S velikog jumbo plakata već neko vrijeme vabe glavni glumci kinohita »Kaskader«. Ryan Gosling i Emily Blunt zvijezde su filma koji je posveta kaskaderima.

U najavama filma ni Gosling ni Blunt ne libe se priznati koliko ih je strah opasnih scena i koliko su zahvalni onima koji to umjesto njih čine. Jer, kako reče Gosling: »Imam korist od rada s kaskaderima čitavu svoju karijeru. Oni dođu, primaju udarce za vas, a ne dobiju zasluge.« Ili, kako to reče Blunt: »Mi smo možda njihovo lice, ali iza nas je čarobna gomila ljudi koji ulažu krv, znoj i suze u ovaj posao.«

Eto što nam se mota po glavi na putu za Karlovac i Prvi festival kaskaderstva u Hrvatskoj, regiji i Europi. Jer, jedno su glumci s plakata, a drugo živi ljudi, pravi pravcati kaskaderi! Idemo čuti što to čovjeka tjera da izvodi vratolomije s prometalima, baca se s visokih zgrada, bukvalno gori i(li) izmjenjuje teške udarce.

Ivan Gojmerac, ravnatelj karlovačkog kina »Edison« i onaj koji je zaslužan što Karlovac ima Festival kaskaderstva, suptilno nas gurka k stolu za kojim je i mladosti i iskustva. Na vrh stola Ivo Krištof, čovjek koji se kaskaderskim poslom bavi preko 60 godina. Do njega Rok Cvetkov, Slovenac s 45 godina iskustva i onaj koji automobilima, motorima, prometalima svake vrste može izvesti ama sve. Mladost, makar su i oni prekaljeni momci, čine Goran Stjepanović i Vlasto Ivanović kojima po bicepsima vidiš da se vjerojatno ponajviše bave koreografiranim borbama.

– Lijepo vas je vidjet’ da ste se ovako okupili – velimo.

– Mi se stalno viđamo. Godinama surađujemo. Recimo, Rok i ja se znamo godinama, dok je još bila bivša Juga. Ali kako je danas manje posla, rjeđe se vidimo, ili smo raštrkani ako posla ima. Evo su dečki baš bili u Grčkoj zbog filma »Plaćenici« – priča veliki naš kaskader Ivo.

Ivo Krištof

Čvrsto spaja ljude

Kaskaderstvo, čini se, čvrsto spaja ljude.

– Imamo veliko poštovanje jedan prema drugom, tim više što se našem zvanju, našem poslu mora profesionalno pristupiti. Kroz zajedničke treninge i rad na filmu stječemo određena znanja i iskustva i jako je važno da imamo dobru suradnju – kaže Goran.

Ma, što je sve ove momke naputilo ka kaskadarskom poslu!? Kako to zapravo krene!?

– Najbolje da Ivo prvi to ispriča jer je najstariji, pa ja, pa dečki – smješka se Rok.

I vraća se Ivo, čovjek za kojeg nikada ne biste rekli da je prebacio preko 80, učas unatrag jedno 60 godina….

– Ja se ponosim svojom starošću, 81 mi je godina i uz to što sam kaskaderski koordinator, još uvijek radim i kao kaskader, neke tučnjave, mačevanja. A za ovaj posao me je zainteresirala generacija kaskadera koja se tim bavila prije mene. To su uglavnom bili sportski jahači koji su negdje 1957. osnovali svoju kaskadersku ekipu – priča Ivo.

Tada mladi Ivo gledao je kako ondašnji kaskaderi treniraju na zagrebačkom hipodromu.

– Moj otac je imao konje, odrastao sam među konjima i ta ljubav je tu i dandanas. Rok je, recimo, sigurno najbolji s autima, motorima, a ja mogu mirne duše reći da sam najbolji s konjima. Tako je počelo. To su bili talijanski spektakli »Herkules«, »Željezni kapetan« i slično – priča Ivo.

– Ako je Ivo živio kraj hipodroma, onda sam ja živio na motodromu – smije se Rok Cvetkov, majstor za vratolomije na kotačima.

On je kao klinac trenirao karate i vozio automobil.

– Prva scena mi je bila ona snimana u Italiji, prevrtao sam džip u filmu »Adio Italija«. Tako sam počeo – kaže Rok.

Zvuči krajnje jednostavno, da mu nije bilo samo 17!

– Nisam ni vozačku dozvolu imao. Nisu ni znali da je nemam – priznaje.

Dobro, to mora bit zanimljivo, prevrnuti se automobilom za potrebe filma, no što je ono što te toliko privuče da se više iz tog svijeta kaskadera ne daš van?

– Kad sam trenirao karate išli smo na natjecanja, putovali, ali nikada ništa zaradio nisam, samo sam trošio svoje novce. A kada sam otišao na snimanje, dobio sam toliko novca koliko sam ga u tri godine potrošio na karate (smijeh). Rekao sam sebi: »Pa ja sam budala kad još uvijek treniram karate umjesto da snimam filmove.« Tako je to počelo – iskreno će i duhovito Rok.

Pritom kaže da to što su on i Ivo dolazili s prostora tadašnje Jugoslavije i nije bila otegotna okolnost.

– Tada je bio drugi svijet. Morao si samo biti dobar u tom poslu pa da uspiješ vani. Takvih je bilo malo i svi smo se znali. Dobro je bilo i to da su Amerikanci dolazili k nama snimati – prisjeća se Rok.

Štoviše, sjeća se on kako su domaći producenti gotovo pa bježali od američkih kolega kad bi po Sloveniji tražili ljude za suradnju.

– Nisu htjeli raditi s Amerikancima, jer Amerikanci su za svaki dolar znali gdje ide. Radije su snimali jugoslavenske filmove pa da se ne gleda na svaki dinar, dolar – veselo će Rok.

Rok Cvetkov

Ljubav prema filmu

Sportom se bavio i Goran Stjepanović. S jedne strane sport, a s druge njegova ljubav prema filmskoj umjetnosti.

– Bavio sam se borilačkim vještinama, počeo s teakwondoom i kickboxingom i oduvijek želio te vještine prikazati na jedan drugačiji način. Te su mi vještine i otvorile vrata rada na filmu. A kad uđeš u svijet filma, teško je bilo što drugo raditi jer film traži kreativnost i vještinu kojoj se cijeli moraš posvetiti – kaže Goran.

Samo, jedno je bit Gosling, a drugo kaskader koji posla radi hoda po oštrom i opasnom rubu.

– Mislim da kaskader može biti samo onaj koji doista voli adrenalin. Nisam siguran da se tim poslom može bavit’ netko samo zato što bi se, eto, time malo bavio. Promijenilo se puno toga, moderniziralo se malo sve, drukčije se pada, visi, prije je sve bilo čvršće. Koncept funkcioniranja je sličan, ali se danas više pažnje polaže na sigurnost, pogotovo u velikim holivudskim projektima – kaže Goran.

Inače, on je mišljenja da je prije ipak bilo teže doći do holivudskih produkcija, dok danas ta produkcija dolazi ovdje, na ovaj teren.

– Igramo istu ligu. Ista je liga, samo je drukčija produkcija – kaže Goran.

Ivo će pak reći kako se u Jadran filmu onomad radilo puno i kako su Amerikanci navraćali često, donijeli sa sobom i neke prve ozbiljne honorare. A on, premda je znan po jahanju, zapravo je bio spreman na sve.

– Rok je, kako to među sobom velimo, Alibaba za automobile na ovim prostorima. A moja specijalnost!? Moja generacija se školovala kroz film. To je bila najbolja praksa. Tako se učilo i radilo i mačevanje, i parter, i tučnjave. Radili smo deset, jedanaest »Winnetoua«. Sve smo ih radili, imali smo dobre konje. Danas je to teško nać’. Ima prekrasnih konja, ali nisu za film. Pukne puška, on skoči u stranu i glumac padne – ističe Ivo.

Spomen pada natjera nas da postavimo pitanje koje se pokazalo poprilično promašenim.

– Kakvi ste s ozljedama? Imate li se čim pohvaliti? – upitasmo društvo za stolom.

– Da se time hvalim (smijeh)!? Moja vam je teza ova: što imaš više ozljeda, to si lošiji kaskader. Što ih imaš manje, to si bolji kaskader, jer razmišljaš o sigurnosti, jer razmišljaš o kvaliteti. A kad je tako, onda je lako napraviti traženi efekt u dogovoru s režiserom – naglašava Ivo.

Goran Stjepanović

Borilačka koreografija

Vlasto Ivanović je najmlađi, ali će zato svi za stolom kazati kako je veliki ekspert za borilačku koreografiju. Ni njemu nije stran kickboxing, karate, jiu jitsu.

– A onda sam postepeno počeo raditi fight koreografije. Mene je Rok Cvetkov uveo u posao i evo radimo zajedno već otprilike osam godina. A kasnije sam počeo i s visinskim padovima, vožnja auta, motori, gorenje… Radimo sve, ali svatko od nas ima neku svoju specijalnost. Moja je fight koreografija i borilačke vještine – priča Vlasto.

Fajt. Tuča. Vatra. Sve koreografirano, a sve k’o stvarno. Koliko uopće kaskader, odnosno stunt koordinator ima slobode u kreiranju tih scena?

– Ovisi od projekta do projekta, ali na osnovu našeg iskustva mislim da se 80 posto toga promijeni do seta. To znači da treniramo jednu koreografiju, da bi na setu drugačije bile postavljene kamere, drugačiji set, drugačije želje – veli Vlasto.

Goran ističe kako je kod fight koreografije najbitnije da tučnjava ne bude tuča.

– Koreografija mora imati priču, moraš ući u karakter, moraš pokazati emociju, moraš znati razlog zašto si ušao u borbu i moraš gledatelja zainteresirati toliko da željno iščekuje što će se s tom tučnjavom dogoditi. Griješi se kad se radi tuča zbog tuče umjesto da natjeraš gledatelja da se saživi s filmskim karakterom – pojašnjava Goran.

Uf, ako je tako onda dobrom kaskaderu nema gore nego u filmu vidjeti loše odrađenu kaskadersku scenu. Smiju se momci.

– Sve može biti, ali ne smije biti suhoparno, te scene borbe recimo, ili automobili kad lete – ističe Goran.

Zato su tu koordinatori, koreografi borbi koji osmišljavaju kako će scena izgledati.

– Zavisi to i od scenarija, od komunikacije s redateljem s kojim morate naći zajednički jezik. Danas većina želi koreografiju koja neće izgledati koreografirano. Onaj Jackie Chan stil više ne prolazi, dolazi novi stil – pojašnjava Vlasto.

Stvari se, reklo bi se, i u kaskaderstvu mijenjaju, ali i opet je glumac taj koji pokupi slavu, a kaskader onaj kojeg se ne vidi. Glumaca koji su i kaskaderi je malo. Prije nego ih se spomene, Goran će istaknuti kako i glumac i kaskader moraju ulagati u sebe, uvježbati sve do maksimama, jer ako to ne učine, prije će biti šarlatani nego išta drugo.

– Pitali ste za glumce koji žele sami odraditi kaskade. Mogu spomenuti dvije osobe, prvo Jackie Chen koji je sve kaskade sam odradio i Tom Cruise. Oni su jedini koje poznam, a sigurno će biti još koji – rezolutno će Vlasto.

– Jackie Chen zaslužuje poštovanje. On je pravi igrač – podcrtava Goran.

Rok je s Jackie Chenom radio jedno pet projekata. Malo po malo red je i pitati što treba imati čovjek pa da je dobar kaskader.

– Strast. To prvo. Onda znanje i iskustvo – ističe Goran.

Vlasto Ivanović

Pad sa 63 metra

U taj čas Rok vadi iz džepa mobitel.

– Pokazat ću vam jednu snimku da vidite kako je bilo prije, u Jugoslaviji, kad smo padali. Tu dubliram nekog Kineza – veli znakovito.

I kreće snimka, scena iz serije »Karate policajci«. Na snimci iz 1983. prvo vidiš veliki stakleni neboder, a onda čovjeka koji s vrha nebodera pada. I leti, leti, leti….

– To ste vi !? – pitamo.

– Ja! – kaže Rok.

– I na što padate? – nestrpljivo ćemo.

– Na staklo – na to će Rok taman sekundu prije nego smo na snimci to i vidjeli.

– Pa koja je to visina?

– Ovo bi bilo 63 metra – ‘ladno će Rok.

S 63 metra na staklo, pa na kartonske kutije pune spužve.

– Koliko vam je godina bilo – ne da nam vrag mira.

– 18 ili 19 – kaže Rok.

– Pa što vam bi u glavi dok ste letjeli sa 63 metra visine – pitamo ga.

– Meni je to bilo zabavno. Danas teško da bih to napravio, jer malo drugačije danas razmišljam – kaže Rok.

Ali zato na pitanje vuče li ga dan danas da napravi nešto nalik ovom letu, kaže da sve ovisi od dana do dana i da bi mogao opet.

– Adrenalin junkie – smiju se sa strane njegovi kolege.

Jer, kako kažu, kad jednom počneš, ne možeš više prestati raditi kaskade. I pritom im ne smeta uopće da dubliraju zvijezde i da za njih malo svijeta zna, jer to i jest smisao njihova posla. U red novinarskih pitanja što su se pokazala pomalo bespredmetnim ide zato i ono bi li naši sugovornici svojoj djeci dali da se ovim poslom bave. Tjaša udana Perko, Rokova kći, prvi film je radila kad je imala pet, padala s konja, a i sin mu se Alex ovim bavi kadikad, makar je u Americi izučio za redatelja.

Samo tri u Hrvatskoj

A žene? Ima li njih u ovom poslu, ili je to čudo neko.

– U svijetu filma nije čudno, a u Hrvatskoj smo trenutno tri – veli nam Christine Getoš.

Pričamo s njom i kolegicom joj Stellom Dikšić, a ona koja fali je Ivana Krile. Njih tri se broje kao aktivne kaskaderske pri Društvu filmskih djelatnika, društva u kojem je baš Christine predsjednica ogranka kaskadera koji broji 33 člana, mahom muškaraca. Stella je započela i zato što se cijeli život bavila sportom, ali i zato što je uz tatu trenirala. Jer i Danijel Dikšić je kaskader.

– Čitav život me trenira, uvijek smo imali neke akcijske izlete. Od malena sam u tome prije tri četiri godine sam mu se i pridružila kao kaskaderka – priča Stella.

Prva njena uloga bila je ona u seriji »Jack Ryan«.

– Sjedili smo u kafiću i na nas su padali drugi kaskaderi – smije se Stella.

Christine je starija, iskusnija, a ako treba tražiti razloge zbog kojih je danas kaskaderka, otići će ona skroz u djetinjstvo.

– Svi kaskaderi i kaskaderke koje poznajem su već od malih nogu bili polupanih koljena i poderanih hlača zbog kojih su doma dobivali batine. Ta jedna radoznalost, ispipavanje gdje su granice, što se smije i što ne smije pa da se proba ono što se ne smije, to je bilo prisutno kod svih – kaže Christine.

Dugo godina se ona bavila penjanjem i radom na visini, nije tako nemoguće da ste je vidjeli recimo na ulicama metropole kako tamo visoko pere prozore, a da bude kaskaderka krivo je snimanje spota Yammata gdje je nešto mrvu opasnije trebalo odraditi.

– A onda sam vrlo brzo upoznala oca kaskaderstva u Hrvatskoj, gospodina Ivana Krištofa i mogu bit’ i sretna i zahvalna da me je uzeo pod svoje krilo. Mlada sam izgubila majku, ali sam zato u kaskaderstvu dobila još jednog oca – iskreno će Christine.

Je l’ to Ivo ide okolo i traži talente!?

– Čak i ne traži. Njega to dopadne – smiješka se Christine.

Ivo je, kaže ona, stara garda i žao joj je što nije imala prilike okusiti to doba kad je on bio mlad, kad je radio.

– Jer po priči tu je bilo puno manje efekata, puno manje tehnologije, krvav posao, ali i puno više dobra druženja. Bila je to jedna velika obitelj. I mi smo to danas, ali zbog užurbanosti današnjice ne stignemo se podružiti – kaže Christine.

Zato se mnogi projekti pamte. Christine će izdvojiti snimanje »Igre prijestolja«.

– Tu smo vidjeli kako stranci rade i tu smo skužili da smo mi njima itekako konkurencija. Kad smo stali rame uz rame duboko su nam se naklonili i skinuli kapu, jer smo se apsolutno uklopili što se koreografija i reakcija tiče, k’o da smo jedna te ista familija – ističe Christine.

Dvije od tri hrvatske kaskaderke – Christine Getoš i Stella Dikšić

Pozitivna trema

E da, »Igra prijestolja«, peta ili šesta epizoda kad je Sofie Turner iliti Sansu trebalo spašavati od koječega, od rulje ponajprije, eto gdje je bila Christine. Nego, ima li straha dok se izvode vratolomije?

– Uvijek mora postojati neke pozitivna trema da sve izvedemo sigurno i bez nekih velikih ozljeda, bez ikakvih ako je moguće. Pozitivna trema je dobrodošla, a neki veliki strah u našem poslu i ne bi funkcionirao – na to će Stella.

I pritom, ističu naše sugovornice, nije sve na tom jednom čovjeku, nego na timu.

– Tim je tu od ključne važnosti. Važna je priprema, da se poznamo i da znamo gdje su kome granice, da možemo uskočiti ili na koncu konca reći: »Nećemo to raditi. Ne vrijedi.« Važno je imati uza se ekipu koji će vam biti potpora. I naravno trening, trening, trening – naglašava Christine.

Momci su već spomenuli glumce kojima skidaju kapu jer su i kaskaderi i glumci. Christine će pak reći kako je njoj Zoe Bell ona koja je je napravila ogroman iskorak i probila se iz svijeta kaskaderstva u svijet glume. A Zoe Bell, dovoljno je to reći, u »Kill Billu« je glavna dvojnica Ume Thurman. I Stella i Christine odradit će kaskaderski što god treba, premda Stella voli sve scene koje se događaju u zraku, dok će Christine kazati da bi rado za volan kakvog motora ili automobila da nije produkcijski skupo.

– Morala bi ‘zdrobit’ godišnje pet, šest motora da bi na setu bila za sve spremna. Zato mi se toliko sviđa Carl Stuck, »Kobra 11«, čovjek koji je zaslužio tri Taurusa, tri najveće kaskaderske nagrade. Taj čovjek nema što nije bio i što nije vozio. Ne da vozi, nego sve uništi – sa smiješkom će Christina.

Bude li sreće, uništit će i ona štogod za karijere, a Stella će snimati i dalje i uz nju će jamačno biti i njen otac. Tu negdje bit će i Ivo i ekipa. Zajedno se drži kaskaderski svijet, jer što akcija spoji, teško da išta rastaviti može.