Oči kad sklopim umorne/u san mi dođu tambure…

E da, tako kaže stih tamburaškog klasika, onaj koji pada na um nakon posjeta Slavonskom Brodu, a sve zbog tambure. Elem, 12. travnja ove godine mediji su izvijestili kako je u Slavonskom Brodu, u obnovljenom dijelu barokne tvrđave, svečano otvorena Kuća tambure – Slavonska notna bajka. Otvaranje interpretacijskog centra uveličao je i predsjednik Republike, a to hoće reći i da je veliko i važno i taman takvo da se pođe vidjeti Kuću tambure.

Ali kako je prošlo neko vrijeme od odluke da se putuje do samog puta učini se autoru ovog teksta da se zapravo ide u Muzej tambure. Lako se zabuniti kad se muzejem u nas zvalo sve dok se nisu pojavili interpretacijski centri.

– Dobar dan. Je li Muzej tambure? – velimo nakon što smo nazvali broj što ga Google prvog izbaci kad se spoje tambura i muzej u jedno.

– Dobar dan. Izvolite – muški će glas s druge strane »žice«.

Uglavnom, ništa sumnjivo ne bi da na naše pitanje kad da dođemo ne reče čovjek da ga nazovemo prvo pa će on doći kad se dogovorimo.

– Mi smo vam tu svi volonteri – reče i ostavi nas zbunjenima.

Pa krene opet guglanje koje otkri da ima Muzej tambure, i to odavno, a ima i Kuća tambure, i to odnedavno, od onog 12. travnja. Valja u akciju, treba naći kontakt Kuće tambure, ali njega nigdje u bespućima interneta. Zovi amo, zovi tamo, polemiziraj s ljubaznim službenicama koje vele: »Muzej, kuća isto vam je to.« Trajalo je podosta dok nam ne dadoše kontakt ravnateljice Galerije umjetnina Romane Tekić. Ona je prava adresa, jer Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda je muzejska ustanova koja upravlja Kućom tambure, baš kao što ima još tri vrijedna postava: Galeriju »Ružić« koja je galerija suvremene umjetnosti, Interpretacijski centar »Ivana Brlić-Mažuranić« te Spomen-dom Dragutina Tadijanovića.

Na dva kata

Dobro je, Kuća je tu, dogovorilo se viđenje, a Muzej je nekako pao u drugi plan bit’ će i zato što radnog vremena nemaju.

– Mi smo sada u brodskoj Tvrđavi, u dijelu zapadnog kavalira Tvrđave gdje se nalazi interpretacijski centar Kuća tambure – Slavonska notna bajka – kaže nam uz pozdrav Romana Tekić.

Uz nju dočekala nas je kustosica Ira Panthy te Karlo Maroševac, student što em ulaznice prodaje, em zna tamburu svirati. Slažu se one s nama da ne bi pogriješili gdjegod da smo u Slavoniji išli otvoriti Kuću tambure. Da to bude u Slavonskom Brodu, lako moguće da je prevagnula tradicija amaterskog skupnog muziciranja u vidu tamburaškog orkestra koji se danas redovno sastaje, sudjeluje u gradskim manifestacijama, ide na natjecanja. A kako to već u nas zadnje vrijeme jest, ničeg ne bi bilo bez onih EU sredstava i fondova. Projekt je financiran sredstvima Europske unije iz Europskog fonda za regionalni razvoj, ukupne vrijednosti 4.296.585,80 eura, uključujući infrastrukturne radove i opremanje novoobnovljenih prostora ukupne površine 2.429,65 metara četvornih. Iz EU fondova sufinancirano je 3.652.097,85 eura, a iz proračuna Grada Slavonskog Broda osigurano je 644.487,95 eura.

Naš Siniša Pavić »zasvirao« je na – kartonskoj tamburi

Kuća tambure prostire se na dva kata. Na gornjem katu su uredi, prostori koje će koristiti ponekad Glazbena škola za nastavu i tonski studio koji će se iznajmljivati glazbenicima, dok je donji kat rezerviran za postav. Romana je bila i dio ekipe koja je osmislila postav, uz nastavnike tambure Goranu Jagarinec i Dalibora Timarca i ravnateljicu Glazbene škole Mirelu Jagodić. Ništa manje o postavu ne zna ni Ira, a to hoće reći da smo u dobrim rukama. U društvu smo onih koje su si dali za cilj prikazati tamburu u puno širem kontekstu od onog tradicijskog, kao instrument koji u glazbenom smislu pokriva sve i s kojom se može svašta.

– Znači, imaju zašto i hipsteri i influenceri navratiti – šalimo se malo.

– Naravno da imaju! Evo, recimo, prvi koncert u Kući tambure, za Svjetski dan glazbe 21. lipnja, održat će brodsko-zagrebački bend Nemeček koji promovira prva dva dijela svoje planirane trilogije »Prokletije«, a koji zapravo distorziranu tamburu uklapa u rock zvukove – veli nam Romana.

Vraški privlačna mapa

I prije samog obilaska jasno nam je da nema više interpretacijskog centra, a da može biti bez multimedije, bez tehnologije, da nije interaktivan. Zato nas ekrani »vrebaju« već na startu i zato je tako vraški privlačna Svjetska mapa tambure s kojom priča i počinje. Veliki ekran, na njemu karta svijeta, a na njoj označena mjesta, države, zemlje u kojima se u nekom obliku pojavila tambura.

– Ili su osnovana hrvatska tamburaška društva, ili su organizirani koncerti, a sve se počelo događati krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada je započeo veliki val iseljeništva – priča Ira.

Najviše je na ekranu »točkica« u Sjevernoj Americi, no ima bome jedna i u Vijetnamu. Pritisneš točku na ekranu tamo gdje je Vijetnam, a ono »iskoči« podatak kako smo u gradu Tuyen Quang u Vijetnamu u koji je krajem 19. stoljeća Antun Jordan osnovao Prvo azijsko tamburaško društvo Lyra u kojem sviraju francuski časnici.

Romana nam pak ukazuje na žutu boju zida na kojem je mapa, žutu koja se provlači kroz cijeli postav, i to kao simbol zlatne žitne Slavonije. Obilazak vodi dalje kroz prostor predviđen za zabavno-edukativne sadržaje. Bit će u njemu, i već je bilo, radionica, glazbeni kviz, a na tabletima što su na stolovima bit će skoro i play liste s tamburaškom glazbom svake vrste. Na zidovima stare fotografije starih tamburaških orkestra što su ih Kući tambure ustupile kolege iz Hrvatskog povijesnog muzeja i Državnog arhiva u Slavonskom brodu.

– Vidimo tu i tamburaški orkestar Kluba učiteljica – pokazuje Romana.

U početku 20. stoljeća te je ravnopravnosti, eto, bilo. Danas je žene s tamburicom za vidjeti malo.

– Tamburu se učilo ne samo u glazbenim školama nego i u općim obrazovnim školama. Barem na ovim prostorima je svaka škola imala svoj tamburaški orkestar, pa je bilo i puno više djevojčica koje su tamburu svirale. Danas je to puno rjeđe da žene ili djevojčice sviraju tamburu – ističe Ira.

Povijesna lenta

U dvorani imena Povijesna lenta istaknute su neke od najvažnijih godina za razvoj tambure na ovim područjima. Priča ide od prvog pisanog dokumenta u kojem se spominje tambura, onog iz 1551. godine, pa sve do travnja ove godine kad je Kuća tambure otvorena. Ira veli kako je značajniji zamah tambura doživjela sredinom 19. stoljeća. Romana će istaknuti godinu 1961. kada se osnovao Festival tamburaške glazbe Jugoslavije, najdugovječniji festival tamburaške glazbe koji i danas egzistira, i to pod nazivom Međunarodni festival umjetničke tamburaške glazbe u Osijeku. Inače, na zidu i godina 2007. kada je osnovan Muzej tambure, prvi u svijetu. To se zaobići nije ni htjelo ni smjelo, taman da nam opet proradi znatiželja.

Evo, u vitrini i tambura, odnosno brač Stjepana Radića! Tu je ona zahvaljujući suradnji s Hrvatskim povijesnim muzejem, baš kao i tambura koju je izradio vojnik na istočnom ratištu za vrijeme Prvog svjetskog rata.

– Ta je tambura priručna, netipična oblika, ali i tambura koja pokazuje da je želja za umjetničkim izričajem, odnosno za glazbom prisutna u svom trenucima života, pa tako i u ratu – pojašnjava Romana.

Slijedi dvorana imena Stari sustavi. Ona uči kako je tambura na ovim prostorima doživjela i proživjela svoj evolucijski put što se tiče njena oblika, boje zvuka, načina ugađanja. Pa tko ne zna, taj će recimo naučiti da ima i od čeg se sastoji Farkašev sustav utemeljen 1882. godine, na kojem još kadikad zasvira tamburaški orkestar Ansambla Lado. Tu je i Jankovićev sustav kod kojeg su sve tamburice kruškolikog oblika, a tu je i neuki novinar da pita što onda sve u orkestru od tambura ima, odnosno mora biti.

– Bisernice, bračevi, bugarije i berde – uči Ira.

Taman kad je promislio autor ovog teksta kako bi rado u berdu udario samo da je zeru viši, eto prostorije s ogromnom tamburom!

– Ovo vam je najveća tambura na svijetu – sa smiješkom će Romana.

Kažu, šest metara ima napravljena samo za potrebe Kuće tambure! Da bude ugođaj potpun Davor Bobić, hrvatski skladatelj ustupio je Kući tambure svoju Vinsku simfoniju Enjingi napisanu 2013. godine.

– Ona ima četiri stavka, svaki je nazvan po jednoj vrsti vina vinarije Enjingi i svako je pripisano godišnjem dobu koje bi odgovaralo tom vinu. Mi smo kroz postav odlučili pratiti taj motiv izmjene godišnjih doba, pa dok svira stavak »Graševina« na videoprojekciji je Slavonija u proljeće – pojašnjava Ira.

Graševina ide uz proljeće, Zweigelt ide uz ljeto, jesen ruku pod ruku s Venjem, a zimu prati Rajnski rizling. Eto, bas opet među sustavima, ali sad novim. Tu posjetitelji mogu poslušati audiozapis iste glazbene teme svirane što u sustavu G, što u sustavu A, tek da vidi, odnosno čuje razliku. U dvorani posvećenoj orkestrima i malim tamburaškim sastavima i ekran s e-knjigama naslovljenih po regijama. Taman da listamo onu »Istra i Primorje«.

– To su e-knjige u kojima su kronološki poredane godine osnutka, svih, ili gotovo svih, tamburaških sastava i orkestra iz te regije, od prije početka Prvog svjetskog rata do nakon završetka Domovinskog rata – pojašnjava Ira.

K’o Picassova gitara

Čini se laiku da je sve što s tamburom ima veze tu makar spomenuto, recimo Tamburaški orkestar HRT-a, jedan od onih elemenata javnog servisa zbog kojeg vrijedi plaćati pristojbu. Tu je i tambura i njene veza s tradicijskom kulturom, taman da se nauči da se na samici svira kad ste sami koliko god tambura zvala na druženje. Evo i svojevrsni tamburaški Hall of Fame sa slikama ljudi koji su za tamburašku glazbu napravili puno i najviše. Ma, novinaru posjetitelju najuzbudljivije je u prostoru što govori o izradi tambure.

– Pozvali smo na suradnju mladog umjetnika Tina Andonovskog, koji je inače iz Valpova, a diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, i on je inspiriran Picassovom gitarom osmislio radionicu izrade tambure – priča Romana.

Mladi umjetnik iscrtao je šablone koje posjetitelji mogu izrezati pa lijepiti taman tako da dobiju umjetničku verziju tambure i odnesu je doma. U suvenirnici koju krasi mural što ga je naslikao akademski slikar Mislav Lešić odigrali smo i kviz koji je pokazao da smo za obilaska dobro slušali što nam se priča. A onda je pred rastanak Karlo održao obećanje pa zasvirao »Ne dirajte mi ravnicu« posve pristojno.

U Kući tambure s prvih mjesec dana svi su itekako zadovoljni.

– Općenito treba Brođane naviknuti na dolazak u Tvrđavu. Centar je jako blizu, međutim kad se ovdje neki kulturni sadržaji događaju najčešća izlika Brođana je da je daleko. Ali, dobro smo posjećeni. Uglavnom su to pojedinačni posjeti, no već smo imali i nekoliko ekskurzija, baš kao i učenika koji su došli u naše škole preko Erasmusa – ističe Romana.

Nacionalni instrument

Ovo je mjesto kojem se valja vraćati, pomislili smo koračajući do parkirana automobila. Kad za leđima automobila, ni 50 metara od Kuće tambure, isto u Tvrđavi, stara vrata i poviše njih natpis – Muzej tambure! Ne da ga se zaobić’. Pa smo ulovili za kvaku od vrata Muzeja, a ono zaključano. Pa smo nazvali onaj broj što ga se nađe guglanjem i za 15-ak minuta eto nam Mladena Rakića. Priznajemo mu kako smo se zabunili pa mislili da su Kuća i Muzej jedno te isto kad su već od tambure. Zašto to nije na jednom mjestu!?

– Ajde, vi meni recite – na to će Mladen.

Muzej je, kaže, otvorila onomad Brodska udruga tamburaša po ideji Mladena Jurkovića, njihova glazbalara.

– Negdje 2007. je otvoren mini muzej u Kapelanovom stanu koji tad nije bio kafić k’o danas. Tu je bio Turističko informativni centar i tamo je bio mini muzej tambure. Pa je nastala ideja da se to proširi. U ovom prostoru smo od 2012. godine i tu smo sve tematski proširili na cijelu Hrvatsku – priča Mladen.

Kaže izloženo je preko 70 instrumenata koji pokazuju razvoj tambure.

– Nama je bitno da pokušamo objasniti ljudima da se instrument koji zovemo tambura razvio na našim prostorima, da je to naš nacionalni instrument – ističe Mladen.

Prostor se na prvu čini zavodljiv kao i postav koji je više nekog nostalgičnog »muzejskog« karaktera. Sve se, kako kaže, u Muzeju radi volonterski, sve rade tamburaši koji su se 2007. okupili u udrugu. Uložili su, veli, sredstva i znanje, pa prikupili puno građe koja se sva i ne može izložiti zbog loših uvjeta, odnosno vlage koju pokušavaju riješiti. Mislili su, dodaje, da će se za njih naći mjesta u boljem prostoru, ali nije se dogodilo. E, tu smo sada na terenu o kojem se čovjek sa strane na osnovu jednog posjeta i ne usudi suditi. Onako pojednostavljeno posve čini se da su Grad i Udruga tamburaša bili svojevrsni partneri i zajedno sve promišljali dok nešto nije među njima »puklo«, a kad je puklo, naložio je Grad Galeriji umjetnina i Glazbenoj školi da obave posao. Zašto je puklo, je li možda politika kriva kako to u nas najčešće biva, teško je suditi.

– Da vam ne propadnu eksponati – velimo.

– Ovdje nije izloženo ni pola od onog što imamo. Instrumenti propast’ neće. Veliku ljubav u to ulažemo i nema šanse da će propasti – ističe Mladen.

Sve do jednog tamburaši

Svi su u Brodskoj udruzi tamburaša tamburaši. Svi se mogu uloviti tambure i zasvirati.

– E, to je ta naša prednost. I to je ono što smo htjeli donijeti u taj veliki prostor. Jer tambura je kod nas društveni instrument i zahtijeva barem pet ljudi da čine jedan manji bend pa da dočara što je tambura – kaže Mladen.

Koliko god da su bliski Muzej i Kuća i ova rečenica govori da su im koncepti ipak »mrvu« drugačiji. S jedne strane želja da se priča o tamburi spoji s ostalim vidovima umjetnosti, a s druge tambura duboko ukorijenjena u tradiciji. Čovjeku sa strane čini se u redu oboje. Pitamo zato radije Mladena kakav mora biti dobar tamburaš. On bi to k’o član benda Širok šor, onaj koji svira tamburaški bas ili berde morao znati.

– Kakav mora biti!? Ja mislim da je najbitnija ljubav prema instrumentu i ustrajnost da tu svoju ljubav prenese u žice koje će na kraju pustiti zvuk – definira Mladen.

A ako ga pitate zašto baš Slavonski Brod ima i Kuću tambure i Muzej tambure, reći će da je to zbog udruge koju su tamburaši pokrenuli shvativši da tambura ne zauzima ono mjesto koje, ne dvoje, zaslužuje.

– U pozadini svira Orkestar 100 tamburaša, upisan u Guinnessovu knjigu kao najveći tamburaški orkestar na svijetu. A ja ću vam pokazati staru fotografiju na kojoj se vidi da je jedna gimnazija u Karlovcu u školskoj godini 1928./29. imala orkestar od 100 tamburaša. Prije 100 godina jako je puno bilo orkestra, franjevaca, učiteljica, kućnih pomoćnica, obrtnika… Svi su svirali tamburu. Nekad je u Brodu svaka osnovna škola imala orkestar, sada jedna – priča Mladen.

Kuća tambure i Muzej tambure k’o da pričaju o istom, samo su im metode druge.

– A da je iskopati tunel pod zemljom, pa da se tako ide iz Kuće u Muzej i obratno – pokušavamo se našaliti.

– Mi smo dosta razočarani kompletnom situacijom. Ja sam još tu najmanje čemaran u odnosu na moje kolege. Ali, razočarani smo – na to će Mladen.

Nije teško ni to razumjeti, ma posjetitelj i nema što biti razočaran, a bome ni tambura. Jer, za jednog posjeta Tvrđavi možete uredno obići tambura više nego ste i zamislili, a i tambura ima dvostruku korist i može samo dvostruko profitirat’ od dvostruke promidžbe. A hoće li veze između Kuća i Muzeja biti jednom i drugačije, vrag bi ga znao. Skoro će u Hrvata lokalni izbori, možda, tko zna, i tambura bude tema. Čovjeku sa strane nakon svega viđenog ostaje zazivati kvalitetan neki suživot. Jer kad Mladena pitate kojim bi tamburaškim stihom sve opjevao, on veli: »U san mi dođu tambure…« A kad Romana priča o onoj tamburi što ju je vojnik izradio u rovu za Prvog svjetskog rata ona kaže: »Baš u kriznim situacijama umjetnost spašava, svaki vid umjetnosti, u ovom slučaju tambura.«

Može sve

Da je tambura daleko dosegnula, pokazuje i infografika s pobrojanim glazbenim i umjetničkim školama u kojima se tambura može učiti kao temeljni instrument. Zanimljivo je da je na spisku i Glazbena škola Blagoje Bersa u Zadru i Glazbena škola pri Osnovnoj školi Biograd. A da je tambura instrument koji može sve, pokazuje i vitrina posvećena duu Hojsak-Novosel. Damir Hojsak svira kontrabas, Filip Novosel tamburu. S ponosom se ističe kako je Novosel Brođanin koji se nakon školovanja u Hrvatskoj uputio u SAD, pa i u New Yorku usavršavao tamburu. Duo, kako nam rekoše u Kući tambure, stvara i svira svoju autorsku glazbu i bavi se obradama, što tradicijske, što umjetničke tamburaške glazbe, a sve u jazz štihu.

Ni u eteru,
ni u kafiću

Je li tamburaška glazba u krizi ili je moment prošao, pitamo Mladena. Strah nas je, ne sluša to mladost.

– Mislim da je taj krizni moment na snazi. I nije samo mladost kriva nego su krivi i glazbeni urednici. U jednom trenutku se dogodilo da tambure nema u radijskom prostoru nigdje. Došlo je do toga da kod nas u Slavonskom Brodu ne možete čuti na radiju tamburu, a kamo li je vidjeti negdje u kafiću. Ako se to tako plasira, onda je logično da će tako i biti – posve razložno će Mladen.