Nekada je u umjetničkom smislu burleska označavala kratku književno-scensku vrstu koju karakterizira grub humor i preuveličavanje negativnih ljudskih i društvenih karakteristika.

Smatra se da je u ranom 16. stoljeću talijanski pučki pisac Francesco Berni svojom »Operom burlesche« pojam uveo u uporabni jezik, a u visoko razvijenoj Dubrovačkoj Republici i Marin Držić je pisao burleske. Da stvar bude zanimljivija, od Držića se u dubrovačkom govoru još održao talijanski pojam burla, koji tamo označava spačku koja je učinjena ili se tek treba učiniti nekom.

Danas je u anglofonom svijetu u upotrebi francuska riječ burlesque, u govoru popularizirana i raširena tijekom 19. stoljeća u Americi, gdje je kao samokritika, ruganje samom sebi i malograđanštini došla iz Velike Britanije.

Burleska je na prijelazu stoljeća zapravo bila oblik zabave za radničku klasu kojom se ismijavalo živote i zabavu viših klasa, uključujući i parodije tada popularnih opera i drugih kazališnih žanrova.

Najpoznatija izvođačica toga vremena bila je Lydia Thompson. Lydia je scensku karijeru započela kao članica baletnog ansambla, ali je vrlo brzo prešla u burleskne oblike izražavanja.

Korzeti i čarape

Burleskom su u 19. stoljeću dominirale žene, koje su između ostalog parodirale i muškarce, ali odjevene u korzete i čarape. Kako god bilo, burleska je otpočetka preispitivala određene sociokulturne norme uključujući i pitanje uloge žene u zapadnom društvu. Burleska nije bila varijacija nekog postojećeg žanra, već posve novi oblik izražaja.

Svaki segment burleskne izvedbe bio je podložan interpretaciji, publici se nije serviralo značenje, niti je postojao lik moralnog moderatora – navodi Droap Dead Dancer u eseju »Kratka povijest burleske«.

Razdoblje nakon Velikog rata, a poslije i šezdesetih godina, smatra se zlatnim dobom žanra jer predstavama umjesto striptiza dominira tease. Osamdesetih stilizirana burleska gubi bitku s televizijom i filmom kojima, kao primarno sredstvo propagande, dominira erotika i pornoestetika.

Iz svojevrsnog otpora pornografiji, popu, rocku i kulturi smrti dvijetisućitih uskrsava pročišćena neoburleska. Prema Jo Weldon, jednoj od najpoznatijih zvijezda ovog žanra, novu scenu karakterizira kombinacija komedije, modelinga, glumačke, plesačke, pa čak i cirkuske vještine.

Bez obzira na raskošnu scenografiju, originalne kostime i kontekst, dežurnim malograđanskim moralistima i konzervativnim populistima glavni je problem u vezi s burleskom uvijek bio i ostao striptiz, koji, po njima, rasplamsava muške seksualne maštarije, strasti i požudu. No, kako se vrijeme mijenja i prostor urbanizira, tako kritika slabi, a burleska cvate.

Foto: RICCI GUIDO

Srce na sceni

Škole i festivali niču kao gljive poslije kiše, a jedan od najboljih je Burleska i Kabaret Festival u Rijeci koji organizira Celeste de Moriae, a koji se održao od 16. do 18. svibnja.

Poznata Cresanka karijeru je započela kao rock-pjevačica u Njemačkoj te se dugo bavila show danceom. Vodila je agenciju za performere, plesačice i pjevače.

Pjeva također blues i jazz. U povodu Burleska i Kabaret Festivala u Rijeci i Fringe Festivala na Cresu našli smo se s Celeste u Cresu, gdje je na Trgu Frane Petrića razgovor započela pričom o tome kako joj je burleska bila vječna težnja i ljubav.

– Prvi susreti s burleskom bili su mi mistični. Mislila sam da samo Dita Von Teese može ući u čašu! Ja za to nemam fleksibilnost! No, kako sam oduvijek imala samopouzdanja, krenula sam u to jer mi se zbog muškog seksizma i ženske zavisti show dance zgadio. Osjećala sam da se jedino kroz burlesku mogu potpuno slobodno i sigurno izraziti.

Neki misle da sebi dajete previše slobode, što im zapravo smeta?

– Navodno im smeta striptiz koji to nije. Individualne strahove i požude oni dižu na opću razinu. Po tko zna koji put ponavljam – umjetnici burleske se ne svlače zbog erotike, već da bi kroz beskompromisnu koreografiju upozorili na nazadnjaštvo, autoritarizam, dogmatizam, materijalizam, šovinizam i slične društvene aberacije.

Naša scena nema veze sa striptizom, plesom na stolu, pornografijom ili seksualnim radnicama. Iako se ne bih trebala više opravdavati, podsjećam da se mi nikada potpuno ne razgolićujemo.

Naši intimni dijelovi su uvijek pokriveni. Skidanje za nas znači oslobođenje, preduvjet za izgradnju samopouzdanja i nadogradnju osobnosti.

Nažalost, neki nas ljudi progone jer ne shvaćaju da burleska mora biti provokativna u seksualnom, estetskom i u političkom smislu. Za nas tijelo nije objekt žudnje i iskorištavanja, već je krhki nosač uma kojim raslojavamo i razgolićujemo sirovu požudu i surovu stvarnost.

Recimo, nekoliko performerica koje dolaze na festival rade i volontiraju u centrima za pomoć seksualnim radnicama, gdje pomažu ženama koje su neprestano izložene objektiviziranju, nepoštovanju i nasilju.

Moja je vizija da kroz umjetničke performanse najboljih umjetnika svijeta rasprostrem otvorenost, ljubav, slobodu i razumijevanje za potlačene, umanjene, nesigurne i izolirane društvene skupine.

Istovremeno želim podržati nove performere i one koji nemaju dovoljno mogućnosti javno pokazati svoju ljubav prema našoj divnoj umjetnosti.

Meni je kao organizatoru jedino važno da u Rijeku i na Cres dođu ljudi koji će ostaviti srce na sceni, da budu što bi se reklo killer on the stage, da daju sve od sebe.

Zbog takve vizije riječki Burleska i Kabaret Festival i Cres Fringe Festival imaju odličnu reputaciju u svijetu?

– Da. Europska unija prepoznala je našu kvalitetu uvrstivši nas na listu kulturnih vrijednosti za 2022./23. i 2024./25. Reći ću vam da sam samo ove godine pregledala 320 pristiglih točaka iz cijelog svijeta. Odabrala sam njih četrdesetak. Svi žele doći u Rijeku jer je ona odskočna daska u svijet burleske.

Osim hrabrosti što još inače očekujete od umjetnika?

– Očekujem one koji povezuju! Koji se rugaju zlatnom teletu! Kojima su psi i brahmani isto. Očekujem umjetnike senzibilizirane na prava žena, djece, invalida, zdravih, bolesnih, mladih i starih, sretnih i nesretnih, religioznih i onih koji to nisu. Očekujem performere koji se bore protiv predrasuda, mržnje, rasizma, segregacije, narkomanije i alkoholizma.

Jednom ste rekli da vam nije jasno kako onima koji vam rade o glavi ne smetaju polugoli muškarci što trčkaraju javnim površinama, a smetaju im žene koje plešu?

– Pa, da! To je čudno, zar ne? Burleska se pozitivno odrađuje prema svim tipovima tijela i spolovima jednako. Burleska ne degradira ženu. Štoviše, burleskne izvođačice i izvođači ne samo da ne rade ništa ponižavajuće već upravo suprotno. Morate biti nevjerojatno samouvjereni da biste stali na pozornicu i izveli burlesku.

Dita Von Teese

Otočki kolektiv

Neki bi rekli da trebate biti ludo samouvjereni da dovedete burlesku u malu sredinu kao što je Cres?

– Fringe festivala ima po cijelom svijetu, jedino je ovaj naš otočki. Napominjem da je uz raznorazne performanse, artistike i umjetnosti, imamo i burlesku, koja nas čini drukčijim od svih festivala u Hrvatskoj.

Žao mi je što su neki ljudi Cres Fringe Festival reducirali samo na tu jednu temu, jer uvodimo sve više raznolikih programa za sve generacije. Sjećam se kada sam prvi put festival predložila vlastima, pitali su me jesam li sigurna da želim to napraviti ovdje.

Moja je vizija bila otvoriti sezonu ranije jer obožavam Cres. Ideja je dovesti fringe turiste. Podsjećam, fringe je špaga koja povezuje grad. Na primjer, najpoznatiji i najveći Edinburgh Fringe Festival slavi 75 godina.

Fringe festivali funkcioniraju tako da umjetnici na određenu lokaciju dovedu svoju predstavu, a financiraju se donacijama, suvenirima i ulaznicama. Glavni je cilj povezivanje, inspiracija, interakcija s gostima te razmjena kulturnih ideja.

Njegujete li prijateljstva i partnerstva sa sličnim festivalima u svijetu?

– Da, naravno! Partneri su nam recimo OFF Fringe u Italiji, koji se organiziraju u Milanu i Cataniji. Njihovi direktori i direktorice redovito dolaze k nama na Cres te potiču artiste i umjetnike da kod nas nastupaju, kao što i ja radim za njih.

Išli smo zajedno i po francuskoj Provansi raditi festivale. U mjesta gdje nikada nisu vidjeli burlesku. Bilo je predivno i ljudi su bili oduševljeni. Ove godine radimo Azure i Malorcu.

Kroz projekt Otočki kolektiv cilj nam je osvještavanje lokalnog stanovništva i poboljšanje kulturne, a samim tim i turističke ponude otoka.

Koliko je umjetnika došlo u Rijeku, a koliko na Cres za festivala ove godine?

– U Rijeci je bilo 45 vrhunskih performera, a na Cresu 82 umjetnice i umjetnika iz tridesetak zemalja svijeta poput Filipina, Kanade, Amerike, Australije, Estonije…

Posebno sam ponosna jer nam je u Cres došla kazališna trupa od 16 lutajućih glumaca iz Ukrajine. Oni su imali premijeru kazališne predstave te predstavu za djecu. S njima je stiglo i deset studenata. Drago mi je zbog njih jer je u Ukrajini došlo do erozije kulture zbog rata.

Što još planirate, u bližoj i daljoj budućnosti?

– U budućnosti ćemo problematizirati položaj invalida u društvu. Osjećam obvezu da baš ja kao neurodivergentna osoba, s nevidljivom kroničnom bolesti i nevidljivim invaliditetom, moram pokrenuti tu priču.

Previše su invalidi potisnuti, ne govori se dovoljno o tome. Volim vjerovati da će festivali u Rijeci i na Cresu i dalje biti pokretači pozitivnih promjena…

Ove godine imamo specijalnu ediciju gdje se bavimo hororom na Cresu. »Horror on the Island« se zove edicija. Zmije, rogata čudovišta, demoni, gladni duhovi, bića pakla, sotona, sukube, seksualne fantazije, samozadovoljavanje, opsjednutost… sve najgore od čovjeka mi problematiziramo.

Lady Cheek, Foto: Slavko Midzor/PIXSELL