“Odluka me iznenadila jer sam bio uvjeren da će se uvažiti očigledna činjenica da se radi o dva različita proizvoda, pjenušca i desertnog vina. Uz to, oba vina imaju svoju dokumentiranu povijest i nisu u konkurenciji. S talijanske strane vjerojatno je igrala ulogu činjenica da je Italija izgubila bitku s Mađarima za tokaj, iako su priče prilično različite.

To se, iz mnogih razloga, nije trebalo odraziti na male vinare koji proizvode prošeka koji ne bi trebali, i ne mogu, smetati gigantima kao što su proizvođači globalno prosecca, najprodavanijeg pjenušca na svijetu. Europska birokracija je izgubila priliku da nađe dobar kompromis, jer ima mjesta za oba proizvoda, tamo gdje su dobivena na zaštićenim područjima i kontroliranim metodama.”

Vrlo iskreno, jako dobro upoznat s problemom i svime što je prethodilo zabrani korištenja naziva prošek, odnosno pobjedu naziva prosecco, pjenušavog vina iz Veneta, odgovorio nam je na upit za komentiranjem te odluke Furio Radin, najdugovječniji saborski zastupnik, predstavnik talijanske nacionale manjine u Hrvatskoj koji je prije nekoliko dana jednoglasnom odlukom svih najnovijih saborskih zastupnika opet izabran za potpredsjednika Sabora.

Furio Radin, Foto: Davor Kovačević

Višegodišnja rasprava

U socijalnoj sferi odluka EU-a o zabrani korištenja naziva prošek imenovalo bi se – silovanjem. Brutalnim dokazivanjem moći u susretu dvije osobe potpuno različite snage. Imenovalo bi se i bullyingom, ono kad vas netko premlati samo zbog toga što mu se – može.

Iako hrvatski prošek i talijanski, venetski prosecco nemaju baš nikakve dodirne točke, iako se radi o dvije dijametralno suprotne tradicije i realizacije, koje se na kraju krajeva i različito izgovaraju kao prošek i proseko, Italija je na korak od isposlovanja zabrane korištenja hrvatskog naziva prošek

! Luca Zaia, predsjednik regije Veneto, s nešto manje od pet milijuna stanovnika, najavio je kako će se uskoro objaviti tekst Uredbe EU-a u Službenom listu Europske unije u kojem će stajati kako se definitivno ograničava uporaba naziva prošek na etiketama iz Hrvatske ili bilo koje druge države članice.

Na taj bi način dosje prosecco – prošek bio zatvoren. Taj naziv je talijanski i nijedna druga nacija nikad ga neće moći koristiti u Europi kao »svoj tradicionalni naziv«.

Nova Europska uredba o oznakama zemljopisnog podrijetla, dakle, okončala je višegodišnju raspravu, a odluka je rezultat timskog rada talijanskih institucija, trgovinskih udruženja i konzorcija koji su branili ne samo marku već i vino koje izražava povijest i identitet talijanske regije Veneto, ali iznad svega čak osam tisuća vinara u čijem je fokusu proizvodnja prosecca, o čijem plasmanu na tržište ovisi njihova egzistencija.

– Prošek je naziv koji nam pripada. Postoji rezervacija tog naziva dekretom iz 2009. godine. Potpisao sam ga osobno dok sam bio ministar poljoprivrede, priznala ga je Europa, a tu je i UNESCO koji je 2019. godinu bio proglasilo svjetskom baštinom Brda Prosecca u području Conegliano Valdobbiadene, naglasio je Luca Zaia.

Postoji i povijesni razlog ove odluke jer prvo spominjanje naziva »prosecco« zabilježeno je u 14. stoljeću, a postoji i karta zemljopisnog područja u kojem je grad Prosecco, smješten na maloj udaljenosti zapadno od Trsta, nazvan Proseck zbog tadašnjeg utjecaja Habsburgovaca, zaključio je Zaia.

Likuje Luca Zaia, bivši ministar poljoprivrede u vladi Sivija Berlusconija! Istina bilo je to dosta davno, prije petnaest godina, ali bilo je kako se čini – presudno.

Zaia je 2010. godine postao predsjednikom Veneta, jedne od najbogatijih regija Italije i Europe.

Političku karijeru počeo je kao član Lege Nord još 1998. godine kad je izabran za čelnu osobu provincije Treviso, dok je danas dio Lege Veneto. S obzirom na to da je rodom iz Conegliana, grada smještenog uz samo središta prostora na kojem uspijeva prosecco – do Valdobbiadebena je svega tridesetak kilometara – slavodobitnost kojom zrači možda je i samorazumljiva.

Hrvatski Prošek, Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Niz reakcija

Odluka, za Hrvatsku iznad svega mučna, izazvala je i niz reakcija u Hrvatskoj. Istina poprilično blagih, kao da nam istinski nije stalo do vlastite tradicije, do slavljenja autohtonosti. Nekoliko dana nakon talijanske nadmene informacije javio se i Tonino Picula, inače jedan od agilnijh, bržih hrvatskih eurozastupnika s – relativiziranjem navedene odluke.

Štoviše, istaknuo je »kako ništa nije gotovo«. Koliko god bismo voljeli da je u pravu, djelovalo nam je to poput sastavljanja vlade njegove stranke nakon izgubljenih izbora.

Proces koji je trajao godinama znao je djelovati, posebno na počecima koji sežu desetak godina unazad, kao da pretjerano respektiramo Italiju, jednog od predstavnika sustava G7, gospodarski najjačih država svijeta. Brz, glasan i vrlo jasan bio je Ivan Jakovčić, otac istarskog vinskog čuda, koji je u svojoj euro parlamentarnoj karijeri uspio teran zaštiti kao proizvod – hrvatske Istre.

– Poznajući odnose u Europarlamentu, ali i na europskoj vinskoj karti sigurno je meni bilo lakše dobiti Slovence i pobijediti u ratu za teran nego u slučaju prošek! Međutim, nisam stekao dojam da smo se dovoljno angažirali!

Koordinirao sam tadašnju vladu, sve hrvatske zastupnice i zastupnike, sve ALDE – Savez liberala i demokrata za Europu – zastupnice i zastupnike, a podijelio sam i više od 140 knjiga o teranu ključnim osobama Parlamenta!

Ne, nisam na tome stao i pustio čekajući u stilu »što ima biti, bit će« nego sam dodatno organizirao tajni dolazak povjerenika za poljoprivredu EU-a Istri i uvjerio ga da imamo pravo na ime teran. U ovom slučaju, u nadmetanju o pravu na naziv prošek, mislim da smo mogli puno više poduzeti jer su prošek i prosseco tako potpuno različita vina, za razliku od terana i refoška koji su brat i sestra, naglašava Jakovčić.

On je pak, kako ističe, u bitki za teran razgovarao sam i sa svakim slovenskim zastupnikom iako je znao da ne mogu glasati za njegov prijedlog.

– Znao sam to, ali svojim sam ih govorima i ponašanjem, odlučnošću demotivirao. Uostalom -znali su da smo u pravu. U slučaju prošek je naravno teže »tući« se s jednom vinskom zemljom kao što je Italija, ali i dalje mislim da smo mogli naći kompromisno rješenje, direktan je Jakovčić.

Ivan Jakovčić, Foto: Ana Križanec

Kukamo i plačemo

S pitanjem kako je moguće da smo, skoro bez borbe, odrekli se dijela svoje tradicije, obratili smo se i Marinku Vladiću. Jedan od najuglednijh hrvatskih enologa, koautor aktualnog hrvatskog Zakona o vinu. Vladić je godinama jedna od ključnih osoba PZ-a Vrbnik koji u svom proizvodnom programu također ima – prošek.

– Ime prošek doista asocira na talijanski prosecco.

Međutim proizvodi nemaju ništa, niti približno zajedničko. Jedino što su oba proizvoda vino. Porijeklo imena prošek meni nije poznato, a ono što je na neki način ironično – pa upravo talijanski putopisac Alberto Fortis u 18. stoljeću spominje prošek – iz Dalmacije.

Nažalost, smatram da smo sami krivi što na vrijeme nismo reagirali. Prvo, pravi izvorni prošek desetljećima nitko nije proizvodio, falš i patvoreni prošek radile su velike vinarije od kojih su jedne propale, druge jedva preživjele.

Uglavnom, očito je da nitko nije zatražio da se to ime zaštiti kao naš izvorni i tradicionalni proizvod od autohtonih sorti hrvatskog priobalja. Sada kukamo i plačemo. Ako i izgubimo to ime sami smo krivi, a hrvatsko vinarstvo neće patiti zbog toga. Meni je žao onih koji to stručno i pošteno rade, prvenstveno mislim na Andru Tomića i njegov hvarski, prošek Hektorovich, ljutit je Vladić.

Marinko Vladić, Foto: Mladen Trinajstić

Prošek Hektorovich

A onda smo se otputili prema Hvaru. Prema ishodištu. Koliko se god Talijani hvalili kako njihov prosecco seže u 14. stoljeće, jednako tako je i s prošekom. Spominje se i u kapitalnom dijelu hrvatske književnosti i općenito kulture, »Ribanju i ribarskom prigovaranju« koje je ranog 16. stoljeća napisao Petar Hektorović.

Možda najbolji prošek u Hrvatskoj danas proizvodi Vinarija Tomić iz Jelse. Njihov je proizvod naziva Prošek Hektorovich, a nastaje, kao i stoljećima prije, kao kupaža bogdanuše, maraštine, prča i muškata. Bobice navedenih sorti najprije se suše da bi se tako dobiveni mošt dodatno dehidrirao, odnosno zgušnjavao.

Riječ je o fantastičnom desertnom vinu, čiji alkohol doseže nešto iznad 15 posto, a unatoč redukciji arome su mu jedinstvene, svježe. To vino i svojom pojavnosti, dizajnom boce, etikete, ma i čitave priče donosi notu posebnosti, odnosno šalje informaciju kako se ispred sebe, na stolu i u čaši ima neotuđivi dio hrvatske povijesti i tradicije.

Vino na koje smo ponosni, vino u kojem se kušajući ga upravo kod nas može uživati. Na kraju krajeva i u komercijalnom smislu nešto znači nabavna cijena koja iznosi više do 40 eura po litri. Uzalud.

Jesu li dakle hrvatski europarlamentarci u slučaju prošeka – zatajili. Ili je u ovom slučaju naprosto bilo nemoguće pobijediti Italiju? Bez obzira što bitke zapravo nije ni trebalo biti. Svakom svoje. Ionako ne bi dijelili ni policu u trgovini, kao ni slijed u restoranu. Prosseco je apsolutno aperitiv, prošek dolazi debelo na kraju, uz zadnji, slatki slijed. Ne mogu se susresti ni na šanku, ni na stolu.

Hoće li biti prosvjeda, hoće li biti spontane reakcije hrvatskih ugostitelja koji će bojkotirati marketinški silno agresivni prodor prosecca? Jednog od najprodavanijih, mada i najjeftinijih pjenušavih vina na svijetu, »šampanjca za siromašne« kako ga znaju definirati zločesti konkurenti.

Ma neće, sve će biti kao da se dogodilo nije ništa. Mletačka Republika čiji je danas slijednik regija Veneto i u ovom slučaju, kao što je to činila tijekom povijesti, pokazuje da su moć i novac prečesto jači od logike i pravde.

Uzalud će se Hektorović vrtjeti u grobu dok se sa stolova i polica miče piće, skida prošek što nosi naziv po njegovom prezimenu. A uvijek mu i ostaje Oliver, kolega umjetnik s Hvaru susjedne Korčule koji mu šalje stih »dva put san umra«.

Talijanski Prosecco, Foto: iStock