Prvi su put Hrvatsku, pa tako i Rijeku, posjetili prošloga vikenda kada su u Klubu Palach dva dana podučavali i izvodili shibari, tradicionalnu japansku umjetnost vezivanja konopa. Oni su Pedro Cordas i Ayandra te dolaze iz Portugala, a u sklopu manifestacije »Japan u Rijeci« brojnim su građanima objasnili i pokazali što je to shibari te kako se i zašto izvodi.

Shibari se koristi u estetske, erotske ili duhovne svrhe, često se povezuje s erotskim vezivanjem, ali može imati i druge primjene, kao što su meditacija, izražavanje umjetnosti i performansa. S Pedrom koji je shibari majstor i Ayandrom koja je model napravili smo intervju, a više o shibariju te njihovom izučavanju ove vještine pročitajte u nastavku.

Kada ste se prvi put zainteresirali za shibari i gdje ste uopće čuli za ovu vrstu umjetnosti i prakse?

PEDRO: Za mene je sve počelo prije 21 godinu, odnosno prije 22 godine sam počeo istraživati o shibariju nakon što sam bio na izložbi u Coimbri, portugalskom gradu, gdje sam vidio fotografije japanskog fotografa Nobuyoshija Arakija na kojima su bili zavezani ljudi.

To je ono prvo što mi je privuklo pažnju, a kasnije, 2002. godine sam otišao u Japan te sam imao neke ideje za videoinstalacije i crpio sam inspiraciju iz te vrste restrikcije kao što je shibari. Počeo sam više istraživati, a zatim sam ponovo otišao u Japan kako bih učio o shibariju.

AYANDRA: Prije tri godine sam saznala za shibari zapravo kroz BDSM (op. a. Bondage Discipline Submission Masochism). Bila sam na jednoj online platformi te me tamo zainteresirao shibari jer su konopi bili jedan od mojih interesa. Pedro mi je tamo poslao poruku, ubrzo smo se počeli sastajati i sada radimo zajedno već tri godine.

Najveći izazovi

Kako je tekao cijeli taj proces učenja ove vještine i koje su neke od najizazovnijih stvari s kojima ste se susreli?

PEDRO: Rekao bih da je početkom 2000-ih glavna poteškoća bila dobivanje informacija. Portugal je prilično daleko od Japana, nije čak ni središnja Europa u kojoj je bilo više informacija. Tada nije bilo društvenih mreža i sličnih platformi, ovisili smo o nekim web stranicama, forumima i Yahoo grupama. Uspio sam pronaći web stranicu iz Japana, no druga, recimo, poteškoća osim informacija bila je i cijena.

Da bi se naučio shibari, zapravo se moralo ići u Japan, a cijena sata bila je oko 75 ili 100 eura, plus iznajmljivanje modela i prostora, pa onda i samo putovanje, hrana i smještaj. Negdje od 2009. godine se to dosta promijenilo jer je puno ljudi iz Europe počelo prakticirati shibari, što je omogućilo razmjenu znanja i iskustva, obrazovanje je počelo evoluirati.

Dakle, jedan sat mogao bi vrlo lako stajati 150-200 eura. Plus putovanje, hrana, smještaj. Iz mog iskustva, tu je mogućnost razmjene ideja s drugim ljudima. To je nešto što bih rekao da se od 2009. do 2010. dosta promijenilo jer su mnogi ljudi iz Europe počeli to još više prakticirati.

Dakle, recimo od 2011. do 2014., počelo je kretanje unutar Europe. Manje je skupo nego ići u Japan, ali još uvijek su radionice bile skupe ovdje u Europi. I onda bih rekao da su se s vremenom pojavile druge teškoće, postaje svijest više o, znate, kao društvenoj transformaciji. Da vam dam primjer, recimo rasprave o pristanku.

AYANDRA: Za mene je iskustvo učenja sasvim drugačije jer ja ne vežem, već se mene veže i učim kako biti model. Ono što sam naučila kroz shibari jest kako, dok sam vezana konopima, često i u zraku, ući u to meditativno stanje.

Dakle, moj proces učenja bio je nositi se s nelagodom koju sam osjećala i kako navigirati u tom prostoru, učiti o svom tijelu, kako komunicirati svoje osjećaje i razumjeti kako percipiram neke stvari. Više se radi o nekim unutarnjim stvarima i komunikaciji koju nas dvoje gradimo već tri godine.

Budući da ste počeli prije tri godine, pretpostavljam da je bilo lakše doći do informacija i izvora učenja?

AYANDRA: Najiskusnija osoba koju poznajem u vezi sa shibarijem je Pedro. Ali da, meni je bilo i jest vrlo lako doći do informacija u usporedbi s Pedrovim mogućnostima tada. No, iako me Pedro podučava, kada gledam iz svoje perspektive jer pokušavam učiti izvan tog BDSM svijeta i više iz aspekta nekog svjesnog uma, s te strane ne mogu pronaći toliko puno informacija.

Sve je uglavnom vezano uz BDSM, ali pokušavam pronaći vezu između toga i shibarija.

Problem globalizacije

Koje su neke generalne filozofije i ključni principi shibarija koje primjenjujete u svome radu, posebice kada radite zajedno?

PEDRO: To je teško pitanje jer je shibari originalno japanska praksa, ali je sada širi pojam i mijenjala se zbog globalizacije. Ono što mislim je da na početku mnogi japanski učitelji nisu govorili o specifičnim konceptima, već se s vremenom, i ovo ću reći u negativnom kontekstu iako ne mora nužno biti tako, pojavila potreba za pronalaženjem koncepta kako bi se prodao proizvod. Dakle, shibari može biti na više razina, i na estetskoj i na fizičkoj i mentalnoj razini prakse.

Kada gledamo neke ključne aktere koji su se bavili japanskim užetom (op. a. asanawa), rekao bih da su mnogi od tih ljudi više bili povezani s fotografijom i prezentacijom samog rada. Ako pokušavamo razumjeti ovu razinu, ulazimo u neke vrlo suptilne stvari koje stranac ne može u potpunosti razumjeti kao što bi to mogao Japanac.

Zamislite mene koji dolazim u Hrvatsku i govorim o vašoj kulturi – da, pročitao sam neke stvari, ali govorit ću s određenim odmakom. Sve u vezi japanske kulture vrlo je teško strancu potpuno shvatiti ili razumjeti jer mnogi ključni koncepti dolaze iz njihovog načina života.

Mi na razini izvedbe uvijek pokušavamo stvoriti dobar show koji integrira publiku, brzinu izvođenja, u smislu dobrog ritma i toka te način na koji partneri komuniciraju. Rekao bih da je prvenstveno sve o stvaranju poštovanja između ljudi, što se povezuje i s konceptom pristanka (op.a. consent). Nisam previše fokusiran na stvaranje lijepih fotografija i specifičnih estetika, više se povezujem s igrom, BDSM igrom ili izvođenjem.

AYANDRA: Iz onoga što sam do sada naučila, jer sam radila i bila vezivana samo s Pedrom, jest da smo usmjereni na poboljšanje sebe u tehnikama, učenja ovog načina igre i istraživanja svih mogućnosti i svega što možemo raditi unutar ove prakse. Tu je glavno istraživanje tjelesnih i mentalnih kapaciteta.

Kako je u društvu ovo većinom poprilično tabu tema, koje su neke uobičajene predrasude i zablude o shibariju i koje su bile reakcije u vašim zajednicama?

PEDRO: Radim ovo već 21 godinu, moja obitelj i prijatelji znaju čime se bavim i gdje god da idem, bilo u Portugalu ili inozemstvu, uvijek sam okružen ljudima koji znaju za shibari, tako da je teško imati distancu i razumjeti što ljudi izvan mog mjehurića, bilo osobnog ili zajedničkog, misle o tome.

Sjećam se, prije mnogo godina bio sam na motorističkoj konvenciji i ljudi su bili iznenađeni i mislili su da to povređuje osobu koja je vezana i slično. No, ono što bih naglasio je da je shibari drukčiji u 2003., 2010., i 2024. godini.

Postoje ljudi koji shibari prakticiraju na meditativan način, bez boli, koji kombiniraju s jogom ili akro-jogom, povezuju s cirkuskim praksama, ljude koji to rade u BDSM okruženju, ali i ljude koji to rade kao formu ropstva te one koji shibari rade na seksualan način.

AYANDRA: Moja obitelj i moji prijatelji znaju što radim, no za razliku od Pedra, još uvijek nisam u mjehuriću i provodim vrijeme s ljudima koji nisu povezani sa shibarijem. Kada pričam o tome, ljudi budu zbunjeni, pitaju me zašto želim biti vezana i zar me to ne boli.

Pokušavam objasniti o čemu se radi, no predrasuda je uglavnom da se radi o nečemu seksualnom, što za mene nije, više sam u shibariju i vezivanju nego u BDSM svijetu.

Pristanak i sigurnost

Ranije ste spomenuli koncept pristanka – kako osiguravate pristanak i sigurno okruženje?

PEDRO: Mislim da je jedna od opasnosti otvaranja za širu javnost to što se jako uzbudite da iskusite nešto novo što zapravo ne znate što je, i onda možete ili biti fizički ili psihički povrijeđeni.

Možete biti iskorišteni ili nekoga iskoristiti, a kako se stvari odvijaju u općem BDSM svijetu, rekao bih da je posebno u Sjevernoj Americi prisutna konstantna rasprava o tome kako učiniti stvari »sigurnijima«. Sigurnije je pod navodnicima jer zapravo ne mislim da je ovo sigurna praksa.

Razvile su se različite strategije pregovaranja kako bi ljudi mogli osigurati da rade ono što žele jedni drugima, to je kontinuirana rasprava i jedna od stvari na kojoj stalno radimo je biti ažuriran i aktualan kada se govori o tim temama.

Važno je ne bojati se priznati greške i moći razgovarati o njima, zbog čega je vrlo važno da obje strane preuzmu odgovornost, jer iako se oboje slažemo, ako nešto krene po zlu, može doći do ozljeda ili prelaska granica.

Potrebno je onome tko je vezan dati što više informacija, jer primjerice, ako nikada niste bili vezani, ne možete stvarno pristati na to, zar ne? Ali, postoji velika razlika između vezanja ruku i cijelog tijela.

Osim što treba osigurati pristanak u svakom trenutku i imati strategije za neke krizne situacije, tu je i briga nakon izvedbe (op. a. aftercare), stvaranje prostora u kojem je razgovor dobrodošao. U našem slučaju, to je dinamičan i neseksualan odnos, pa postoje mnoge stvari kao što su dodirivanje grudi ili međunožja koje nikada nisu bile na stolu i još uvijek nisu na stolu.

Imamo pravila, ali se ona mogu promijeniti pa umjesto da samo pretpostavljamo da je sve isto, razgovaramo i provjerimo je li sve u redu. Ayo mi kaže ako želi isprobati nešto novo, ili ako postoji nešto što smo već radili, a sa čime više nije u redu.

AYANDRA: Slažem se sa svime što je Pedro rekao i osjećam se sigurno u ovoj priči. Kada mi se prvi put javio porukom i pozvao me na kavu, započeli smo razgovor o tome što radimo, što nas zanima i što nam odgovara – i taj razgovor još uvijek traje.

Uvijek možemo mijenjati stvari, a upravo mi je ta komunikacija dala osjećaj sigurnosti i znala sam da je on ozbiljna osoba kojoj mogu vjerovati i s kojom ovo mogu raditi. Inače sam dobivala puno poruka, odnosno ponuda, koje mi nisu ulijevale povjerenje, tako da jako cijenim ovaj odnos koji Pedro i ja gradino već tri godine.

Ugodno nam je reći jedno drugome kako se osjećamo i naučila sam puno o tome kako komunicirati svoje osjećaje jer to zapravo nisam znala raditi.

PEDRO: Također, puno pričamo o našim životima, ne mora to biti u detalje, ali održavamo prijateljstvo i tako znamo kako se druga osoba osjeća i kako napredujemo. Ako znam da možda Ayo nije dobro raspoložena, neću forsirati da radimo ili ako sam ja anksiozan, možda ću je vezati različitim ritmom što će ona prepoznati.

Tu je činjenica da razgovaramo i istražujemo i prijateljstvo je ključan dio jer nam pomaže razumjeti tko je druga osoba, što je, ako želite graditi dugoročan odnos, vrlo važno.

Duboka praksa

Što je važno znati o shibariju kao praksi te što želite poručiti čitateljima kao zaključak ovog razgovora?

PEDRO: Rekao bih da je shibari vrlo lijepa i duboka praksa i osjećam da bi ljudi koji su privučeni njome trebali sebi dopustiti istraživanje. Međutim, poručio bih da to rade sa što većom sviješću jer je to praksa koja ima rizike, i fizičke i psihološke, vrlo je lako ozlijediti se, ljudi katkad vežu iznad svoje razine vještine i tako se mogu dogoditi nesreće.

Također je važno razumjeti da se ljudi koji su vezani odriču svoje slobode zbog čega su u vrlo ranjivim stanjima, stoga je važno razumjeti kakvo je vaše mentalno zdravlje, kako možete upravljati svojim emocijama, kako možete komunicirati sa svojim partnerima i prilagoditi praksu svojem riziku, za mene je to najvažnija stvar.

Ne radi se o isključivanju ljudi iz prakse, već je vrlo jednostavno: ako se bojite visina, ne idete na visoko mjesto, ako se bojite mraka, ne idete u tamnu ulicu. Za mene je ova razina svijesti posebno važna, zbog čega se shibari radi s ljudima s kojima imate dobru komunikaciju i dobro povjerenje.

Ovih dana je za mene od same prakse vezanja važnije to kako komuniciramo s nama samima i s drugima, a uže je tu samo sredstvo izražavanja. Ono što bih poručio je da se ljudi trebaju zabaviti – ako se ne zabavljate radeći shibari ili sličnu vrstu prakse, bilo više meditativnu ili više seksualnu, za mene to nema smisla, mislim da je ključna zabava, otkrivanje i povezanost s nekim.

AYANDRA: Za shibari i slične prakse možete biti vrlo zainteresirani, ali sama praksa može dotaknuti neke vaše strahove, tako da ako osoba i dalje ima interes, rekala bih da je najvažnije početi polako, s malim stvarima, vidjeti kako se osjeća i ne ići ravno u nešto ekstremno.

Važno je i osvrnuti se na to iskustvo, promišljati o tome kako ste se osjećali u vezi toga – samospoznaja je tu jedna od važnijih stvari, kao i izražavanje osjećaja svom partneru.