Europska unija nije zamišljena kao obrambeni savez i dugo ta komponenta nije posebno naglašavana. Došla su, međutim, neka druga vremena. U kampanji za izbore za Europski parlament ozbiljno se razmatra mogućnost uvođenja povjerenika za obrambenu politiku. Geopolitički analitičar Vlatko Cvrtila smatra to dobrom idejom.

– U prvim temeljnim dokumentima EU prilikom njezina osnivanja, sigurnost i obrana nisu bile temeljne zadaće, rekao bih da su čak i bile na marginama ideje europskog udruživanja. No, to su zaista bila druga vremena, s drukčijim sigurnosnim i obrambenim izazovima. Danas je međunarodna sigurnosna okolina sasvim drukčija, zahtijeva jači fokus na obrambene sposobnosti. Mislim da EU svakako treba povjerenika za obranu kao koordinatora EU obrambenih aktivnosti, ali i povezivanja nacionalnih napora država članica na jačanju obrambenih sposobnosti.

Ne bi li to možda ipak bilo samo gomilanje dužnosti u Bruxellesu, bez neke bitne dodane vrijednosti?

– EU ima svoju povijest stvaranja nepotrebnih ili manje potrebnih dužnosničkih mjesta, ali mislim da to ovdje neće biti slučaj.

Kolike su uopće šanse da države članice prepuste makar i ovako ograničene ovlasti u području obrane nekome u briselskoj administraciji?

– Njegove ovlasti bi trebale biti u okvirima temeljnih dokumenata EU-a i zajedničkih obrambenih napora koji će biti dogovoreni među državama članicama. Nema straha od prepuštanja obrane Europskoj komisiji i briselskoj administraciji. Obrana i dalje ostaje nacionalna odgovornost, ali zajedničkim naporima i financiranjem mogu se prevladati ograničenja koja sada postoje.

Razvoj industrije

Europska komisija nedavno je predstavila prvu obrambenu industrijsku strategiju za EU. U njoj se, među ostalim, kao ciljevi navode da bi do 2030. države članice trebale zajednički nabavljati barem 40 posto vojne opreme i da barem 50 posto nacionalnih sredstava za obranu ide europskim tvrtkama, a 2035. čak 60 posto. Je li to izvedivo?

– Nisam baš siguran da je to izvedivo u rokovima koji su tamo postavljeni. Strategije su obično orijentacijski dokumenti u kojima je zapisano prema čemu treba težiti i tu se relativno lako postiže konsenzus na razini EU-a. Realizacija onog što je u toj strategiji ovisi o brojnim čimbenicima koji će utjecati na krajnji rezultat. Države EU-a su zadnjih dvadesetak i više godina premalo ulagale u obrambene sposobnosti, narudžbe vojne opreme i naoružanja bile su sve manje, što je imalo za posljedicu smanjivanja industrijskih obrambenih kapaciteta. Postoje ozbiljni izazovi brzoj obnovi obrambene industrije zbog nedostatka stručne radne snage, ali i zbog pristupa potrebnim resursima kao što je, primjerice, barut, kojeg se ne proizvodi u dovoljnim količinama u EU-u te smo veliki ovisnici o vanjskim dobavljačima iz dijelova svijeta gdje je europski utjecaj sve slabiji, a jača utjecaj Kine i Rusije.

Ima li strategija, čiji su ciljevi neobvezujući, uopće smisla?

– U ovim složenim vremenima ima smisla jer svi uviđaju kako su potrebne hitne promjene. Trenutno oko 80 posto naoružanja i vojne opreme države članice EU-a nabavljaju izvan EU-a, pa je logično strateško određenje za promjenu tog trenda. Strategija predviđa niz aktivnosti kojima bi se poticao razvoj industrijskih kapaciteta i udruživanje država u zajedničke nabave, za što su predviđena i velika sredstva na razini EU-a. Ako se i pola aktivnosti iz te strategije realizira u predviđenim rokovima, to će biti veliki skok u obrambenim sposobnostima.

Tko će profitirati od te strategije, jesu li to isključivo veliki europski proizvođači iz država poput Njemačke i Francuske?

– Sigurno je da će njihove obrambene industrije imati velike koristi jer su i najveće u EU-u. Ali, imat će koristi i druge države u kojima postoje vojno-industrijski kapaciteti kroz povećavanje obujma proizvodnje, kao i druge industrije koje mogu sudjelovati u proizvodnji za vojne potrebe. Ukupno gledajući, realizacija obrambene industrijske strategije trebala bi imati i određene pozitivne učinke na gospodarski rast, a ne samo na obrambene sposobnosti EU-a.

Obrana poretka

U studenom su američki izbori, Donald Trump je ponovo u dobroj poziciji da postane američki predsjednik. Koliko su utemeljeni strahovi da bi njegov povratak značio prekid američke vojne pomoći Ukrajini?

– S obzirom na njegovu nepredvidivost, strahovi o smanjivanju angažmana SAD-a su prisutni. Ne tako davno pod njegovim utjecajem republikanci su u Kongresu SAD-a odgađali raspravu i donošenje odluke o vojnoj pomoći Ukrajini. Neke njegove izjave bi ipak trebalo uzimati s dozom rezerve jer on obično krene s žestokim izjavama, pa ih kasnije revidira i ublažuje ako reakcije javnosti nisu na tragu povećavanja njegove popularnosti što rade svi populisti. Ali, to ne znači da neke sadašnje ideje ne bi bile dio njegove vanjske politike ukoliko postane predsjednik SAD-a.

U slučaju da SAD doista značajno reducira vojnu pomoć Ukrajini, koliko bi dugo Europska unija bila sposobna samostalno opskrbljivati Ukrajinu, kako bi ona mogla nastaviti barem pružati otpor ruskoj agresiji?

– Ako bi došlo do toga, to bi značajno smanjilo obrambene napore Ukrajine i dodatno bi stvorilo pritisak na EU koji nema kapaciteta samostalno pomagati Ukrajini u naoružanju i vojnoj opremi. Treba vjerovati da do toga neće doći jer se ne radi samo o obrani Ukrajine, već i liberalno-demokratskog zapadnog poretka.

Ekonomska snaga EU-a nije upitna, ali ima li dovoljno oružja da ga isporučuje, a istovremeno ne ugrozi svoju obranu?

– Ne treba zaboraviti kako cjelokupan EU i države članice pojedinačno pružaju i druge oblike pomoći Ukrajini, te da nemaju neograničene kapacitete dugoročno pomagati samostalno njezine obrambene napore jer i same nemaju dovoljno zaliha. Procjene su kako je Putin spreman na dugotrajan rat, što zahtijeva dodatne napore na jačanju nacionalnih, ali i obrambenih sposobnosti EU-a jer u današnjem trenutku ne možete u potpunosti zanemariti mogućnost eskalacije sukoba i ugrožavanje interesa EU-a, pa čak i njezinog teritorija. A kad rat završi, Ukrajina će i dalje trebati vojnu i svaku drugu pomoć koju će joj najviše pružati EU.

Pukotine EU-a

Naposljetku, ima li političke volje za dugoročnu europsku pomoć Ukrajijni s obzirom na dosadašnje iskustvo? Posebno se Mađarska tome protivi.

– Agresija Rusije na Ukrajinu otvorila je neke pukotine među članicama EU-a, a kako je vrijeme teklo – one su produbljivane. No, usprkos zaprekama koje je Orban postavljao, EU je ipak uspijevao u podršci Ukrajini. U zadnjih nekoliko dana vidimo da se podrška ne realizira samo i isključivo na razini EU-a, već i da neke članice izravno dogovaraju slanje vojne pomoći bez odlučivanja na razini EU-a, kao što su to učinile prije koji dan Belgija odlukom o slanju zrakoplova F-16 i Češka koja je pokrenula inicijativu za prikupljanje sredstava za kupovinu topničkih granata na tržištima izvan EU-a.

Treba li ukinuti jednoglasno odlučivanje unutar EU-a kad su u pitanju teme poput nametanja sankcija autokratskim režimima, dodjela financijske i vojne pomoći napadnutim zemljama poput Ukrajine i slično?

– Ukidanje bi značilo učinkovitije donošenje odluka i postoje zagovornici te ideje. No, konsenzualno donošenje odluka je nešto čime se postiže i značajan politički učinak svake odluke, pa je jako teško napustiti model u kojemu ipak sudjeluju sve države. Kombinacija jednog i drugog modela može biti prihvatljiva u odlučivanju o nekim pitanjima.

Potencijalni povratak Trumpa u Bijelu kuću nije samo intrigantan zbog Ukrajine. Što Europa može učiniti bude li Trump pobijedio na izborima i potom dovodio u pitanje spremnost Amerike da brani naš kontinent?

– Poznati su Trumpovi stavovi o NATO-u i europskom doprinosu za koji on smatra da je premali i da se europska obrana ne bi trebala više oslanjati na kapacitete SAD-a u NATO-u. To je govorio u vrijeme kad je bio predsjednik, pa nije poduzeo nikakve drastične korake. Situacija je sad drukčija, dogodila se ruska agresija na Ukrajinu, NATO se proširio na Švedsku i Finsku i bilo kakvo smanjivanje doprinosa SAD-a bilo bi suprotno njihovim geopolitičkim interesima.

Nepotreban francuski štit

Emmanuel Macron »nudi« francusko nuklearno oružje kao štit za EU. Čemu služi ta ponuda – radi li se o ozbiljnoj raspravi o promjeni francuske doktrine, pokušaju da se odvrati Putin ili predizbornom govoru?

– Njegove su namjere usmjerene prema preuzimanju vodstva u obrani i sigurnosti EU-a i on to radi od početka. U konačnici, svi francuski predsjednici prije njega iskazivali su slične interese, pa to nije nešto novo.

Može li Francuska dati nuklearni štit Europskoj uniji, je li to, uz NATO, uopće potrebno?

– Mislim da je u ovim napetim vremenima nepotrebno spominjati nuklearno oružje uopće kao bilo kakav obrambeni ili neki drugi štit od bilo čije strane. Takvi prijedlozi i spominjanje nuklearnog oružja samo idu na ruku ruskim tvrdnjama o njihovoj ugroženosti i opravdavaju njihovo zastrašivanje Europe.