Udruga roditelja djece oboljele od poremećaja hranjenja (H)RANA proziva ministra zdravstva Vilija Beroša da punih godinu dana nije poduzeo ništa na rješavanju problema oboljelih od teške anoreksije koji u Hrvatskoj umiru jer im nema tko pomoći. Riječ je o psihičkom poremećaju od kojeg od početka pandemije obolijeva sve veći broj mladih, najčešće djevojčica koje se s njime bore godinama i na kraju ostaju bez neophodne zdravstvene skrbi. Procjenjuje se da od poremećaja prehrane boluje oko 40.000 osoba, a liječi se tek manji dio oboljelih.

Sustavu nevidljivi

– Dio oboljelih zahvaćen je teškom anoreksijom, s indeksom tjelesne mase ispod 15. Takve osobe u odrasloj dobi u Hrvatskoj nema tko liječiti, jer nigdje ne postoj multidisciplinarni tim koji bi liječio tu psihičku bolest koja teško oštećuje i tijelo. Njihova je smrtnost blizu 10 posto, što pokazuje da anoreksija ima najveću smrtnost među mentalnim bolestima. Ako i ne dođe do smrti, takve osobe ostaju sasvim disfunkcionalne, izložene depresiji, anksioznosti, psihozi, poremećaju osobnosti, neplodnosti, osteoporozi, osteopeniji, smanjenom rastu, oštećenju bubrežnih i srčanih funkcija, nabraja Maja Krčelić, predsjednica Udruge. Za sveobuhvatno liječenje trebao bi čitav tim specijalista, od internista i nutricionista do psihijatara i ostalih stručnjaka, no takvog tima u Hrvatskoj nema. Liječiti se mogu, na primjer, u susjednoj Sloveniji ili Srbiji, Njemačkoj, Engleskoj, ali pitanje je mogu li njihove obitelji platiti dugotrajno liječenje koje stoji od 100 do 1.000 eura po danu.

Maloljetni bolesnici s poremećajem hranjenja liječe se na pedijatriji u Vinogradskoj bolnici, kod gastroenterologinje Orjene Žaje, a nakon tjelesnog poboljšanja odlaze na psihoterapiju u KBC Zagreb. Odrasli se mogu liječiti u Dnevnoj bolnici za poremećaje hranjenja Klinike za psihijatriju »Sv. Ivan«, jedinoj specijaliziranoj za ovaj poremećaj, ali oni s preniskom težinom nisu sposobni za takvo liječenje.

– Sustav ne prepoznaje takve bolesnike i ne liječi ih te ih se pušta da polagano umiru. Kod smrtnog ishoda pisat će da je smrt nastupila uslijed zatajenja srca ili bubrega, upozorava Krčelić. Pozivajući se na osobno iskustvo, tvrdi da naši liječnici uglavnom ne znaju što bi s takvim bolesnicima.

– Situacija je zaista dramatična. Kao roditelj, obratite se liječniku s nadom da će pomoći vašem životno ugroženom djetetu, a on vam kaže da ne zna, ljuti se što ste uopće došli, šalje vas izvan Hrvatske, samo ne kod njih. Kako biste se Vi osjećali da je to vaše dijete? Da se svaku noć budite da vidite diše li? Moja kći boluje od anoreksije osam godina, trenutno s indeksom tjelesne mase 13! Poštovani ministre, da se radi o Vašem djetetu, što biste napravili, promatrali kako se bori sa sustavom i umire kao što mi to gledamo?, piše Krčelić Berošu.

Tim internista

Navodi primjer roditelja čije su kćeri na rubu života s indeksom oko 10, koje ni u jednoj bolnici nisu htjeli primiti jer ne znaju što bi s njima. Predlagali su im liječenje u inozemstvu, neki su se roditelji obratili HZZO-u, ali odbijeni su s objašnjenjem da se taj poremećaj liječi u Hrvatskoj, i to u svakoj općoj bolnici! Istodobno, u Klinici »Sv.Ivan« na zagrebačkom Jankomiru gužve su ogromne, termin treba čekati, a psihijatrijski tretman može trajati godinu i pol dana, i to ako je pacijent motiviran za liječenje. Internističkog tretmana – nema.

– Apeliramo da svojim autoritetom pomognete da se oformi barem jedan tim internista, nutricionista, psihijatara i ostalih specijalista educiranih za liječenje poremećaja hranjenja koji će biti spreman prihvatiti ove bolesnike u Hrvatskoj. Uz dnevnu bolnicu za poremećaje hranjenja u Jankomiru, uvedite nekoliko kreveta za liječenje životno ugroženih pacijentica, pozivaju Beroša roditelji oboljelih.
Zanimljiv je podatak da je Centar »Bea«, koji pruža psihološku pomoć oboljelima, u suradnji s vrhunskim liječnicima iz Londona ponudio besplatnu edukaciju za psihijatre i medicinske sestre za liječenje teške anoreksije. Edukacija je ponuđena KBC-u Zagreb i Osijek, psihijatrijskim bolnicama Vrapče i Sveti Ivan, općim bolnicama u Puli i Čakovcu, ali ni jedna od tih ustanova nije prihvatila edukaciju.