Od ponedjeljka do četvrtka Rikardo Stojkovski kao dio ekipe “RTL Direkta” u večernjim satima donosi najzanimljivije novosti i reportaže iz zemlje i svijeta. Mladi Istranin dobro se snalazi na malim ekranima, a po prelasku s Nove TV na RTL dobio je priliku raditi u željenom informativnom programu.

Totalno drukčiji

“RTL Direkt” nije klasična informativna emisija jer na drukčiji način donosi svakodnevne i neke druge teme. Kako biste opisali što “RTL Direkt” jest?

– Zvuči kao floskula, ali “Direkt” je stvarno totalno drukčiji od drugih. Način na koji se tamo obrađuju teme osvojio me još s 15 godina, koliko sam imao kada je emisija i startala. Ali ni u ludilu nisam tada pomišljao da bih baš ja mogao jednom postati dio te redakcije. “Direkt” je mjesto gdje mogu ispucati svoju kreativu. Mogu se i šaliti, mogu prozivati kada to treba, ali mogu i govoriti o društveno bitnim temama, koje mogu plasirati na “Direktov” način.

Najdraže od svega mi je koliko toga u ovom poslu možeš naučiti u stvarno kratkom vremenu. Nebrojeno puta bih ujutro dobio temu o kojoj ne znam puno, a na kraju dana bi mi to bio jedan od dražih priloga koje sam proizveo. Ako govorimo o temama, mislim da najbolje od sebe dajem u pričama iz kulture, glazbe i filma. Ali uvijek se volim vratiti na Trg bana Jelačića i građane malo zezati pitanjima kao što su: “Je li Rješenje ili rješenje?”, “Što je Tijelovo” ili pak “Što je tvrda kohabitacija?”. Neko su me vrijeme čak zvali “Reporter s Trga”(smijeh).

Iz dana u dan radite druge teme, s drugih lokacija i s različitim sugovornicima. Koliko je teško ili motivirajuće toliko često izvještavati s najrazličitijih terena?

– Najrazličitiji tereni su baš ta strast reporterskog posla. Kad se probudiš, najčešće i dalje ne znaš gdje ćeš taj dan završiti, koga ćeš upoznati, s kim ćeš razgovarati, što ćeš naučiti. Zato obožavam svoj posao. Ali volio bih istaknuti da taj posao nije glamurozan kao što to mnogi smatraju.

Reporteri se smrzavaju na -10 i prže na +40, često ostaju i gladni i žedni, nekad su u štali među svinjama, nekad u poplavi do koljena. Ali ako živiš taj posao, ni to nije problem. A problem definitivno nisu mnoge ljepše teme koje obrađujemo: svake sezone najest ćete se sladoleda dok tražite najjeftiniji, rasplesati na nekom koncertu i istražiti – koliko Hrvati vode ljubav.

Kako izgleda vaš radni tjedan?

– Teško je ukratko reći kako izgleda moj radni tjedan jer svaki je na neki način različit. Kad ne radim neku priču, onda pripremam rubriku “RTG dana” u kojoj itekako mogu biti originalan. Ali najdraže mi je kad mogu uzeti snimatelja i raditi neku zanimljivu priču – bile to vrane na Knežiji, ili pak koncert Aleksandre Prijović. Najomiljenije u mom poslu mi je biti na terenu.

Ali ono što je najteže, jest da ti nekad ni 10 sati posla nije dovoljno da prilog bude baš onaka kakav si zamislio. Često trčiš iz redakcije u montažu i obrnuto, pa se sjetiš da nemaš grafiku, stalno nekamo žuriš, samo da ne izađe crno u eter. Možemo slobodno reći da je televizija veliki kaos te da je naš posao itekako stresan. Ali i taj stres valjda drukčije percipiraš ako to stvarno voliš.

Funkcioniranje u timu

Koje najuzbudljivije trenutke vam je donio posao novinara?

– Za početak, meni je veliki izazov bio naučiti bolje govoriti. Jer kad ste vidjeli nekog u informativnom programu, a da ne zna reći slovo R (smijeh)? Šalu nastranu, najuzbudljiviji su trenuci samog snimanja. Nikad neću zaboraviti kad sam radio priču o tome treba li kažnjavati vozače koji pješake prskaju vodom. Pa su za potrebe priloga i mene poprskali.

Kao jedno od najuzbudljivijih snimanja pamtim i ukletu kuću kraj Bjelovara, proglašenu šestim najstrašnijim mjestom u Europi. Ali “Direkt” se usudio ući i tamo. Kao jedno od najljepših razdoblja otkad sam na televiziji pamtim “Lasagna” razdoblje. Napravio sam više priloga o Dori, Eurosongu, samom Baby Lasagni, a najviše sam ponosan što sam uspio okupiti RTL-ovce koji su plesali na njegovu slavnu koreografiju.

Mojmira Pastorčić je u sličnom intervjuu za naš televizijski prilog opisala redakciju “Direkta” kao “dream team”. Kako opisujete svoj put u maloj, ali vrijednoj redakciji “Direkta”?

– “Direkt” je možda mala redakcija, ali je prepuna entuzijastičnih ljudi koji itekako znaju raditi i za dvoje. I dalje mi nekad zna biti čudno da sam te ljude do jučer gledao na ekranu, a sada sam dio ekipe. I ne samo da radim s njima, nego imam priliku učiti od, usudio bih se reći, najvećih TV profesionalaca u Hrvatskoj. Tu su originalne teme urednika Mojmire Pastorčić i Antonija Zavade, sarkastični komentari Ivana Skorina, na prvom mjestu edukacija Petra Panjkote, reportaže Darinke Trgo koje ne želite prestati gledati, studio od kojeg vrhunska producentica Antonija Bradač može napraviti i avion i filmski set.

S nama su često i izvrsni Borko Brunović, Ana Trcol i Petra Mlačić Vučemilović-Jurić. Složio bih se s Mojmirom, zbilja smo “dream team”. Da nas nema, trebalo bi nas izmislit’. Pogotovo Skorina.

U posao televizijskog reportera ušli ste 2020. Što ste za novinarske karijere naučili o sebi, drugima, svemu ostalom?

– Uvijek volim spomenuti da je moj prvi televizijski posao 2020. bio na teletekstu. Kad se samo sjetim kako sam žustro pratio broj novozaraženih koronom da što prije natipkam to na teletekst. To je bila Nova TV, a kasnije se dogodio RTL i ono što sam dugo htio – informativni program.

Zanimao me teren, ali i televizija općenito. I nakon nekoliko mjeseci na “Vijestima”, prešao sam u “Direkt”. Naučio sam baratati i pričati slikom, naučio sam govoriti ispred kamere, naučio sam napraviti neku solidnu priču od 3 minute, ali najvažnije – naučio sam kako funkcionirati u timu. Ali kad vam je tim ovo što sam rekao u prethodnom odgovoru, onda to ne može biti teško.

Mama Larisa

Rodom ste iz Istre. Vraćate li se često u rodni kraj?

– Tako je, rodom sam iz Barbana u Istri. A Istra je jedan od mojih ispušnih ventila. Znam da tamo mogu biti za svega 3 sata kad god poželim. Često se vraćam, a pogotovo ljeti kada svaki četvrtak nakon “Direkta” sjedam u auto i krećem put mora. Istra mi pomaže u balansu dinamičnog zagrebačkog života i mira koji nastojim imati u danima kada ne radim.

Tko vam je tijekom dosadašnje karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?

– Teško mi je izdvojiti najbolje savjete koje sam dobio u proteklih nekoliko godina. Bilo ih je zbilja – more. Ali kada nisam siguran što bih i kako u prilogu, uvijek ću za pomoć pitati Mojmiru i Darinku koje već imaju spremno rješenje. A da me ohrabre u ovom poslu, tu su uvijek “redakcijska mama”, fonetičarka Dunja Lakuš, ali i moja mama Larisa. Ona je ipak i najveća obožavateljica i najveća kritičarka. Pogotovo kad zimi nemate kapu u kadru.

Pokraj ozbiljnih izraza lica, prisutnih u informativnom programu, njegujete li dijete u sebi?

– Naravno! Pa ja i jesam dijete, imam tek 24 godine (smijeh). Moja velika strast su društvene igre: od Rizika do Aliasa. Volim i kartati, igrati kvizove, sam osmišljavati igre u društvu, pa i organizirati tulume kod kuće.