Ogromna, dvadeset katova duga kineska zastava na Geneks kuli, deseci srbijanskih i kineskih zastava uzduž glavnog gradskog prometnog pravca, prekid prijenosa eurovizijskog polufinala da bi se raščistio prvi program javne televizije, spreman folklorni program na aerodromu »Nikola Tesla« – tako je izgledalo nestrpljenje ili barem dojam koji su domaćini željeli utisnuti uoči dolaska predsjednika Narodne Republike Kine u Beograd. Scene namjerno reminiscentne na zlatno doba Pokreta nesvrstanih, kada su Titu u glavni grad stizali Naser, Nehru i Haile Selassie, Xi Jinping iskusio je i osobno, doživjevši da mu ispod balkona Palate Srbije kliče 20 tisuća oduševljenog naroda koji slave »čelično prijateljstvo« svjetske velesile s 1,4 milijardom stanovnika i zemlje s dvjesto puta manje.

Ipak, najsretniji se Srbin u ta dva dana nije mogao pronaći među Beograđanima i izletnicima okupljenima u masi. Aleksandar Vučić pošteno se namučio da vlastiti osmijeh suspregne od prečestog pretvaranja u keseću grimasu dok je slušao pohvale svoga gosta, i samog prepunog inspiriranih izjava o »bratskom narodu Srbije«, »političkom povjerenju snažnom kao stijena« i »dubokoj dirnutosti veličanstvenim dočekom«.

– Kada imamo probleme zbog samostalne politike koju vodimo, kao mala zemlja koja se suočava s pritiscima s različitih strana, mi, predsjedniče Xi, zovemo vas i vaše suradnike i molimo za pomoć. Ja sam se poštovani predsjedniče spremao cijelu noć, danima sam se spremao za vaš posjet, mogao bih da govorim o našoj suradnji bar pet sati, možda i šest. Mnogo sam srpskih vina pripremio, danas ću na ručku lično da služim samo srpska vina, lično ću da služim predsjednika Xija, uništavao je predsjednik Srbije sve granice dobrog ukusa pred brojnom kineskom delegacijom, potpuno svjestan da TV kamere sve pomno snimaju. No samo nekoliko trenutaka nakon što je šira publika osjetila snažni transfer blama, Vučićevi prekomjerni izljevi simbolički su se isplatili.

Dvojica su državnika svoje potpise stavila na dokument kojim se »otvara novo poglavlje u povijesti kinesko-srpskih odnosa«, »produbljuje i podiže sveobuhvatno strateško partnerstvo« te kojim kreće »izgradnja zajednice Srbije i Kine sa zajedničkom budućnošću u novoj eri«. I dok su Vučić i pripadnici nove srbijanske vlade konačno dobili priliku da opuste svoje facijalne ekspresije, medijsko-informativna klasa bacila se na prevođenje diplomatsko-birokratskog novogovora iz kineske radionice. Uzevši u obzir trodijelnu narav Xijeva europskog putovanja, najmanje kontroverzna interpretacija svibanjskog posjeta Beogradu navodi kako Kina Srbiju vidi kao vodećeg europskog suradnika s kojim se na kontinentu može postići mnogo toga. S druge strane, srbijanski se vrh trudi da pekinškoj globalnoj misiji ne bude nikakva prepreka, ali i da se njome i sam politički okoristi.

Srbija kao vrata Europe

Činjenica da je Xi za destinaciju jednog od svojih rijetkih europskih putovanja odabrao baš Srbiju, malu zemlju kontinentalne periferije, nedvojbeni je vanjskopolitički uspjeh Beograda. Uz ministra vanjskih poslova Wang Yia i poveću pratnju od čak 400 političara, gospodarstvenika i pratećih dužnosnika, kineski je predsjednik Beograd pohodio nakon Pariza, a prije Budimpešte, s ciljem da procijeni mogućnost daljnje suradnje s europskim državama. Naravno, prvi službeni posjet Europi još od pretpandemijskog doba pružio je mogućnost da Peking europskim vladama različitog statusa izravno da do znanja što misli o gorućim globalnim pitanjima, ali i da evaluira dosad učinjeno u političkoj, diplomatskoj i gospodarskoj sferi. Stoga su kontekstualni razlozi državnog posjeta, barem oni koji su se iščitavali iz Xijevog autorski potpisanog članka u srbijanskoj Politici, bili uistinu sporedni. Dvadeset peta obljetnica NATO-ovog bombardiranja kineskog veleposlanstva u Beogradu u kojem je ubijeno troje kineskih novinara nije zauzela centralno mjesto u odrađenom protokolu, kao niti godišnje srbijansko i sveeuropsko presvlačenje u antifašističke boje povodom dana pobjede nad njemačkim nacizmom.

Najveći značaj u novom stadiju kinesko-srbijanskih odnosa pridan je Sporazumu o slobodnoj trgovini koji su dvije zemlje sklopile prošle godine, a koji će prema Vučićevim riječima na snagu stupiti prvim danom srpnja. Smanjivanje i ukidanje carina na gotovo 9 tisuća vrsta srbijanskih proizvoda namijenjenih kineskom tržištu te više od 10 tisuća kineskih izvoznih proizvoda u Srbiji trebalo bi »spasiti zemlju, poljoprivrednike i stočare u doba kada nema dovoljno plasmana i kupaca«, pri čemu su meso i voće istaknuti kao glavni srbijanski aduti koji će se metaforički mijenjati za kinesku tehnologiju i investicije. U vrijeme kada se članstvo u Europskoj uniji čini sve dalje, otvaranje svog tržišta Kini u retorici vladajuće Srpske napredne stranke služi kao osiguranje da Srbija ne ostane izvan globalnih distribucijskih tokova, međutim za onog tko je u toj relaciji slabiji trgovina bez restrikcija uvijek je dvosjekli mač. Jasno je da jeftini uvoz robe može imati izrazito negativan efekt po domaću proizvodnju i razinu kvalitete dostupnih proizvoda, što je posebno problematično kada su u pitanju prehrambene namirnice, no ipak ostaje vidjeti hoće li i kako Srbija sporazumom steći povoljniji gospodarski položaj u usporedbi s ostatkom Europe. Sigurno je da se Kina na trgovini sa Srbijom neće pretjerano obogatiti, ali ovom bi suradnjom mogla dodatno odškrinuti vrata Europe za plasman visokotehnoloških proizvoda budućnosti. Kineski izvoz solarnih panela i visokokvalitetnih električnih automobila s čijim se cijenama Europa, ali ni SAD, nikako ne mogu nositi tema je koja se u javnosti sve više spominje i koja će bez dvojbe oblikovati skoru budućnost sve oštrijih odnosa Istoka i Zapada.

Gušenje u bakrenim mrvicama

I dok čeka 2027. godinu za koju je najavio dolazak kineskih letećih taksija, Aleksandar Vučić morat će se zadovoljiti mrvicama koje su Kinezi ovog puta donijeli sa sobom. Između dvije zemlje službeno nije dogovoren niti jedan novi projekt, a među 29 sporazuma potpisanih na nižim državnim i institucionalnim razinama spomena su vrijedni tek oni iz područja medija. Buduća suradnja između javnih kineskih i srbijanskih medija, agencija i ostalih kreatora informativnog sadržaja, kao i spomenuti sporazum, već su digli kosu na glavama političke opozicije u Srbiji koja je Xijev posjet uglavnom ispratila u tišini. Nakon što su se trijumfalne fanfare Vučića i novog premijera Miloša Vučevića stišale, jedan od čelnika vodeće proeuropske stranke Borko Stefanović srbijansko približavanje Kini ocijenio je »papirnatim savezom između slona i komarca«, ustvrdivši kako potonji Kini nema što ponuditi. Međutim, gospodarske se statistike proteklih godina s tom konstatacijom ne bi složile. Otkad je kineski kapital investiran u rudnike i rafinerije u gradovima Bor i Majdanpek, kao i u Železaru Smederevo, upravo su bakar i bakrene prerađevine postali najzanimljiviji srbijanski izvozni proizvodi. Udio ove sirovine dosegao je čak 92 posto ukupnog srbijanskog izvoza u Kinu, a među tri najveća izvoznika u zemlji prošle su se godine našle upravo kineske korporacije Zijin Mining, Zijin Copper i HBIS grupa koje su zajedno izvezle robu u vrijednosti od 2,4 milijarde eura.

Nažalost, od ove izvozne monokulture najmanje koristi imaju oni koji pokraj te industrije žive. Nemali je broj ljudi u Srbiji kojima na spomen Kine na pamet padnu zagađeni okoliš, voda, zrak i tlo oko Zijinovih postrojenja, prosvjedi protiv nereguliranih eksploatatorskih praksi zbog kojih su pogoni u nekoliko navrata i zatvarani, kao i u Europi najveće stope preuranjenih smrti povezane s općom degradacijom životnog prostora. Također, iako su kineske akvizicije u privatizaciji gotovo uništenih firmi predstavljene kao jedini način da se spasi nekoliko tisuća radnih mjesta, radnici se nastavkom proizvodnje nikako nisu obogatili. Njihovi redoviti štrajkovi zbog malih plaća i neadekvatnih uvjeta za rad zbivaju se dok Zijin ostvaruje rekordne profite, a istovremeno u Srbiji uživa nebrojene povlastice uključujući plaćanje sramotno niskih koncesijskih stopa državi. Ovakva razmjerno malena ulaganja, kao što je slučaj i kod britansko-australskog giganta Rio Tinto koji iz zapadne Srbije vadi litij i jedinstvenu rudu jadarit, ogledni su dokazi kontinuirane politike Vučića i njegovih prethodnika u kojoj se nacionalno blago prodaje budzašto. Srbija ovdje nije nikakva avangarda.

Ganjanje kratkoročnih stranačkih interesa i grčevita borba za opstanak na vlasti, pomiješana s potrebom kupovanja socijalnog mira, natjerali su sve post-jugoslavenske vlade da zaborave na kreiranje smislene politike gospodarskog razvoja u zamjenu za prihvaćanje tzv. utrke prema dnu. Što se Vučićevog desetljeća na vlasti tiče, jedan od najgorih efekata neoliberalne politike u kojoj svatko s parsto tisuća eura u kovčegu dobiva ekstremne povlastice onaj je da srbijansko gospodarstvo od oživljenog rudarstva nema nikakve koristi. Spori tehnološki razvitak te manjak proizvodnih pogona koji bi sirovini dodavali vrijednost i pretvarali ju u gotov proizvod ostaju glavni kočničar ekonomskog razvoja zemlje koja ne pokazuje da je naučila lekcije iz doba slogana »Trepča radi, Beograd se gradi«.

Europska kočnica

S druge strane, kao najkorisniji aspekt srbijansko-kineskog partnerstva kroz posljednjih se nekoliko godina zasigurno pokazalo grananje prometne infrastrukture. Kao država čija notorna centraliziranost nadmašuje čak i onu hrvatsku, Srbija izgradnjom niza autocesta i gradnjom pruge za brzu željeznicu dobiva perspektivu koju bi morala iskoristiti za razvoj ostatka zemlje i dizanje životnog standarda izvan Beograda. Najvažnija prometnica koju je država financirala kreditima kineskih banaka, a koju su uglavnom gradile i još grade kineske građevinske firme ona je naziva »Miloš Veliki« koja spaja Beograd i Čačak, a ubuduće i obližnju Požegu. Kinezi grade i brzu cestu »Osmeh Vojvodine« vrijednu dvije milijarde eura koja će prolaziti od granice s Mađarskom i Sombora na zapadu do Kikinde i rumunjske granice na istoku pokrajine, no financijski još izdašniji od ovog projekt je »Čiste Srbije«. Riječ je o masovnom programu izgradnje kanalizacijske mreže i infrastrukture za pročišćavanje otpadnih voda u 80-ak gradova i mjesta koji se procjenjuje na cijenu od 3,2 milijarde eura, a koji provodi CRBC, kineski gigant najzaslužniji za izgradnju Pelješkog mosta. Nadalje, kineska tvrtka PowerChina u zapadnom dijelu Beograda gradi i novi nacionalni stadion s planiranih 52 tisuće sjedećih mjesta koji bi trebao moći ugostiti i finala europskih nogometnih natjecanja.

No dakako najbitniji kineski projekt u Srbiji čiji obim zauzima internacionalni značaj onaj je modernizacije željezničke linije od Beograda do Budimpešte. Srbijanski predsjednik Vučić u razgovoru sa Xijem spomenuo je kako će radovi na ovoj dionici biti završeni do kraja 2026. godine, kada bi se vlakom između dvije prijestolnice na ruti dugoj oko 350 kilometara trebalo putovati samo dva i pol sata, međutim cijelu stvar trenutno koči briselska birokracija.

Dok se radovi u Srbiji odvijaju prema planu, Europska unija u rujnu je blokirala radove u Mađarskoj zbog navodnog nepoštovanja europskih standarda gradnje koju vrše kineski izvođači, a prema pisanju mađarskih i srbijanskih medija, problem je dosegnuo razmjere koji prijete otkazivanju mađarskog dijela pruge, pa čak i njegovoj demontaži. Nema nikakve sumnje da je kineski predsjednik, između ostaloga, u Srbiju i Mađarsku došao i kako bi pokušao otkloniti prepreke koje stoje na putu do kompletiranja prve kineske brze željeznice u Europi o čijem uspjehu ovisi i dobar dio nastavka regionalne prometne integracije. Naime, pruga Budimpešta – Beograd nalazi se na tzv. koridoru Land Sea Express Route, pravcu koji je zacrtan u ambicioznoj kineskoj razvojnoj inicijativi Pojas i put, a čija je ideja spojiti glavni grad Mađarske, važno prometno središte centralne Europe, s grčkom lukom u Pireju pod kineskom koncesijom. Iako je teško procijeniti koliko se transnacionalna politika upliće u projekt između dvije europske zemlje koje, blago rečeno, nisu miljenici Europske unije pod Ursulom von der Leyen, između redaka se da zaključiti kako njegov uspjeh Peking priželjkuje mnogo više od Bruxellesa.

Već se iz samog Xijevog posjeta Europi vidi kako odnosi između dvaju »partnera, natjecatelja i rivala«, kako je Kinu opisao njemački kancelar Scholz, počinju dobivati sve negativnije konture. Iako interpretacije prema kojima Peking želi zavaditi pa zavladati Europom jednostavno ne stoje, i to ponajprije zbog ogromne uloge koju jedinstveno europsko tržište ima za kineske proizvode, obilaskom zemalja koje se (redom) nalaze u samom centru europske osovine, izvan Unije te na njenoj krajnjoj margini, Kinez je želio testirati čvrstoću nacionalnih suvereniteta vrlo različitog trojca, kao i njihovu zagađenost ideologijom ratobornog atlanticizma.

Prema popratnim reakcijama, Orban i Vučić svoj su kineski test uspješno položili, dok je Macron na njemu ljosnuo već činjenicom da je za stol opet, kao i prilikom svog prošlogodišnjeg putovanja u Peking, dovukao svoju njemačku dadilju. Sve je jasnije kako europske države, čak i kad to izrazito žele, bivaju sprečavane da ostvare čvršću bilateralnu suradnju s najvećim svjetskim izvoznikom, što potvrđuju i navodi niza europskih dužnosnika. Glasnogovornik Europske komisije Peter Stano prošle je godine za Radio Slobodna Evropa izjavio kako će Srbija prije prvog dana članstva u Uniji morati raskinuti trgovinske sporazume s Kinom i Euroazijskom ekonomskom unijom (EAEU), a isto je prema pisanju Al Jazeere ponovio i bijesni Thomas Hacker, izvjestitelj za Zapadni Balkan u njemačkom Bundestagu koji je gledajući Xijev prijam šizio zbog srbijanskog »kršenja zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU-a na koje se Srbija i formalno obvezala«. Prije nego se odluči odreći mogućnosti kreiranja vlastite vanjske politike u korist ovakvih ucjenjivača, Vučić će pet puta dobro razmisliti vrijedi li mijenjati dosad uspješni kurs »sjedenja na nekoliko stolica odjednom« i bezuvjetno se prikloniti diktatima jedne od svjetskih sila.

Univerzalni Vučić

Usprkos svemu navedenome, šanse da EU na beogradski neposluh odgovori drakonski te svoja vrata Srbiji permanentno zatvori jednako su neizgledne kao i scenarij da će se Unija zaslugama i pruženoj koristi, a ne ultimatumima nametnuti kao najdraži prijatelj Srbije. Kao drugi najveći trgovinski partner nakon Njemačke i najveći direktni investitor u Srbiju s 5,6 milijardi uloženih eura u posljednjih 10 godina (ovogodišnji podatak Forbesa Srbija), Kina ne samo da se prometnula u najpoželjnijeg srbijanskog kreditora, već i dobavljača najsofisticiranije vojne opreme. Srbija je jedina europska zemlja koja koristi kineska oružja od kojih je najznačajnija kupnja sustava protuzračne obrane FK-3, a vlast najavljuje i kupovinu novih tranši borbenih dronova koji iz Kine ne dolaze s prikvačenim vojno-političkim ultimatumima. Da Kinezi biznis vole više od politike prepoznaje i javno mnijenje u Srbiji. Prema prošlogodišnjem istraživanju NVO-a »Novi treći put«, više od 55 posto ispitanih u Srbiji ima pozitivno mišljenje o suradnji Srbije i Kine, dok njih upola manje odnos vidi kao negativan. Istovremeno, čak dvije trećine, odnosno nevjerojatnih 88 posto ispitanih Srba ima negativno mišljenje o odnosu Europske unije i NATO-a sa Srbijom, pri čemu tema Kosova zasigurno predstavlja jedan od ključnih faktora.

Kako vladajući naprednjaci u nadolazeći ciklus globalnih turbulencija ulaze ojačani i osvježeni, s komotnom političkom situacijom u domaćoj parlamentarnoj areni, strateška ambivalentnost Srbije ostaje jedna od najzanimljivijih europskih političkih tema. Rijetko koji političar na kontinentu može izvoditi ono što izvodi srbijanski predsjednik, primjerice u ponedjeljak kod sebe primati povjerenika Europske komisije za proširenje Olivéra Várhelyija i ukrajinskog ministra vanjskih poslova Dmitrija Kulebu, a u utorak sastančiti s ruskim veleposlanikom Aleksandrom Bocan-Harčenkom. Malo tko bi se usudio u srijedu točiti vino kineskom predsjedniku kao »pošteni srpski domaćin«, a idući tjedan uvjeravati u »posvećenost EU reformama« i tvrditi kako bi ulazak u EU za Srbiju bile »izuzetne vijesti«. Aleksandar Vučić, ekstra plivač domaćom i međunarodnom politikom, svačiji je kandidat – i ruski, i kineski, po sili prilika i američki i europski, ali i ukrajinski. Ako je njega slušati, Srbiju čekaju i kruh, i igre, i razvoj, i pjesma, a sve će kulminirati za tri godine kada bi u Beogradu trebao biti održan glamurozni svjetski sajam EXPO 2027.

Tromjesečni spektakl u glavni bi grad Srbije trebao dovesti tri milijuna ljudi sa svih strana planete koji će se diviti nacionalnoj političkoj, ekonomskoj i diplomatskoj moći. Cijena megalomanskog poduhvata izuva iz cipela. Vašar skup 14 milijardi eura već sada izaziva kontroverze domaće javnosti koju više od napinjanja mišića po svijetu zanima rješavanje problema nerazvijenosti, ukorijenjene korupcije i nezadrživog porasta nasilja. »Ja znam da je samo nebo granica«, poručuje Vučić, odlučan u namjeri da Vučići budućnosti njegovu dinastijsku vladavinu uveličaju barem imenovanjem bulevara u Surčinu, kada će im već stadion, kanalizaciju, prugu, autoceste i leteće aute omogućiti on i kineski brat.