Foto Silvano Ježina
Kćer bogatog američkog poduzetnika i supruga belgijskog princa Clara Ward i šarmantni Janos Rigo zaljubili su se u Parizu. Bio je to velik skandal koji je zabavljalo svjetsku javnost. Iz te ljubavi nastao je kolač kojeg je Jaono posvetio Clari uz riječi »Ovaj je kolač taman poput moje kože, mekan poput tvoje duše i sladak poput naše ljubavi«
Rigojanči, kolač koji generacije Riječana prepoznaju kao tradicionalnu i tipičnu riječku slasticu, u rujnu će biti jedna od tema izložbe »Rigó Jancsi – ljubav kao slastičarsko nadahnuće«, riječko-mađarskog projekta čiji je inicijator Svetozar Nilović Tozo iz Muzeja informatike.
Izložba nastaje u suradnji s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja koji je zajedno s Muzejom informatike prošle godine uspješno realizirao izložbu »Povratak na Mjesec«. Upravo je u vrijeme trajanja te izložbe, prošlog ljeta, Nilović poželio pojesti rigojanči koji, nažalost, u tom trenutku nije uspio pronaći ni u jednom riječkom dućanu ili slastičarnici.
– To mi je bilo neobično jer je rigojanči poznat za Rijeku, poznat je kao riječki kolač. Učinilo mi se da bi rigojanči bio odličan povod za priču o povijesti kolača i osobi po kojoj nosi ime. Tei Perinčić iz Pomorskog i povijesnog muzeja predložio sam ideju i tako smo počeli… Kad zagrebeš po sjećanjima, vidiš da sve više nedostaje riječkog duha. Rigojanči nije jedini koji ga čini, ali mi smo se posvetili njemu, otkrio je Nilović, dok je Perinčić dodala:
– Najprije smo se zapitali zašto u Rijeci više nema rigojančija, a onda smo započeli ontološku priču – je li rigojanči doista riječki kolač i imali ga još negdje? Mi smo, kao i većina Riječana, smatrali da je to riječki kolač pa smo počeli istraživati gdje se sve jede i gdje postoji sjećanje na njega. Pronašli smo ga u Vojvodini i Mađarskoj. Što se Hrvatke tiče, nismo pronašli informaciju da živi u sjećanju igdje drugdje osim u Rijeci. Tražeći porijeklo kolača, došli smo do priče o čovjeku koji se zvao Janos – Jancsi Rigo, po kojem je dobio ime. Uz njega se veže vrlo zanimljiva priča koja bi mogla funkcionirati i u današnjem svijetu. To je prava hollywoodska priča o uspjehu i strmoglavom padu.
Foto Silvano Ježina
Otvorena veza
Janos Rigo, jedan od nekoliko braće iz romske obitelji, rođen 1858. je godine u mađarskom selu Pakozdu pored Székesfehérvára, tj. Stolnog Biograda.
– Romske obitelji bile su poznate po sviranju pa tako i njegova. Bili su zabavljači, on je s braćom i kolegama svirao u kafićima, završio je i u Parizu i s vremenom stekao veliku slavu. U jednom nastupu zapazila ga je princeza Clara Ward koja je također imala životnu priču tipičnu za kraj 19. stoljeća. Bila je kćer bogatog američkog poduzetnika koja se udala zbog titule za belgijskog princa de Caraman-Chimaya kojem je donijela novce i dobila titulu. Život u Belgiji bio joj je dosadan, puno joj je zanimljiviji bio Pariz i njegov noćni život gdje se kao slobodoumna američka djevojka nije se plemićki ponašala, upravo suprotno. Kada je upoznala Riga koji je bio vrlo šarmantan i zanimljiv, odmah su se zaljubili. Bio je to velik skandal jer su odmah započeli otvorenu vezu. Ona je bila udana, imala je dvoje djece, a onda je napustila muža i njih i otišla s Rigom na turneju. Aktivno je sudjelovala u njegovim performansima, fotografirala se u vrlo slobodnim pozama, u prozirnim odjevnim predmetima i sve je to zabavljalo svjetsku javnost. Mene kao povjesničarku i muzeologinju zanima povijesni aspekt, zanimanje javnosti za celebrityje tog doba. Vidimo da se ono razvijalo s masovnom kulturom krajem 19. stoljeća, a Rigo i Clara bili su lijepi primjer tome, dodala je Perinčić.
Lijepa princeza i romski violinist bili su poznati u cijeloj Europi i Americi, a da je zanimanje za život drugih bilo prisutno i prije više od sto godina, potvrđuju i sve ondašnje novine koje su pisale o njima. Što se o njima pisalo u Rijeci, proučava Svetozar Nilović Tozo koji je do sada uspio otkriti jedan članak u Novom listu u kojem se spominje stric Jancsija Rige. Slavni su ljubavnici bili toliko popularni da je i slavni slikar Henri de Toulouse-Lautrec napravio njihov portret. Rad pod imenom »Idylle Princiere« nalazi se u Muzeju umjetnosti u Clevlandu, a na riječkoj će izložbi biti izložena njegova kopija.
Ljubav nije trajala zauvijek
Inače, ljubav Clare i Rige nije trajala zauvijek. Prema jednoj priči, rastali su se nakon što se on zaljubio u drugu, dok druga priča kaže da je ona njega ostavila zbog konobara iz Padove gdje je i pokopana. Clara je preminula 1914. godine, a Rigo je umro u New Yorku 1927. godine. U povodu izložbe priprema se i slikovnica o njima prilagođena djeci koju na hrvatskom i mađarskom jeziku piše Anđa Marić, dok ilustracije radi Tomislav Torjanec. Hrvatsko izdanje izaći će ove, a mađarsko sljedeće godine.
– Što se tiče izložbe, izložbu smo koncipirali na način da s jedne strane pratimo priču o Clari i Jancsiju kroz aspekt masovne pomame za tuđim životima i stvaranjem celebrityja, a s druge strane imamo priča o kolaču, odnosno hrani kao identitetu. Poveznica je naziv kolača, kolača koji bi trebao predstavljati riječki identitet, bar smo tako mi zaključili. Osamdesetih godina izlazio je časopis Ženski svijet u kojem je svojevremeno bio tekst o Rijeci u kojem se spominjala i kavana Cont te je objavljen i recept za rigojanči i kratka priča o nastanku kolača, znači da se i tad Rijeka identificirala s tim kolačem. Ovom izložbom pokušavamo napraviti rekonstrukciju identiteta našeg grada. Na izložbi ćemo pratiti komponente identiteta koji se očitavaju kroz hranu i recepte. Ako smo izgubili kolač, jesmo li još nešto izgubili? Što zapravo čini naš identitet, odnosno kulturu svakodnevnog življenja? Otkuda smo sve to pokupili? Zaključili smo da je originalni recept vjerojatno stigao iz Mađarske iako postoje indicije da je tada neki vodeći kuhar u Parizu inspiriran Clarom i Jancsijem napravio kolač, doznali smo od Perinčić.
O tome gdje je i tko smislio rigojanči postoji nekoliko priča. Jedna legenda kaže da je Clara tražila da joj naprave kolač koji će posvetiti svome dragome, a druga da je Rigo htio smisliti kolač koji će posvetiti Clari uz riječi »Ovaj je kolač taman poput moje kože, mekan poput tvoje duše i sladak poput naše ljubavi.«
Izložba o rigojančiju pokazat će kako je kolač u Rijeku najvjerojatnije došao iz Mađarske što nije čudno jer je krajem 19. stoljeća Rijeka bila najveća i jedina mađarska luka.
Obilaskom riječkih slastičarnica i pekarnica otkrili smo da rigojanči ipak nije iščeznuo. Primjerice, već ga je 18 godina moguće svakodnevno pronaći u prodajnom prostoru slastičarskog obrta Bomboneta u Zametskoj ulici na Zametu, a povremeno i u njihovoj slastičarnici u sklopu Centra Zamet. Svakodnevno ga proizvodi i Forum ugostiteljstvo d.o.o. čiji je kolače moguće pronaći u ponudi Brodokomerca. Legendarni kolač pronašli smo u Brodokomercovoj prodavaonici na glavnoj tržnici gdje smo doznali da je u zadnje vrijeme, možda slučajno – a možda i ne, porasla potražnja za njime. Također, pronašli smo ga i u prodavaonici kruha i slastica Lišćevica na tržnici.
U kavani Grad nema ga u ponudi, no to bi se uskoro moglo promijeniti. Nema ga ni u Cacau, no kako doznajemo, njihovi slastičari trenutno su u procesu stvaranja svoje verzije popularnog kolača pa bismo ga i tamo uskoro mogli isprobati. Zbog pada interesa i same potražnje trenutno ga nema ni u PIK-u, no doznali smo da PIK nije odustao od tog kolača i ima u planu vratiti ga u prodaju vrlo skoro.
Oni koji pamte rigojanči kao najbolji izdvajaju onaj iz Conta. Kada je u prostoru bivše slastičarnice otvorena pivnica Cont, ona je u ponudu uvrstila i legendarni kolač, no zbog neodgovarajućeg recepta, on nije bio posebno popularan. Nakon što je Svetozar Nilović započeo istraživanje o rigojančiju, u priču se uključila i pivnica Cont čiji su slastičari nabavili recept po kojem ga je 60-ih godina radila slastičarka iz kavane Cont. Rigojanči proizveden po tom receptu, s nekoliko sitnih preinaka, u ponudi je već 15-ak dana i reakcije na njega su odlične. Kako doznajemo, kad iz Mađarske stigne originalni recept za rigojanči, isprobat će i njega. Također, riječki je rigojanči moguće pronaći i u slastičarnici Marijana u Matuljima.
Zanimljivo je primijetiti i da su (uvjetno rečeno) starije generacije na spomen rigojančija reagirale uzdahom i nostalgičnim osmjehom, dok je (uvjetno rečeno) mlađima na spomen riječi rigojanči odmah »izrastao« upitnik iznad glave.
– Razotkivanjem kulinarskog identiteta Rijeke otkrivamo multikulturalnu sredinu u kojoj su bili prisutni kulinarski utjecaji iz Mađarske, Austrije, Italije… To su komponente koje su ostale do danas, spoj kontinentalne i mediteranske kuhinje što je posebnost našeg kraja i trebalo bi to njegovati da ne zaboravimo na okuse na koje smo navikli. Osim toga, ima dosta zapisa Talijana koji su došli u Rijeku 1918. godine, nakon 1. svjetskog rata, izgladnjeli i iscrpljeni, i Rijeka im se činila kao raj na zemlji, osobito slastičarnice koje su divno mirisale i bile pune prekrasnih kolača i pića, kao u Beču ili Parizu. Taj standard bilo bi lijepo vratiti u Rijeku, rekla je Perinčić, dok je Nilović dodao:
– Kao što ljudi odlaze u Samobor na kremšnite, bilo bi lijepo da dolaze u Rijeku na rigojanči jer priča o rigojančiju u Rijeci nije vezana samo uz našu generaciju nego i one prije.
Knjiga o rigojančiju
Priča o rigojančiju izravno je vezana uz Rijeku jer se zna da su Clara i Rigo posjetili naš grad. Mađarski povjesničar Katona Csaba koji piše knjigu o rigojančiju koja će biti prevedena i na hrvatski jezik, otkrio je da su Clara i Rigo bili u Rijeci između 1894. i 1896. godine. S druge strane, neki talijanski izvori navode da su Clara i Rigo u Rijeci boravili 1898. godine odakle su stigli iz Trsta koji, baš kao i Rijeka, rigojanči doživaljava svojim tradicionalnim kolačem.
Kada se rigojanči počeo nuditi u riječkim slastičarnicama, naši vrijedni istraživači još nisu otkrili, no do izložbe u rujnu, možda i to doznamo.
–U Stolnom Biogradu pronašli smo izvode iz matične knjige i osobne podatke Jancsija Rige, a posjetili smo i selo u kojem je rođen i vidjeli mjesto gdje je navodno bila njegova kuća kojoj više nema ni traga. Tamo smo sreli skupinu ljudi predvođenu gospođom Marikom koja je prije nekoliko godina inicirala festival rigojančija. Svi su oni bili oduševljeni spoznajom da netko izvan Mađarske pokazuje interes za tu priču pa se nadamo da ćemo ih uspjeti dovesti u Rijeku na otvorenje izložbe. U Arhivu u Stolnom Biogradu dočekali su nas i kolači iz njihove lokalne slastičarnice. Mađarski je recept drukčiji, od riječkog se razlikuje po teksturi: mađarska krema je tamnija, a riječka svjetlija, više »stracciatella«. Sad, je li riječki zbog nedostatka sastojaka otišao na »bijelu stranu«, a mađarski ostao na »tamnoj strani«, možemo samo nagađati, dodao je Nilović.
Organizatori izložbe pozivaju građane da im se jave ako imaju svoj, tj. originalni recept rigojančija ili recept nekog drugog kolača koji smatraju tradicionalnim riječkim kolačem. Također, sve fotografije rigojančija, fotografije starih riječkih slastičarnica, specifična sjećanja vezana uz riječke kolače – također su dobrodošli.
Mađarsku i hrvatsku verziju kolača biti će moguće isprobati 21. rujna na otvorenju izložbe za čiji je dizajn zadužena Vera Ružić. U bogatom programu koji se priprema tom prigodom nastupit će i romski violinistički orkestar iz Mađarske. Zanimljiva ljubavna, gastronomska i povijesna priča u organizaciju izložbe uključila je i dva mađarska muzeja, mađarski arhiv, mađarsko veleposlanstvo u Zagrebu, Mađarski institut za kulturu te našu mađarsku manjinu. Nakon što je u Jutarnjem listu pročitala članak o kolaču i izložbi, organizatorima se javila Riječanka mađarskog porijekla Ilona Polak Šuper koja je spremna pomoći u realizaciji projekta u koji su se uključili i Grad Rijeka i PGŽ, dok, primjerice, Agencija EPK Rijeka 2020 organizatorima izložbe još nije odgovorila na poziv za suradnjom upućen u rujnu prošle godine.
