Još jednom nam se javio Martin Ćurko, svestrani ribolovac koji posebno uživa u spinningu.

I ovoga je puta izašao u ciljani ribolov, a vratio se s ribom kakvu bi mnogi ribolovac poželio upisati na svoju listu ulova.

No unatoč tom ulovu, posao je ostao djelomično nedovršen.

Evo što se dogodilo te večeri.

– Mirna i tiha noć. Poznavajući ribolov brancina s dugogodišnjim iskustvom u noćima i noćima provedenim na moru, krenuo sam na pozicije gdje bi trebali biti veći brancini.

A ove je godine sva riba kasnila, i mrijest podlanice, i brancina, a onda i sve ostalo vezano uz to. Globalno zatopljenje vidno mijenja bioritam u moru i to osjećamo svi mi koji lovimo ribu – priča nam Martin.

– Krenuo sam na te pozicije i uhvatio par manjih primjeraka oko 40 deka, ali svo vrijeme me držao onaj osjećaj kada znam da je tu negdje, ali nikako da se pojavi, da ga vidim.

E točno me taj osjećaj držao kad sam došao na zadnju poziciju te noći.

Probavao sam svašta, od voblera, preko površinaca, ali su tu bili sve mali i nedorasli primjerci.

Kad odjednom na rubu sjene i svijetla ugledam crnog brancina kako ide baš po tom rubu iz sjene prema obali.

Bio je to brancin od oko 2 kilograma, dovoljno velik da se trenutno maknem skroz u daljinu i pažljivo promatram što će napraviti i gdje će otići.

Kad ono iznenađenje! On ušao u plićak od 30 centimetara i pola mu leđene peraje viri van mora.

Očito je bio preplašen od nečega jer tako se obično ponaša brancin nakon pobuka.

Gledam i nije mi jasno što ga je moglo toliko preplašiti.

Bonaca je bila kao ulje. Ja sam bio potpuno sam na moru i šetao sam na prstima i to tako da se ni u jednom trenutku nisam približio rubu rive.

Ali dobro, pustim ga da malo dođe sebi i bacim Fish arrow, varalicu sa 0,4 jig glavom žute boje i naravno, odmah ga potjeram.

Kakvo divno čudo, govorim sam sebi. Ajmo probati nešto drugo – nastavlja Martin svoju priču.

– Tu nešto nije u redu…

Bacim silikon opet u tom smjeru gdje je on legao i pustim ga da padne na dno pa sačekam nekih desetak sekundi nakon čega krenem lagano tapkati kad ono trenutno bum!!!

Štap jačine 0,5 do 3,5 grama savijen do poda. Ne mogu pomaknuti ribu, a mašinica plače!

Poznavajući taj teren znam da tu nema konopa, vrša ni ostalih smetnji uz koje bi riba mogla proći i tako mi sve pokidati.

Idemo lagano, metar po metar dok ga ne umorim skroz.

Približava se mrcina polako. Sad se već vidimo. Vau, samo da ne ispadne…

I kad je skoro stigao do kraja vidim da nemam ni oprale, ni kuke, ni ničega. Nema druge, ako treba zaranjam za njim.

Skačem u plićak i polako šetam prema njemu lagano ga održavajući na štapu.

I evo ga na dohvat ruke, ali ja se ne stižem spustiti da ga uhvatim pod škrge jer on kreće zadnjim trzajima nazad i normalno, zapetlja mi upredenicu oko vrha štapa.

– Užas… Sad će puknuti i to je to… – misli mi vrište glavom.

Hvala samo dragom Bogu što sam se do tog trenutka igrao s njim i u tolikoj ga mjeri umorio tako da kad je krenuo, štap ga je samo amortizirao i vratio nazad.

Moj strah je bio tim veći jer lovim s upredenicom promjera 0,04 milimetra i shock leaderom od 0,16 milimetara tako da takve greške u pravilu strašno koštaju.

Srećom, kako sam rekao, bio je umoran pa ga je štap samo vratio nazad.

Vraća se beštija lagano prema meni i ruka napokon ide pod škrge pa idemo vani.

Sve je kako se i priliči u takvim situacijama popraćeno i s par urlika na kraju sretne priče teške ravno 4 kilograma – nastavlja Martin.

– I naravno, nakon dva dana se vraćam po crnog brancina kojeg sam vidio u sjeni.

Puno ljudi takvog nikada nije ni vidjelo i taj mi treba, njega hoću, toga još nemam.

Imam pjegavog i standardne, ali crnog nikad nisam ulovio. Par puta sam ga samo vidio i to je to. Dakle vraćam se po njega u isto vrijeme, istom taktikom.

I u prvom zabačaju evo ga! Imam ga na štapu!

Sreće moje…

Borba kreće i kako je brzo sve krenulo tako je brzo i završilo.

Sve je pokidao.

Gledam u mašinicu i nalazim da je kočnica bila malo jače dotegnuta. Kao da je na tren neki zub u njoj preskočio i to je bilo presudno za gubitak jedne ribe koju toliko jako želim.

No nisam ja od onih što odustaju, još ćemo se mi sresti… – ispričao nam je Martin Ćurko.