ZAGREB – Relativno brzo, u kratkome roku, u zagrebačkoj Galeriji VN u organizaciji WHW-a je otvorena i zatvorena zanimljiva izložba pod nazivom »O neophodnom radu«, koja tematizira koncepte brige i reparacije, naglašavajući njihovu ključnu ulogu u današnjem svijetu, posebice u okviru dekolonijalnih i kolektivnih praksi, a posebna je zanimljivost izložbe i riječka crtica.

Umjetnici i umjetnice, Kader Attia, Fokus grupa, Adelita Husni Bey i Hana Miletić, bave se temama rada, dekolonizacije i reparacije stvaranjem novih imaginarija, a sama izložba (re)definira te koncepte kroz dijalog, istražujući kako umjetnički angažman može pridonijeti rastakanju nepravednih struktura neoliberalnog rasističkog patrijarhata.

Izložba je dobila naziv prema istoimenom radu Adelite Husni Bey, talijansko-libijske umjetnice i pedagoginje s interesom za anarho-kolektivizam, politički teatar i pravnu antropologiju, koji je nastao u suradnji sa sindikalno organiziranim medicinskim sestrama iz SAD-a i Danske tijekom 2021. godine. Rad prati malu skupinu sindikalno organiziranih medicinskih sestara koje sudjeluju u radionici na kojoj se raspravlja o društvenom konceptu »nužnog rada«, te promišlja kako su zdravstveni sustav i sindikati reagirali na krizu. Radionicu i vlastitu svakodnevicu snimale su mobitelima, a čitav proces dio je završnog rada.

Rijeka kao inspiracija

Inspiraciju za svoje radove umjetnica Hana Miletić, koja je u riječkome MMSU-u 2022. godine imala izložbu »Komadi«, pronalazi u obiteljskoj tradiciji ručnog rada, a svoju umjetničku praksu razvija prvenstveno na temelju ručno tkanih tekstilnih radova. Tkanje, koje zahtijeva vježbu, vrijeme, brigu i pozornost, omogućuje joj da formulira nove odnose između rada, razmišljanja i emocionalne sfere, kao i da se odupre određenim ekonomskim i društvenim okolnostima (primjerice, ubrzanom načinu života, standardizaciji…).

Okrugli stol
Izložba obuhvaća radove iz serije ručno rađenih tekstilnih predmeta pod nazivom »Materijali« (2022.) koja istražuje i mapira preostale proizvođače tekstila i proizvodne pogone u Rijeci, od kojih su mnogi nestali zbog neoliberalnih tržišnih uvjeta.

Nadalje, umjetnik Kader Attia na temelju svojih dvaju kulturnih identiteta, alžirskog i francuskog, crpi inspiraciju za rad, a njegova praksa uključuje poetske i skulpturalne instalacije kako bi istražio dalekosežne emocionalne posljedice kulturne hegemonije Zapada i kolonijalnih sustava moći na nezapadne subjektivitete. Njegov film »The Object’s Interlacing« (2020.) pokreće dijalog s različitim akterima na temu povrata afričkih kulturnih artefakata koji su nasilno premješteni u zapadno vlasništvo tijekom ere povijesnih kolonijalizama.

Ono što je posebno zanimljivo glede ove izložbe tiče se umjetničkog kolektiva Fokus grupa, koji u svojem radu nastoje uspostaviti kritički okvir za interpretaciju umjetničkog, ekonomskog i političkog okruženja, a posebice zato što njihov umjetničko-istraživački projekt »Vedute iz palače privilegirane tvrtke Trsta i Rijeke (2018. – 2024.)« ima i riječku crtu, što se iščitava i iz njegova naziva, a usmjeren je na istraživanje povijesne uključenosti grada Rijeke u globalnu ekonomiju koja je počivala na izrabljivanju robova. Smještena u najstarijoj austrougarskoj šećerani, osnovanoj sredinom 18. stoljeća u Rijeci, serija »idealiziranih« pejzaža nepoznatih slikara sadrži prikaze robova, a te slike poznate kao »Vedute Ideate« rijedak su prikaz rasnog robovskog rada unutar Austro-Ugarskog Carstva. U ovoj, recentnoj iteraciji projekta, nazvanoj »Muzejski rezovi« (2024.), Fokus grupa propituje reprezentaciju kolonijalne povijesti kroz prizmu novog postava Muzeja grada Rijeke. Uz izložbu, održan je i okrugli stol »Ka dekolonijalnim perspektivama«, kojemu je fenomen ispuštanja veza kolonijalizma i prosperiteta grada Rijeke, odnosno njihovih fragmentarnih interpretacija, poslužio kao temelj za širu problematizaciju suvremenih izložbenih praksi te kao poticaj raspravi o važnosti dekolonijalnog čitanja muzejskih kolekcija i uvriježenih povijesno-umjetničkih narativa s ovih prostora.

Kustosice izložbe su Ana Dević i Ana Kovačić, produkciju i organizaciju potpisuje WHW, a program su podržali Gradski ured za kulturu i civilno društvo, Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), Ministarstvo kulture medija Republike Hrvatske, Program Kreativna Europa Europske unije i Zaklada Kultura nova.