Nakon europskih izbora koji su održani protekle nedjelje 9. lipnja, s profesorom javnih politika na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Zdravkom Petakom, analizirali smo rezultate izbora i njihove posljedice u velikim državama, te naravno Hrvatskoj.

Izbori za Europski parlament obilježeni su jačanjem krajnje desnice, a i dijela krajnje ljevice u Europi. Ipak, pučani, socijaldemokrati i liberali zadržali su dosta potpore i mogu zajedno krenuti u formiranje Komisije. Kako tumačite rezultate – AfD je na kraju ipak podbacio, koji je razlog tome po vama, s obzirom da su im ankete predviđale mnogo više glasova, što je na kraju dobra vijest zar ne?

-Desnica je bez daljnjeg dobro prošla na ovim izborima, bez obzira što je AfD prošao nešto lošije nego što se predviđalo početkom godine, no i s ostvarenih 15,9 posto glasova i dobivenih 15 mandata prošao je bolje od socijaldemokrata, najvažnije stranke vladajuće koalicije u Njemačkoj, koja je dobila samo 13,9 posto glasova i jedan mandat manje od AfD. No o uspjehu desnice može se govoriti prije svega zbog onog što se dogodilo u Francuskoj, gdje je lista desne stranka Nacionalno okupljanje koju vodi mladi lider Jordan Bardella dobila čak 30 mandata i prešla granicu biračke potpore od 30 posto (dobili su 31,4 posto glasova). Dodaju li se tome rezultati iz Italije, gdje je vladajuća stranka Braća Italije premijerke Meloni dobila tek nešto manje od 30 posto glasova (28,8 posto), vidljivo je da je nezadovoljstvo birača ekonomskom situacijom koja vlada u značajnom broju europskih zemalja, inflacijom, strahom od onog što donosi rat u Ukrajini okrenula birače prema strankama koje su desnije od desnog centra.

Mnogi od njih su i euroskeptični.

– Da, valja još jednom podsjetiti da je prema istraživanjima raspoloženja birača početkom 2024. situacija bila još bolja za desne stranke sa euroskeptičnim stavom. Naime, takve stranke, od kojih većina spada u stranke tipične desnice, premda su neke poput stranke slovačkog premijera Fica nominalno na suprotnoj strani političkog pola, bile su vodeće u čak devet zemalja članica – to su Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Italija, Mađarska, Nizozemska, Poljska i Slovačka. Osim toga, na drugoj i trećoj poziciji bile su u daljnjih devet zemalja, a to su Bugarska, Estonija, Finska, Latvija, Njemačka, Portugal, Rumunjska, Španjolska i Švedska. Neke od njih nisu na ovim izborima dobile ono što su možda očekivale. U Belgiji je, primjerice, u flamanskom dijelu zemlje bilo naznaka da će radikalno desni Flamanski interes (Vlaams Belang) ostvariti uvjerljivu pobjedu, no na kraju je dobio samo 14,5 posto glasova i tri mandata u Europskom parlamentu, koliko je dobila i isto tako desna, ali nešto malo manje radikalna stranka Novi flamanski savez, sa 3 mandata i 14 posto glasova.

Foto Davor Kovačević

Treba li sve njih gledati kao jedan blok?

– Činjenica je da su dvije političke grupacije europskog desnog spektra, Europski konzervativci i reformisti (ECR) i skupina Identitet i demokracija (ID), dobile čak 131 mandat u Europskom parlamentu, a doda li se tom broju i 15 zastupnika AfD-a i 10 zastupnika Orbanovog Fidesza, koje djeluju izvan spomenutih grupacija, te 6 zastupnika poljske stranke Konfederacija slobode i neovisnosti, kao i 3 zastupnika proruske stranke Preporod u Bugarskoj, dolazimo do čak 165 zastupnika izrazito desne orijentacije. A to je znatno više mandata no što ih imaju europski socijaldemokrati i tek nešto malo manje mandata od Europske pučke stranke. Naravno, problem desnih političkih grupacija i njihovog mogućeg utjecaja na redizajn političkog sustava i ključnih politika Europske unije leži u činjenici da trenutno nemaju jedinstveno djelovanje, štoviše njihovi su odnosi protkani i nemalim sukobima. Sjetimo se samo odbijanja suradnje Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen s njemačkim AfD-om.

Smatrate li da bi Ursula von der Layen mogla imati problema u formiranju svog novog kabineta, i to iz vlastitih redova? Ili je sigurno i dalje jedini favorit EU za to mjesto? Kakvu politiku EU onda može dalje očekivati – prema Rusiji, prema politici naoružanja, ali i prema ekonomskim i socijalnim pitanjima?

– Ursula von der Leyen će najprije trebati osigurati nominaciju u Europskom vijeću, a nakon toga dobiti i većinsku podršku Europskog parlamenta. Kada je 2019. tražila potporu Europskog parlament za svoj prvi mandat mogla je računati na podršku 417 zastupnika koji su pripadali širokoj centrističkoj koaliciji triju grupacija – od Europske pučke na desnom centru, kao pojedinačno najjače političke grupacije, preko liberala u centru, te socijalista i demokrata na lijevom centru. Sada je situacija lošija, jer je ta grupacija dobila samo 400 mandata, premda je njezina grupacija pučana dobila 10 mandata više. No, liberali su izgubili 23 mandata, a jednako loše su prošli i zeleni kao pričuvna stranka – sa 18 mandata manje.

I prošli put, 2019., je to bilo komplicirano, zar ne?

– Sve to je važno spomenuti ima li se na umu činjenicu da je 2019. usprkos relativno komotnoj većini koju su tada imale tri spomenute grupacije Von der Leyen jedva dobila “tanku većinu” od 383 glasa. Pri čemu treba znati da su za nju tada glasali i neki zastupnici Orbanovog Fidesza i tada vladajuće stranke Pravo i pravda u Poljskoj, koje ne pripadaju spomenutoj koaliciji. Sada je njezin manevarski prostor dodatno sužen, jer oslanjanje samo na tri grupacije centrističkog bloka može biti problem. S druge strane, krene li Von der Leyen po podršku Europskim konzervativcima i reformistima, gdje glavnu riječ vodi talijanska premijerka Giorgia Meloni, mogla bi doživjeti probleme s podrškom Europskih socijalista i demokrata. To je temeljna kvadratura kruga s kojom će se ona morati suočiti. Puno toga će ovisiti o umješnosti glavnog pregovarača sa strane pučana. Znamo da je to prije pet godina tu ulogu odigrao naš premijer Andrej Plenković. Dodatni problem u svemu tome je u tome što su lideri dviju ključnih zemalja Europske unije, Njemačke i Francuske, osobe koje su doživjele težak izborni poraz na ovim izborima i čiji je politički legitimitet ozbiljno poljuljan.

Foto Davor Kovačević

U Francuskoj se dogodio enorman rast desnice, a Macron umjesto da (p)ostane vodeća politička figura Europe, kao da odlazi u povijest. Što to znači za tu zemlju i EU u cjelini?

– Reforme koje je zajedno sa svojom vladom u Francuskoj nastojao provesti Macron naišle su na veliko protivljenje stanovništva. Sjetite se samog protesta koje su vodili “žuti prsluci”. Ekonomske performanse sustava nisu sjajne. Prošle godine francusko gospodarstvo raslo je vrlo skromno, ispod 1 posto, uz inflaciju od 5 do 6 posto, što je stanovništvo sve teže prihvaćalo. Inflacija je u međuvremenu pala na oko 2,5 posto, no nezadovoljstvo velikog dijela građana svojim socio-ekonomskim statusom moralo je naći svoj izraz i u radikalnom uskraćivanju podrške Macronovoj stranci. Nije, doduše, do kraja jasno što bi za Francusku moglo značiti eventualno preuzimanje vlasti nad parlamentom od strane Nacionalnog okupljanja, budući da ekonomski analitičari predviđaju da bi njihov program zahtijevao dodatno povećanje javne potrošnje, koja je u Francuskoj i ovako već najviša u EU. No, sigurno je da bi eventualno nova vlada zahtijevala znatno oštriju politiku prema migracijama, bitne promjene u zajedničkoj poljoprivrednoj politici i odustajanje od radikalnih reformi vezanih uz Zeleni plan na kojem je snažno inzistirala dosadašnja komisija pod vodstvom Ursule von der Leyen.

Tu je i pitanje Njemačke, koja je u ekonomskoj krizi i gdje ljevica isto pada.

– Ljevica je u Njemačkoj doista ostala bez ozbiljnije potpore. Ne samo na ovim izborima. Sve to se moglo vidjeti i puno ranije, u radikalnom padu popularnosti “semafor koalicije” kancelara Scholza, porazima na većini izbora u njemačkim saveznim državama koji su u međuvremenu održani, kao i u vjerojatnom porazu na izborima koji bi uskoro trebali uslijediti u istočnim pokrajinama, gdje je AfD izrazito snažan. Rat u Ukrajini, prekid ekonomskih veza s Rusijom, te problemi u ekonomskim odnosima s Kinom nisu mogli ostati bez posljedica za zemlju koja je uvijek bila ekonomski motor Europske unije. Vlada kancelara Scholza sada plaća tu cijenu.

Kako objašnjavate pad Zelenih?

– Na izborima za Europski parlament 2019. ekonomski kontekst je bio izrazito povoljan za zelene stranke i njihove politike. Greta Thurnberg bila je nekom vrstom lučonoše novih politika održivog razvoja, ozelenjivanja svih mogućih i nemogućih sektora u kojima se provode javne politike. U razvoju tih politika otišlo se predaleko, uz troškove koji pojedini dijelovi društva, poput malih i srednjih poljoprivrednika naprosto nisu mogli podnijeti.

No postoji i drugi moment. Pojedina politološka i sociološka istraživanja ukazala su na činjenicu da su pitanja okoliša nekom vrstom “luksuzne robe”, koja ima znatno veći utjecaj na birače u situacijama ekonomskog rasta i obilja, no u situacijama kada imate stagnantno gospodarstvo. Spomenuta istraživanja su pokazala da birači strože kažnjavaju vladajuće stranke koje povezuju s politikama zaštite okoliša kada smatraju gospodarstvo slabim, a upravo se to dogodilo zelenima na ovim izborima. Upravo se to dogodilo sa Strankom zelenih u Njemačkoj, u kojoj je ministar gospodarstva upravo iz te stranke. Da će zeleni, ali i čitava vladajuća koalicija u Njemačkoj loše proći moglo se vidjeti već i iz podrške koje su seljacima i njihovim kilometarskim protestnim kolonama pružali građani u svim dijelovima Njemačke. Spomenuta istraživanja su, osim toga, pokazala da “zelene politike” nisu više visoko na javno-političkoj agendi, jer su danas europskim biračima puno važnija pitanja inflacije i rata u Ukrajini. Zbog toga su zeleni loše prošli i u većini drugih europskih zemalja, premda i tu ima izuzetaka, kao što su Hrvatska i Litva.

Na kraju, da prokomentiramo i hrvatske prilike – doslovno mizeran odaziv rezultirao je dobrim rezultatom velikih stranaka, ipak ispao je Most, a i populisti. Općenito su populisti, čini se, u EU oslabili, barem oni općeg tipa poput Kolakušića.

– Upravo tako, stranke s razmjerno snažnom organizacijskom strukturom i čvrstim biračkim tijelom su polučile dobre rezultate, ili jednostavnije rečeno, uzele su gotovo sve mandate. Ako HDZ-u dodamo i jedan mandat Domovinskog pokreta, to znači da je izvan stranaka koje čine vladajuću koaliciju i SDP-a kao najsnažnije oporbene stranke svima ostalima preostao samo jedan mandat. Koji je pripao stranci Možemo!, koji su bili kadri koliko-toliko mobilizirati svoje pristaše, poglavito u Zagrebu, Rijeci i još pokojem gradu. Pobjeda HDZ-a mogla se i očekivati, no glavnim pitanjem ostaje hoće li razmjerno dobar rezultat SDP-a išta značiti za snažniju konsolidaciju te stranke. Stranka vapi za novim liderima, koji bi unijeli nove ideje, kakve je svojedobno razvijao, primjerice, Antun Vujić i bili kadri razviti održive politike u sektorskim područjima, koja su posebno važna za mlade ljude. Kao što je primjerice priuštivo stanovanje za mlade. Pitanje je, međutim, hoće li izborni procesi koji slijede u toj stranci dovesti do takvog ishoda.