Nedavna istraživanja pokazala su kako će krajnja desnica ostvariti značajan uspjeh na izborima za Europski parlament pa će nekadašnjim strankama s margine narasti utjecaj u Europskoj uniji, piše u analizi agencija DPA, a prenosi Hina. No, koliki bi mogao biti taj pomak udesno i koliko će on »potresti« Europsku uniju? Prema spomenutim istraživanjima, ali i brojnim drugim političkim analizama, krajnje desni Identitet i demokracija (ID) i manje radikalni, ali euroskeptični Europski konzervativci i reformisti (ECR) dvije su glavne grupacije koje će vjerojatno najviše profitirati na izborima.

Što se pak ljevice tiče, već mjesecima politički analitičari prognoziraju da će na europskim izborima stranke lijevog centra i zeleni izgubiti mjesta nauštrb desnog centra i krajnje desnice. Pomak udesno mogao bi utjecati i na izbor sljedećeg predsjednika Europske komisije, vjerojatno najmoćnije uloge u EU-u. Njemačka konzervativka Ursula von der Leyen iz EPP-a želi drugi mandat, ali pronalazak parlamentarne većine koja bi joj dala potporu mogao bi se pokazati iznimno teškim jer političke skupine prilagođavaju svoje poteze sve većoj potpori birača ekstremnoj desnici. Tako je primjerice čelnica francuskog Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen rekla talijanskom listu Corriere della Sera da želi bliže surađivati s Braćom Italije premijerke Giorgie Meloni. »Ako uspijemo, možemo postati druga najmoćnija grupacija u Europskom parlamentu. Mislim da se takva prilika ne smije propustiti«, rekla je Le Pen.

Zajedničko dobro

Sve u svemu, dva najčešće upotrebljavana politička pojma ne samo kad se radi o aktualnim europskim izborima, nego općenito, i dalje su ljevica i desnica, koja se uzimaju gotovo samorazumljivima. Kako to objašnjava, je li pritom problem i to što se njihov sadržaj mijenja od vremena do vremena i od zemlje do zemlje – pitali smo Davora Gjenera, političkog komentatora i analitičara s Krka?

– Kao što matrica o sukobu rada i kapitala, kao onoga što dominantno određuje socijalnu dinamiku u društvu, odavno ne drži vodu, ne drži je ni klasična podjela na ljevicu i desnicu koja je, doduše, bitno starija od matrice o sukobu proletarijata i kapitalista. Sukob ljevice i desnice nekad je bio sukob liberala i konzervativaca, dominantan u političkom životu 19. stoljeća, a u 20. se kao podjela na ljevicu i desnicu podrazumijevala podjela na radničke i građanske stranke. Već s fašizmom i nacizmom imamo problem, jer iako će fašističke stranke biti svrstane na desnicu, njihova distanca prema liberalizmu bar je jednaka onoj prema klasičnoj ljevici, a dio njihove retorike je i izvjesni antikapitalizam.

Je li pritom problem i to što se njihov sadržaj mijenja od vremena do vremena i od zemlje do zemlje?

– U godinama Hladnog rata ta podjela u europskim demokracijama postaje još fluidnija jer su na djelu teorije konvergencije. Europska unija definirana je suradnjom demokršćana i liberala, a kršćanska demokracija modelom socijalno-tržišnog gospodarstva i oslanjanjem na kršćanski socijalni nauk sve više razvija socijalne politike koje bismo mogli uvjetno definirati kao lijeve. Naravno, to je bio odgovor na političke prakse poredaka koje je moguće definirati kao one u kojima je uspostavljena vlast komunista nad socijalizmom, a zemlje u kojima su se ti poretci razvijali pretežno su bile u vazalnom odnosu prema »prvoj zemlji socijalizma«. Staljin je, pak, oblikovao doktrinu »socijalizma u jednoj zemlji«, prema kojoj se socijalizam širio tenkovima Crvene armije, a Zapad je nasuprot toj tvrdoj moći sovjetske Rusije gradio sustav socijalne države, koja je bila svojevrsna »meka moć«.

Kakvo je danas stanje, gube li se podjele na lijevo i desno u onom klasičnom smislu…?

– U današnjoj socijalnoj dinamici europskih društava proletarijat i socijalističke opcije imaju sve manje značenje, proletarijat u klasičnom smislu nestaje, sve je nejasnija granica između rada i kapitala (jesu li menadžeri koji upravljaju kompanijom za plaću radnici, postaju li kapitalisti kad ih se za rad nagradi dionicama poduzeća…), a klasične poslove sve više zamjenjuje prekarni rad, povremeni i privremeni. Prekarijat ne čine samo potplaćeni privremeni radnici, radnici zaposleni posredovanjem platformi, nego i dobro plaćeni eksperti i profesionalci. Socijalisti uglavnom nemaju odgovor na novu strukturu društva, pa otud i priče o dubokoj programskoj krizi ljevice. Izuzmemo li ljude poput Davorka Vidovića i Tonina Picule, u Hrvatskoj se gotovo nitko od socijalista nije ni bavio prekarijatom, nego nastavljaju funkcionirati unutar stare paradigme, pa im je i biračko tijelo iz ciklusa u ciklus sve starije.

Političke preferencije većine birača u stabilnim društvima su umjerenjačke i centrističke. Zato se glavne političke stranke primiču političkom centru. Liberalni demokrati u paradoksalnoj su poziciji – njihove su »četiri slobode« (osobna sloboda, ekonomska sloboda, sloboda vjeroispovijesti i uvjerenja te sloboda od straha) postale zajedničko dobro svih stranaka koje pripadaju ustavnome luku, od konzervativaca i demokršćana pa do socijalista i zelenih, ali je zato njihov pojedinačni utjecaj u parlamentarnim arenama relativno malen. Taj prostor »ustavnoga luka«, nasuprot antisistemskim i populističkim strankama, danas je metodološki daleko bolja razdjelnica parlamentarnih arena nego stara podjela na ljevicu i desnicu.

Slučaj Milanović

Stoji li teza da su kod nas najveći desničari zapravo ordinarni ljevičari, bar posljednjih godina, za što je »zaslužan« i Milanović, koji je devastirao SDP…?

– Nomina sunt odiosa, bolje je govoriti o procesima nego o političkim akterima. Ali ako pitate za političku poziciju trenutnog predsjednika Republike, valja reći da je o toj poziciji izrečeno mnoštvo besmislica. Milanović je akter bez ikakvih stvarnih političkih vrednota, tipičan oportunist u politici. Uostalom, njegov prvi kontakt sa socijalnom demokracijom datira s kraja 1999. ili početka 2000. godine. Njegova se priča o pristupanju SDP-u nebitno razlikuje od priče onih koji su bili u toj stranci a nisu mu bili skloni. Prema njegovoj verziji SDP-u je pristupio nakon što je pokojni predsjednik Tuđman zbog bolesti de facto prestao obnašati predsjedničku dužnost, u studenom 1999., u vrijeme kad su raspisani parlamentarni izbori, za koje je unaprijed bilo jasno da će na njima pobijediti koalicija predvođena SDP-om na čelu s Ivicom Račanom.

Oni neskloni Milanoviću, pak, tvrde da je trenutak njegova pristupanja bio ipak malo nakon toga, neposredno nakon izborne pobjede 3. siječnja 2000., a prije formiranja prve hrvatske koalicijske administracije. Kao službenik Ministarstva vanjskih poslova, koji je do 1999. napredovao uz pomoć veza oca, stranačkog funkcionara HDZ-a iz drugog ešalona, a koji je nakon izbora »promijenio stranu«, Milanović je znao da nakon smjene vlasti ne može računati na nastavak te karijere. Sklonio se na pomoćno mjesto u SDP-u, kao njegov glasnogovornik, ali ga je neposredno prije svoje smrti pokojni Ivica Račan smijenio s te pozicije. Umjesto traženja neke druge karijerne šanse, međutim, Milanović je iskoristio Račanovu smrt i munjevito proveo »neprijateljsko preuzimanje« ozbiljne demokratske stranke s relevantnim kadrovskim bazenom i ogromnim koalicijskim potencijalom. O njegovu profilu već tada su se pričale gluposti, pa se tako govorilo da je on liberal, a ne socijaldemokrat. Naravno da nikad nije bio socijaldemokrat, ali je još manje bio liberal. Stranku je dosljedno pretvarao iz demokratske u autoritarnu organizaciju, i neko je vrijeme ona djelovala kao »autoritarna ljevica«.

Nažalost, pokušaj povratka SDP-a u okvire demokratske ljevice, što ga je provodio tim oko Davora Bernardića, završio je njihovim političkim porazom i čvrstim preuzimanjem stranke u ruke aktera koji su selektirani kao slijepi Milanovićevi poslušnici. Sada je ta stranka završila kao puka sljedba autoritarnog vladara, a što su ritualno pokazali aklamacijskim prihvaćanjem Milanovića kao svog premijerskog kandidata, koji je u premijersku utrku htio iz Ureda predsjednika Republike. Slomom Milanovićeva ustavnog udara slomila se i ta stranka, koja bi uskoro mogla završiti posve na margini hrvatske parlamentarne arene. Ionako nemaju kadrovskih kapaciteta, glasači su im sve stariji, ne komuniciraju s mladima i ne privlače mlade glasače, ne razumiju socijalne procese i nemaju definirane javne politike koje bi bile odgovor na probleme ljudi koji žive od svog rada. Takve javne politike u daleko većoj mjeri artikulira platforma Možemo!

Kakva je Europa kad se radi o lijevim i desnim opcijama, suvremenijeg predznaka…?

– Europske stranke koje se kolokvijalno naziva desničarskima, far right stranke, prema europskoj terminologiji, imaju jednu zajedničku karakteristiku – naklonost »narativima« (hrvatski, brbljarijama) režima Vladimira Putina i fascinaciju Putinovim totalitarnim režimom. Te »narative« i tu fascinaciju dijeli i Milanović. Kad govorimo o desnici, netko bi pomislio da govorimo o strankama kojima je važna zaštita privatnog vlasništva i stvaranje poticajne poduzetničke klime u društvu. Međutim, ovo što se prodaje pod far right nema ništa zajedničkog s racionalnom demokratskom desnicom. Oni samo preziru temeljna ljudska prava, pravo na ravnopravnost svih građana, preziru vladavinu prava, otvoreno društvo… Preziru političke integracije i prije svega vrijednosti na kojima se zasniva europski poslijeratni mirovni poredak i euroatlantsko savezništvo. Otud su svi ti »suverenisti« zagledani u Putina, koji efikasno rješava problem njima najmrskijih stvari. Pritom, naravno, ti populisti, koji mrze slobode općenito, mrze i ekonomske slobode i preziru regulirano socijalno tržišno gospodarstvo. Kao antisistemski pokret, oni su podjednako antikapitalisti kao i njihovi protudemokratski sudrugovi s druge strane političkog luka, kao i protusistemski lijevi radikali.

Generiraju li podjele na lijevo i desno u političkom i ideološkom smislu veće i dublje podjele u društvu općenito, više danas nego prije? Je li ideologija toliko važna da se ne može surađivati s nekim tko dijeli iste ideje za gospodarstveno i ekonomsko dobro države?

– Rekao sam da je podjela na stranke koje pripadaju ili ne pripadaju ustavnom luku metodološki daleko korisnija od podjele na ljevicu i desnicu. Kad kažemo »ustavni luk«, automatski kažemo da se radi o političkom prostoru u kojem svatko sa svakim mora moći surađivati. Iako su cijelo 19. stoljeće bili ljuti neprijatelji, u 20. je stoljeću stvorena tradicija suradnje konzervativaca (demokršćana) i liberala, a ta je suradnja i stvorila poratni mirovni projekt u Europi i europsku integraciju. Političku kulturu oblikovale su i suradnje liberala i socijalista (socijaldemokrata, laburista). Njemačko iskustvo velikih koalicija demokršćana i socijaldemokrata naročito je važno za društvenu homogenost, umjerenost i sposobnost postizanja konsenzusa (što je, uostalom, glavni posao politike). Suradnje socijaldemokrata i zelenih se »podrazumijevaju«, a sada su sve češće koalicije desnoga centra sa zelenima, koji su u međuvremenu razvili i svoje javne politike, pa i industrijsku, i postali relevantan politički partner.

Političko koaliranje demokratskih stranaka sa strankama koje ne pripadaju ustavnom luku uvijek je velik rizik, a da bi ta suradnja bila moguća, potrebno je da se te stranke primaknu i prilagode djelovanju unutar ustavnog luka.

Nove suradnje

Zaključno, budućnost ljevice i desnice, kako u Europi/EU-u, tako i u Republici Hrvatskoj?

– Europska unija stvorila je vrijednosti koje valja štititi i očuvati. Suradnja »mainstream« stranaka u Europskom parlamentu nije uvijek lagana, konsenzus se teško postiže, ali je on vrijednost kojoj valja biti posvećen. Ne očuva li ono što je stvorila u proteklom razdoblju, Europska unija naći će se u ozbiljnoj krizi. Odgovornost pred političkim klasama je velika. Istina je, današnje političke elite nemaju onako snažnu viziju kakvu su imali njihovi prethodnici, čak i oni iz vremena velikog praska proširenja 2004. godine.

Hrvatska nije u tako kritičnoj situaciji kao što se to nekima čini. Pokazalo se da su i socijaldemokrati i demokršćani mogli surađivati s liberalima. Budući da sada socijaldemokrati gube značenje koje su imali, a da ključnu ulogu na, uvjetno, ljevici preuzima zeleno-lijeva platforma Možemo!, vrijeme je da se testira mogućnost suradnje zelenih i liberala, ali i demokršćana i zelenih.