gliha su neafirmirani divovi. Kao i neki drugi spomenuti i neki još nespomenuti. Izložbe, publikacije, filmovi, knjige – neka nikad ne pokazuju sve (naš običaj), nego najstrože izbore iz njihovih opusa. Nitko neće u raj s 33 kofera, nego s jednim zamotuljkom. Jednom jedva probuđeno zanimanje, treba podgrijavati, s mjerom, da ne pretjeramo i dosadimo, moramo djelovati koliko nam snage dopuštaju i koliko konkurentnog materijala imamo. Ekonomija je – u svemu – veoma važna.

Ako nas propuste u europski koji muzej, uglednu zbirku ili knjigu, ne treba odmah misliti na uguravanje desetaka častohlepnih jurišnika, jer toliko ih nitko neće prihvatiti, nego na nekoliko zbiljskih majstora. Netko će se probijati i sâm, svojim ulaganjem, spretnošću, žilavošću. Kad prijeđe stanoviti prag vrijednosti, treba mu – treba joj – pomoći i pomagati.

Značajni izlagački uspjesi

Kad već spominjemo sva ta imena i majstore, postoji li neka najdraža izložba koju ste onako zdušno i s posebnim veseljem radili kao ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu?

– Mnogo ih je. Sve su mi izložbe, ostvarene u Modernoj galeriji, u vrijeme dok sam je vodio, bile podjednako važne, neovisno o tome jesu li bile moje ili mojih suradnika. Uvijek sam radio s veseljem, nikad mrzovoljno, nikad preko volje. Mrzovoljom se ništa ne postigne, ali se uludo izgubi mnogo vremena i energije. Kad me već pitate – izdvajam prvu izložbu nove Hrvatske u svijetu: »Pejzaž u hrvatskom modernom slikarstvu 1890. – 1990.«, u Milanu, travnja 1991. Potom hrvatske nastupe na Venecijanskom bijenalu 1993. (Milivoj Bijelić, Ivo Deković, Željko Kipke) i 1995. (Martina Kramer, Goran Petercol, Mirko Zrinšćak). Izdvajam i projekt »Nove hrvatske umjetnosti« 1993. s kolegama Mladenkom Šolman i Zdenkom Rusom i rekonstrukcijom, u ratu neostisnutog kataloga, koji su nedavno ostvarili Branko Franceschi, Marta Radman i Ana Zubić. Reducirana »Nova hrvatska…« gostovala je u nekoliko zemalja Južne Amerike, a posebno ističem svjetski poznat »Museo Nacional de Bellas Artes« u Buenos Airesu i onaj »bijenalski« u Sao Paolu, 1997. – 1998. godine.

Prisjećam se izložbi »Nadrealizma i hrvatske likovne umjetnosti«, 1972., »Erotike u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici«, 1977., izložbe »Svjetla i boje Dubrovnika« u Zagrebu i Dubrovniku, 1988., »Cigle u ‘Zemlji’ 1929. – 1935.«, u Zagrebu 1990., »Grupe Trojice (Babić, Becić, Miše)« s kolegama Jelenom Uskoković, Tonkom Maroevićem, Zdenkom Tonkovićem i Joséom Luisom Moralesom y Marínom, u Madridu 1994. – 1995., pa važnih pojedinačnih, uglavnom retrospektivnih, izložbi Emanuela Vidovića (Zagreb, Split, Milano) između 1971. i 2022., Ljube Ivančića (Zagreb, Beograd, Sarajevo, Split) 1979. – 1980., Vlahe Bukovca u Pragu, Zagrebu i Dubrovniku i Den Haagu (2000., 2009. – 2010., 2018.); niza velikih izložbi Ede Murtića od Maribora 1980. do Trsta 2000. – 2001. te Zagreba 2003., Iva Dulčića u Zagrebu i Dubrovniku 2003., M. C. Medovića u Zagrebu i Dubrovniku 2011. – 2012.; Antuna Masle u Dubrovniku 2019. – 2020., a gdje su još pojedine izložbe Josipa Račića, Miroslava Kraljevića, Marina Tartaglije, Zlatka Šulentića, Antuna Motike, Milivoja Uzelca, Lea Juneka, Zorana Mušiča, Gabrijela Stupice, Ksenije Kantoci, Slavka Kopača, Ivana Kožarića, Josipa Vanište, Šime Perića, Ive i Nenada Gattina, Vlade Kristla, Julija Knifera, Šime Vulasa, Marije Ujević, Gorkoga Žuvele, Antuna Maračića pa Branka Lepena, Vlade Marteka, Vlaste Žanić, Ane Opalić, Anabel Zanze… A koliko je tek onih, koji su mi dragi, a nisam ih stigao popratiti: Mladena Stilinovića, Zlatana Dumanića, Editu Schubert, Ivicu Malčića i drugih. S izložbom »Hrvatsko moderno slikarstvo 1880. – 1945. u privatnim zbirkama« – koju je inicirao Žarko Deči, a prikazana je u Zagrebu u Klovićevim dvorima 2006. te izložbama Zbirke Vugrinec (2015.) i Zbirke Roglić (2017.) u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu bio sam započeo istraživanja privatnih zbirki (gotovo) kao istraživanje privatnih skrovišta i pohranilišta kapitalnih djela hrvatske umjetnosti s kraja XIX. pa do početka XXI. stoljeća. Ciklus se nastavio (Zbirke Hanžeković, Kurjak, Kallay), ali nije završen…

Vjerodostojnost kao dio istine

Mnoge ste istaknuli, no postoji li umjetnik, naš ili inozemni, kojeg posebno cijenite, ili pak umjetnica?

– Ne bi stalo u novine.

Koje razdoblje u povijesti umjetnosti nam je najviše dalo i koje je vama oku najugodnije?

– Nisam naučio promatrati umjetnička djela prema kriteriju ugode oku. Tražim vjerodostojnost pa i neugodnu, ako je dio umjetnikove istine, a ona se može zasnivati kako na tvarnom iskustvu – kao u Chardina – tako i na fantastičnim vizijama – kao u Boscha. Najviše su nam dala ona razdoblja, kojima se najčešće vraćamo: to su Grčka i Rim, protorenesansa i renesansa, danas manirizam i, djelomice, barok. Nastavno na barokni luminizam, dodao bih majstore romantizma i preteče impresionizma. Ali, naravno, netko će drugi iznaći druge vrijednosti i njihove protagoniste. Iznad svih, u mojim bilježnicama strše Goya i Picasso, ali rasprava o tome tražila bi više vremena i prostora.

Nekome tko ne poznaje umjetnost, a željan je toga znanja, ili onome koji pak želi znati više, koji autor, teoretičar, bi mogao nekim svojim radom otvoriti oči? Koga čitati?

– Nemojte ni pokušati pročitati samo jednoga, ako želite da vam otvori oba oka. Trebalo bi, što je idealna projekcija, pročitati sve pa onda odmjeravati. Onome tko ne poznaje umjetnost, a želi je upoznati, uvod ne bi trebale biti knjige o umjetnosti, nego umjetnost sama. Ona nas bolje uvodi u literaturu o umjetnosti, nego što nas literatura sama može uvesti u umjetnost. Ako se to ipak dogodi, uvijek će drugi gledati za vas, prvi gledati, a vi ćete ga i prisilno slijediti, čak i kad se vaše biće s time ne bude slagalo. Kao mlađi, neiskusniji, neupućeniji, bit ćete skloni povjerovati da sami griješite. Što, kako znate, ne mora biti točno, a može produbiti vaše nesporazume s umjetnošću kao i s vama samima. Umjetnost je, ne želim nikoga obeshrabriti, svakidašnji i cjeloživotni posao – kao i svaki drugi.

S promocije »Hrvatskih modernih umjetnika« / Foto ARHIVA NL

Ignoriranje umjetničkih granica

Koje su vam najdraže knjige ili tekstovi iz likovne umjetnosti koje ste napisali?

– To su knjige o Miljenku Stančiću, o Marinu Tartagliji, o Ignjatu Jobu, to je »Granica i obostrano«, »Rukopis oka«, to su knjige o Dulčiću, Masli te novi tekst za novu knjigu o Bukovcu, koja je u tisku.

S obzirom na to da smo ranije spominjali neka prethodna razdoblja, u kojem smjeru ide suvremena (likovna) umjetnost? Koje su granice, što nam (još) može donijeti?

– Ide u više smjerova, što je i razumljivo, ali i socijalno iznuđeno: to traži demokracija u koju se kunemo, to traži ideal pluralizma kao i množina fenomena koji se gomilaju pa i ne mogu biti jednostruki, jedinstveni, isti. Premda sam i sâm razmatrao problematiku granice i graničnosti – jedna je od dominantnih težnji današnjice upravo ignoriranje granica.

U tome raspoznajem trenutačni trijumf političke i svake druge neodgovornosti, koja se rado predstavlja kao socijalna i politička korektnost. No, čak se ni jedna igra ne može zasnovati bez granica (usp. šahovsku tablu, nogometno ili tenisko igralište, plutene ili gumene pruge koje razgraničuju plivačke staze, dimenzije kugle za kuglanje, kao i raspored čunjeva…), a kako tek zamisliti bezgranična istraživačka polja, funkcioniranje medicine, inženjerstva, funkcioniranje međunarodnog poretka, kako temu zaštite suvereniteta? Naposljetku, i jezici su svojevrsne granice, donekle propusne ili relativne, no svejedno granice, a ako ideju prenesemo u meteorološka istraživanja ili oceanografiju, razabrat ćemo i granice između različitih gustoća zraka, između površine i podzemlja, između ptica i morskih zmija. Moralni indiferentizam može postići stanovite anarhističke inovacije i na tome planu, ali – usuđujem se prognozirati – uslijedit će povratak prema svrsishodnijem, elementarnijem i konstruktivnijem ponašanju. Stanovita sloboda reakcije samoj je umjetnosti ipak primjerena i neće nikad posve izostati jedno stoga što je i apsurd fenomen, a drugo zato što može biti sadržajem ispitivanja pod »mikroskopom« umjetnika.

Budućnost drugosti

Kako glasi ona s inačicama, u početku bijaše, a ja ću reći riječ, pa ću reći da danas, u vrijeme iznimnoga napretka tehnologije i njezina kontinuiranoga rasta, umjetna inteligencija prijeti jeziku, no i ostalim djelatnostima nekim svojim zakonitostima; kako se oduprijeti tome, koja je prednost čovjeka u prenošenju ljepote pisane riječi?

– Vjerujem da će se naše misli – što se tiče umjetne inteligencije – manje upravljati prednostima, a više drugostima (drugošću) naše kreativnosti, naše inteligencije. Susret velikoga Kasparova i robotske inteligencije nije pružio povoda za očajanje, što ga – možda – daje moguća perspektiva udruživanja ili povezivanja umjetne inteligencije u blokove koji uvelike premašuju skladišni prostor ljudske lubanje.

Imali se svojedobno važnu ulogu i u Matici hrvatskoj; smatrate li da danas, s obzirom na ponešto ili uvelike izmijenjene vrijednosti, Matica ima tretman kakav je nekad imala glede našega identiteta?

– Matica hrvatska nikad nije uživala neki poseban tretman kao nositeljica hrvatskog identiteta niti je funkcionirala prema »posebnim zakonima« premda je nosila hrvatsko ime u dobro vrijeme i u zla vremena i nije ga se odricala ili ga prilagođavala izmijenjenim prilikama. Unatoč tome što pamti, ona surađuje sa svima koji danas rade na dobro Hrvatske, a nikad protiv dobra drugih. Možda je baš to jedan od naših identiteta. Da, dobro ste čuli: tu ćemo riječ, kako vrijeme bude prolazilo, sve više rabiti u množini, sve manje u jednini. Ne može svijet biti sve više raznolik i višestruk, a naše značajke sve jednoznačnije; ni svijet sve fleksibilniji, a mi sve krući i nepromjenjiviji. Ako se sve mijenja – mijenjat će se, varirati, prilagođavati i naši identiteti. Identiteti su znakovi postojanosti neke zajednice, njezine otpornosti, njezina – unatoč svemu pogibeljnom što nas okružuje – dugog opstanka. U tome, oni su i zalog budućnosti. Morat ćemo je, u godinama koje već stižu, braniti i na druge načine, ne samo sjećanjem na davninu. Tada će nastajati i izmijenjeni, drukčiji identiteti, a Matica će opet imati posla – kao što ga i sada ima. Cilj nije neizmjenljivi identitet, nego su ciljem identiteti opstanka. S umjetnom ćemo se inteligencijom – »rame uz rame« – boriti za Hrvatsku i za bolji svijet, ili ćemo zaći za horizont povijesti. Čuvati identitete znači čuvati sebe, a najbolje ćemo sebe obraniti – usavršavajući se, mijenjajući se nabolje.

I vrtlarenje u jeziku je nužno

Što u tom smislu za nas znači novi Zakon o jeziku?

– Odgovaram pitanjem: ako gradski park ima vrtlare koji se o njemu brinu, može li i smije li hrvatski jezik imati – u hrvatskoj državi i s hrvatskim piscima i jezikoslovcima – svoje vrtlare?

Kao nekoga tko je u svome djelovanju svestran i eruditski, posebno načitan, zanima me koliko je čitanje bitno u životu pojedinca i koliko vi čitate? Što uopće, po vama, čitati, općenito?

– To je lijepo i sadržajno pitanje na koje ćete od raznih ljudi dobivati stilski različite, a sadržajno jednoznačne odgovore: tkogod je nastojao oko svoje kulture i naobrazbe, oko svojih kvalifikacija, oko vještine pisanja i komuniciranja – bio je ili jest veliki čitač. Pogledajte, oko nas su glazbene škole i akademije, tehničke škole i fakulteti, škole primijenjenih umjetnosti i likovne akademije. Stvaralačka književnost nema svoje niže, srednje ni više škole. Čitanje i pisanje – jedina su prava škola književnosti. Kurseve, tečajeve ne uzimam ovdje u obzir kao škole, premda se nešto naučiti može svagdje.

Što se moga iskustva tiče, čitam od svoje 5. godine (»Znanje i radost, I-III«, 1942. – 1944.); osobito pasionirano: leksikone, enciklopedije i rječnike, strukovnu literaturu, pustolovno-fantazijsku, istraživačko-dokumentarističku. Svojedobno me moja klasična gimnazija upućivala na staru grčku i rimsku književnost – naročito grčku, a onda na filozofsku i historiografsku. Tako sam se ponašao čitajući, svakodnevno, dva-tri sata, najčešće poslijepodnevom i s večeri, ili noću. Nekih osamdesetak godina. Dobro poznam klasiku za djecu, pomorsku literaturu (od pustolovne do navigacijske i brodarsko-tehničke), pjesništvo od drevnih »knjiga mrtvih«, »Gilgameša«, »Ilijade« i »Odiseje«, Vergilija i Ovidija do Georgisa Seferisa, Gotfrieda Benna, Giuseppea Ungarettija, Oskara Milosza, Ingerborg Bachmann i Inger Christensen. Trenutno sam fokusiran na literaturu struke (od Breitlinga do Belamarića) i na filozofske, osobito strukturalističke (Foucault, Barthes) i dekonstruktivističke pisce – umetnite tu, svakako, ponovna čitanja Kierkegaarda, Nietzschea, Bachelarda – na pjesništvo od 50-ih i 70-ih godina XX. stoljeća i beletristiku (od Canettija do Gospodinova). Tako održavam kondiciju duha, osjećaj za vrijeme i vremenitost, za jezične evolutivne mijene, koje se događaju dnevno, uz brojne invencije mladih pisaca i spisateljica. I jezik nas, ako nismo budni, može pretvoriti u okamine.

Književnost kao hrana duha

Što trenutno čitate?

– Na stoliću kraj kreveta trenutno su mi opet »Abel Sánchez i druge proze« Miguela de Unamuna, po tko zna koji put »Zvjezdarnica« i »Rasuti teret« Dane Dragojevića, potom »Leonora« Elene Poniatowske i čarobna »Dolina leptira i rekvijem« Inger Christensen, nove knjige Joška Belamarića i pokojnog prijatelja Radoslava Tomića, Elene Ferrante i »Mediterranean from Homer to Picasso« Xaviera Girarda (opetovano čitanje) i štošta nepredviđenog što svaki dan donese…

Jesmo li, prema nazivu jedne vaše knjige, živi?

– Jesmo, zar ne?

Što vas onda, osim čitanja, održava živim?

– Ono o čemu smo govorili. Plus ljubav, druga važna bića, obveze, dužnosti. Pomalo mi pomažu i tegobe opstanka.