Blagoslov je otići na hodočašće. Skoro svatko voli se odmaknuti od svoje svakodnevice, otići u nepoznato, upoznati ljude, doživjeti novo mjesto ili grad.

A posebno to vrijedi kada vam je svakodnevica obilježena brigama. Zato je lijepo vidjeti da i za one kojima svakodnevica nije laka netko brine.

Udruga »Savao« iz Zagreba te Franjevački svjetovni red mjesnog bratstva Trsat koji vodi projekt »Ulične svjetiljke« i Prihvatilište za beskućnike Ruže sv. Franje, tako su nedavno organizirali još jedno hodočašće za svoje korisnike. »Ulične svjetiljke« po treći put, dok je beskućnicima o kojima brine Udruga »Savao« ovo bio prvi organizirani odlazak u Međugorje.

A to je posebno jer dok prodavači »Uličnih« ipak uspijevaju uz pomoć prodaje časopisa i pomoć dobrih ljudi imati smještaj, nemali dio onih o kojima brine Udruga »Savao« nemaju mjesto gdje bi odmorili glavu.

I tako su hrabri članovi Udruge »Savao«, koji svakoga utorka i petka dijele pakete s hranom čak dvjesto i više zagrebačkih beskućnika, odlučili ih pozvati da krenu na put u – Međugorje. Mnogima od njih spavanje u pansionu u Međugorju bio je prvi put da su legli u čist i topao krevet nakon dugo vremena.

Donacije su prikupljene i tri autobusa, jedan iz Rijeke s tridesetak korisnika i volontera te dva iz Zagreba sa šezdeset beskućnika i dvadesetak volontera krenuli su put Međugorja, a s njima smo bili i mi.

Put kao put, polazak u petak rano ujutro, red spavanja, red molitve, red stajanja, uz male probleme na granici s osobnim dokumentima i birokracijom, jedna je osobna bila izgubljena, a potom nije javljeno da je pronađena, što je stvorilo »tilt« u sustavu.

No, uz dobru volju policijskih službenika problem je riješen i u Međugorje smo stigli u poslijepodnevnim satima.

Zajedno do vrha

Misa se u Međugorju služi na hrvatskom, engleskom, talijanskom, poljskom, njemačkom, francuskom…

Molitva, oprost i mir

No, zašto se ide baš u Međugorje? Malo mjesto od nekoliko tisuća duša vjerojatno se ni po čemu ne bi posebno izdvojilo, da Božja providnost nije uplela svoje prste.

To jest, ovisi koga pitate, Katolička crkva još uvijek nije službeno priznala ukazanja Gospe koje je doživjelo šestero djece krajem lipnja 1981. godine, a od kojih se mnogima, kažu, Gospa i dalje ukazuje te poziva na molitvu, oprost i ponajviše – mir.

Kako kaže predaja, a koja se, još može čuti i od živih aktera, 24. lipnja 1981. godine oko 18 sati tada mladi Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović vidjeli su na brdu Crnica, koje se danas naziva Brdom Ukazanja, mladu ženu s djetetom u naručju.

Nije im se obratila, već ih je rukom pozivala da joj se približe. Iako su se prestrašili i pobjegli kući, pomislili su da je riječ o Blaženoj Djevici Mariji – Gospi.

Idućega dana mladi su u isto vrijeme pošli na isto mjesto te su opet ugledali prekrasnu ženu, ovoga puta bez djeteta u rukama. No, ovoga puta na brdu nisu bili Ivan Ivanković i Milka Pavlović, već su umjesto njih pošli Marija Pavlović i Jakov Čolo.

Svi su imali od 15 do 17 godina, jedino je Jakov Čolo bio desetogodišnjak. Ukazanja su se nastavila još pet dana, a djeci su se ubrzo pridružili mještani, iako oni Gospu nisu vidjeli.

Prema nekim procjenama, oko 15 tisuća ljudi nahrupilo je u Međugorje 28. lipnja 1981. godine.

No, oni Gospu nisu vidjeli, a ukazanja su se šestero vidjelaca uglavnom nastavila i dalje. Naravno da to nije moglo proći bez reakcije vlasti, koje su ubrzo poslale velik broj policajaca te je cijeli slučaj uz vjerski postao i politički i društveni »problem«.

Tadašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko zbog nepovjerenja komunističkih vlasti završio je i u zatvoru.

No, vrijeme je prolazilo, a sve je više ljudi nastavilo dolaziti u Međugorje, tražiti Gospu s vjerom da će njihov život biti bolji. No, cijela situacija nije bez skepse ni u katoličkim krugovima, a kamoli izvan njih, gdje se nerijetko na Međugorje gleda kao na festival kiča i priliku za zaradu na lakovjernim ljudima.

Na primjer, mjesni biskupi Pavao Žanić i Ratko Perić, izrazili su skepsu o ukazanjima. O međugorskim ukazanjima oformljene su mnoge komisije, nebrojeno liječnika i psihologa razgovaralo je s vidiocima kako bi utvrdilo kakvo je njihovo duševno stanje.

Biskupska konferencija bivše Jugoslavije proglasila je Izjavu o događajima u Međugorju 1991. godine i u njoj su naveli kako se »na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama«, no da je brojnim hodočasnicima potrebno osigurati odgovarajuću pastoralnu skrb kako bi se promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.

Papa Franjo dozvolio je da župe i biskupije organiziraju hodočašća u Međugorje u svibnju 2019. godine, dok su ranije bila dozvoljena samo privatna hodočašća.

Crkva će svoj službeni stav o ukazanjima donijeti kako vrijeme bude promicalo, no dozvolom »službenih« hodočašća priznaje dobre plodove koje proizlaze iz hodočašća, što će posvjedočiti mnogi koji su Međugorje posjetili.

U Međugorje dolazi velik broj hodočasnika iz svih zemalja svijeta

Majica – s porukom

Duhovni pratitelj

Mir je prava riječ koja opisuje posjet Međugorju, Župi Križevac i Brdu ukazanja. To će posvjedočiti korisnici, a i volonteri koji su s njima išli. Edo Ivan iz Zagreba prvi je put u Međugorju, a kaže da je bilo divno i nezaboravno.

– To sve govori, da ne dužim. Najviše mi se svidio kip Uskrslog Isusa Krista. Sve u svemu super, nema do Udruge »Savao«, znam da vam nisam puno rekao, ali to su moji dojmovi, kaže Edo Ivan.

Josip Mijošek također je doputovao autobusom iz Zagreba, no on je iz Gornje Stubice.

– U Međugorju je jako lijepo. Oni koji imaju grijeha mole da im se oprosti, a ja sam molio za svoju ženu koja je preminula. Jako mi je bilo drago moliti kod Gospina kipa na Brdu ukazanja, rekao nam je Josip.

Snježana Demirović, prodavačica »Uličnih« iz Rijeke kaže da je u Međugorju vrlo ugodno.

– Lijepo druženje, obilazak, upoznavanje novih ljudi i mjesta. Kako je u crkvi? Nije loše, kip gospe je lijep. Ako bude ponovno prilika, naravno da ću ići, što je moguće češće, kaže Snježana.

Zdravko Vračan koji prodaje »Ulične svjetiljke« u Rijeci, treći je put u Međugorju, s volonterima i prodavačima časopisa.

– Prvi put kad sam bio popeo sam se na Križevac, to mi je najviše ostalo u sjećanju. Ove godine ipak zdravlje nije dopustilo tako da sam išao na misu i to je to. Vrlo bih rado ponovno išao ako budem mogao, govori nam Zdravko.

Duhovni pratitelj putovanja bio je fr. Ivan Dominik Iličić, dominikanac na službi u Rijeci, a uz članove FSR-a koji redovito prate i pomažu prodavače na hodočašćima, daju ruku kad je potrebno, podruže se, nasmiju.

U tome su im se pridružili i mladi koji se okupljaju u Centru za mlade »Miroslav Bulešić« u Rijeci.

Eva Ožbolt i ranije se na ovaj način angažirala i kaže da joj nije teško pomoći.

– Oni nisu zahtjevni, zahtjevni smo mi drugi koji ih ne razumijemo. Oni su puno jednostavniji nego što se to možda nekome čini. Lijepo je surađivati s njima, obogate ti život, a kad vidiš sjaj u očima drugom čovjeku, već te to obogati, a kamoli što drugo, kaže Eva.

Više je puta bila u Međugorju.

– Kad uđeš u Međugorje, kao da uđeš u kapsulu mira. To je posebno iskustvo svaki put. Želimo taj mir koji smo iskusili u Međugorju živjeti svaki dan i donositi ga drugima. Živjeti Međugorje i u našoj svakodnevici, a ne samo na hodočašću, rekla nam je Eva Ožbolt.

Kad je potrebno, zastani pa nastavi

Križ na Brdu ukazanja

Obiteljska atmosfera

Marin Baričević s druge je strane prvi put na ovaj način volontirao s prodavačima i beskućnicima.

– Na početku je bilo malo teško, ali treba biti strpljiv, jer na kraju svi jedni od drugih na kraju nešto naučimo. Ovo mi je drugi put u Međugorje, u sjećanju će mi najviše ostati uspon na Križevac te na samom vrhu jačina Duha Svetoga koju smo osjetili, rekao nam je Marin Baričević.

Dunja Osojnak Marinović, urednica »Uličnih svjetiljki« ističe kako su hodočašća prodavačima te korisnicima Prihvatilišta Ruže sv. Franje vrlo bitna jer je to prilika da se zajedno druže, iskuse obiteljsku atmosferu, ali i duhovno se obogate.

– Naši su prodavači većinom samci pa im je ovo prilika da pojedu obrok u društvu, razgovaraju, podijele probleme i radosti. Na hodočašćima se i više srca otvaraju, pa se i na taj način bolje povežu i povežemo. Svi smo mi maleni pred Bogom kojem smo zahvalni na mnogim lijepim stvarima koje nam se događaju, a posebno na hodočašćima, kaže Dunja.

Ivana Beljan volonterka je u Udruzi »Savao« protekle tri godine. Uči druge volontere izradi krunica koje poklanjaju korisnicima na hodočašćima, a tu je i za svaku drugu pomoć.

– Trudimo se korisnicima pristupiti kao svakom drugom čovjeku, kao i svakom prijatelju. Uključiti ih, pokazati da nismo ništa drugačiji od njih. Mislim da je i pri podjeli hrane, što radimo svakog utorka i petka, ta vrećica hrane manji razlog zbog kojeg dođu.

Više dođu zbog druženja, da ih netko pita kako su, da porazgovaraju, kaže Ivana Beljan.

Malen je ovo komadić iskustva iz Međugorja, a onima koji još nisu bili nemamo drugo nego preporučiti.

Posjetite Međugorje, sami iskusite mjesto, a dobri plodovi, onomu tko vjeruje, vjerujemo, neće izostati.

Bosi na brdo i s brda