NL arhiva
Kotač civilizacije, koliko se god često činilo da je prespor, ipak nezaustavljivo napreduje. Osim kad su zatočenici srbijanskih logora u pitanju. Oni su ti kojih se malo tko, osim njih samih, dotiče. Njih i njihovih prava
povezane vijesti
- Vukovarski branitelj koji je proveo 126 dana u logorskoj samici tužio Srbiju: ‘Sve mogu oprostiti, ali jedno ne…’
- “Čovjek koji nije mogao šutjeti” prikazan u Art-kinu; Slijepčević: “Mi smo europska kratkometražna velesila”
- Čovjek koji nije mogao šutjeti premijerno u Art-kinu. Gostuje i Nebojša Slijepčević
S Emilom Pernarom se često čujem. I vidim. S Darkom Zlodijem rijetko. Emil živi u Rijeci, Darko u Zagrebu. Zapravo Zlodi jer Darko ga nitko ne zove. Osim najuže obitelji. Emil je odani, nerijetko jako temperamentni navijač Rijeke. Zlodi je jedan od osnivača BBB. Prema nekim kanonima, ne bismo si trebali biti dobri. Ali jesmo. Pitate li Emila i Zlodija gdje su bili koncem 1991. odgovorit će vam, s nemalom dozom sarkazma, kako su bili na logorovanju. U Srbiji. Ostali su tamo devet mjeseci. Do 14. kolovoza 1992. kad su se razmjenom u Nemetinu vratili u Hrvatsku.
Stajićevo. Mjesto nedaleko Zrenjanina. Staje za uzgoj krava. Kasnije Mitrovica. Logori. Koncentracijski. Većina je dokumentirana i poznata. Ali istina i pravda do dana današnjeg nisu stigli na adrese Emila i Zlodija, kao ni na stotine i stotine drugih. Zatočenika srbijanskih koncentracijskih logora. Hrvatski logoraši su međunarodno nepriznata kategorija. Srbija nikad nije priznala osnivanje niza koncentracijskih logora, osim u Vojvodini bilo ih je i na jugu Srbije, u Nišu primjerice. Dakako da nikad na te opskurne prostore za držanje stoke, tako su uostalom tretirali i zarobljenike dovedene nakon okupacije Vukovara, nisu stavili nikakve oznake da su u njima tijekom 1991. i 1992. godine bili koncentracijski logori. Emil i Zlodi i stotine drugih logoraša nikad od Srbije nisu dobili nikakvu odštetu, iako bi već i samo priznanje bilo jako velika satisfakcija. Na koncu konaca i kraju krajeva bio bi to ujedno i izraz samopoštovanja Srbije same prema sebi.
Da, probudila se nada nakon što je hrvatski film došao do svoje prve Zlatne palme. Nakon što je “Čovjek koji nije mogao šutjeti” osvojio žiri filmskog festivala u Cannesu. Probudila se nada da će se konačno pojaviti još netko tko neće moći šutjeti. Što će glasno izaći pred ljude i reći – da Srbija je ta, ona je ta zemlja koja je prva nakon Drugog rata u Europi otvorila koncentracijske logore i “peglala” po zarobljenicima. Vojnicima, što su bili Emil i Zlodi, ali i civilima, neovisno o spolu. Mnogo je tema na pladnju hrvatske svakodnevice. Mnogo je manjinskih, u najrazličitijem smislu ne samo kad je riječ o nacijama, pitanja na svakodnevnom redu. Kotač civilizacije, koliko se god često činilo da je prespor, ipak nezaustavljivo napreduje. Osim kad su zatočenici srbijanskih logora u pitanju. Oni su ti kojih se malo tko, osim njih samih, dotiče. Njih i njihovih prava.
Nema druge. Emila i Zlodija u automobil. Kameru u ruke, pa na sve one punktove, od Principovca do Aljmaša gdje su ratovali. Preko rijeke, u Vojvodinu morat ću sam. Možda nakon svega i Hrvatska progovori. I zatraži prava za svoju manjinu. Za ljude koji su 1991. i 1992. logorovali u Srbiji. Bez obzira što palme u Stajićevu ne rastu, Zlatna bi palma ipak i njihov problem mogla obasjati svjetlom nade.