Proljeće 2024. godine na svjetsku je rock scenu donijelo dva albuma koja pažnju privlače ne samo kvalitetom, već i činjenicom da najbitnije dijelove grupa koje su ih stvorile čine braća.

I to braća zbog čijih su međusobnih sukoba i vrlo žestokih svađa ti sastavi imali vrlo ozbiljnih zastoja u karijeri. Konkretno, mislimo na američki južnjački rock sastav The Black Crowes te čuveni škotski rock bend The Jesus and Mary Chain.

Tri prekida

Punih 15 godina trebalo je southern rockerima iz grupe The Black Crows da se jave novim studijskim albumom, devetim po redu. Onaj prethodni nazvan »Before the Frost…Until the Freeze« objavljen je još 2009. nakon čega je došlo do zastoja (još jednog!) u radu grupe, a nakon što su 2019. godine obnovili rad, bavili su se samo koncertnim nastupima i objavljivanju delux verzija starih albuma. Sad je tome došao kraj i napokon imamo nešto novo.

I dobro da je tako jer »Hapiness Bastards« oduševit će sve njihove, kao i poklonike southern rock zvuka. Ovaj južnjački (Atlanta, Georgia) rock bend u 40 godina postojanja bilježi tri ozbiljnija prekida rada, a svaki od njih bio je vezan uz velika međusobna neslaganja braće Robinson – gitarist Rich (1966.) i pjevač Chris (1969.) svađali su se oko svega – imena benda, izbora pjesama, glazbenih odrednica…

Na svu sreću prošle su godine, kako su naveli u službenoj najavi ovog novog albuma, »odlučila svoja sranja staviti sa strane«, te napokon napraviti novi album.

Konačan rezultat deset je novih pjesama od kojih su dvije sjajne country/soul balade, a osam ih pulsira u brzom ili još bržem ritmu southern rock zvuka, a to znači kombinaciji bluesa, rocka, gospela i boogie woogie zvukovlja i sve to u zanosno plesnom i poletnom ritmu praćenom zaista sjajnim izborom gitarističkih rifova Richarda Robinsona, odnosno ozračjem koje su davnih sedamdesetih znali stvoriti Rolling Stonesi, Free, Bad Company…

The Jesus and Mary Chain

Odmah u glavu

Što će album nuditi jasno je već nakon desetak sekundi uvodne »Bedside Manners« koja odmah udara u glavu brzim rifovima koje prati a la Rolling Stones piano, »cijepajući« ritam te odličan vokal Chrisa Robinsona koji uživljeno i agresivno prenosi priču o turbulentnom ljubavno-erotskom odnosu.

Istu temu obrađuje i »Cross Your Fingers« koja pršti starinskim The Black Crowes funky rock rifovima koji se nastavljaju u sjajnoj »Wanting and Waiting«, klasičnoj southern rock ljubavnoj tužaljci punoj energije i ritma, a slične su joj i po temi i po moćnom plesnom ozračju idealnom i za stadione i za klupske prostore razuzdane južnjačke rokačine »Dirty Cold Sun« i »Bleed It Dry«.

U najbržem trenutku albuma, a to je »Flesh Wound« braća Robbinson okreću se pop punku što idealno odgovara i tekstu u kojem više nema plakanja, već se kroz rasplesano ludilo nudi tekst iz kojeg saznajemo da rastanak od voljene boli poput otvorene rane, ali je dobro što zna da će iz dana u dan biti bolje.

Iako su ljubavni jadi temelj većine pjesama ovih »crnih vrana«, znaju Robinsoni progovoriti i o drugim temama pa je tako vrlo dobra »Rats and Clowns« slika iz svijeta narko ovisnika koji si sami kopaju grob, »Follow the Moon« je posveta rock and rollu i razuzdanom načinu života, a »Wilted Rose« uz pratnju country pjevačice Lainey Wilson odlična je country-soul balada o prolaznosti, starosti i smrti, odnosno najozbiljniji, za mnoge i glazbeno najbolji trenutak albuma.

No, konkurencija joj itekako može biti divna završna »Kindred Friend« koja kroz priču o dvoje bivših ljubavnika govori o tome kako treba biti zahvalan na ljepoti i sreći provedenoj u danima ljubavi te se sjećati takvih trenutaka, a ne sukoba i svađa.

Takav završetak, dojam je, poruka je koju možda braća upućuju i jedan drugome jer, očigledno je, kad bratski surađuju i ne svađaju se, u stanju su složiti zaista dobru glazbu.

Žestoki sukobi

Nedugo po povratku The Black Crowes, vratili su se novim albumom i The Jesus and Mary Chain, grupa čije su srce braća Reid, gitarist William (1958.) i pjevač Jim (1961.). Stanka koju su oni imali nešto je manja, točnije sedam je godina proteklo od njihovog prethodnog albuma »Damage and Joy«, a slično kao The Black Crowes i oni su u karijeri koja traje od sredine osamdesetih imali puno svađa i problema pri čemu su ti sukobi bili žešći od njihovih američkih »parnjaka«.

Tako je, nakon što su se krajem 1998. godine raspali mlađi brat Jim priznao kako su po završetku svake turneje on i stariji mu brat William bili u takvim odnosima da bi najradije »ubili jedan drugoga«.

Najgore je, očigledno bilo baš u rujnu 1998. godine kad koncert u čuvenoj House of the Blues dvorani u Los Angelesu nije ni održan jer je Jim bio toliko pijan da nije mogao ni stajati, a William je nakon petnaest minuta svađe, naguravanja i udaraca otišao s pozornice.

Uslijedio je gotovo devet godina dug prekid rada da bi se 2007. godine vratili, počeli svirati i manje se svađati te 2017. godine objavili album »Dammage and Joy«, a eto ove godine i novi, osmi studijski pod nazivom »Glasgow Eyes«, pokazavši jedno svoje novo lice.

Nije to ništa čudno za ovaj kameleonski rock bend koji je od 1985. godine i žestokog distorziranog debija albuma »Psycho Candy« kojeg su mnogi nazvali noise pop, sjajno zasvirao gitaristički rock na briljatnom albumu »Darklands« (1987.), alt rock i alt dance na »Honey’s Dead« (1992.), country na »Stoned and Dethroned« (1994.)… Sad je, očigledno, red došao na disco rock i synth pop jer na novom albumu zvuka sintesajzera je toliko koliko ga vjerojatno ukupno nema na svim njihovim prethodnim albumima.

Disco bas linija

No, uz tu promjenu glazbenog izraza njihovi će fanovi itekako uočiti i dvije pjesme koje su posvećene ranijim bratskim svađama. Prva od njih je »Jamcod« u kojoj spajanjem jakih rifova i gitarističkih udara s disco bas linijom Jim Reid pjeva o fanovima benda čuvenom i već spomenutom incidentu iz 1998. godine kad su se braća na jednom koncertu u Los Angelesu potukla na pozornici što je bio, logično, razlog za jedan od prestanaka rada grupe, a tome je posvećen i naziv pjesme koji donosi prva slova naziva benda i kraticu riječi »overdosed«.

Druga pjesma bliska prošlosti grupe je »Second of June« i nostalgično je prisjećanje na prošlost grupe i ne uvijek dobre odnose braće koji se, dojam je, sada puno više međusobno cijene, a o vlastitoj i prošlosti grupe vrlo dojmljivo govori pjesma »Chemical Animal« koja donosi autobiografski osvrt na iskustva s opijatima (»I fill myself with chemicals/To hide the dark shit I don’t show«).

Kad se tome dodaju rock zvukom više određene »The Eagles and the Beatles«, »Girl 71« te »Hey Lou Reed« onda je jasno da album uspješno spaja rock tradiciju ovog sastava sa suvremenom mračnom elektronikom, a taj spoj funkcionira tako dobro da je po pojavi album stigao do sedmog mjesta britanske ljestvice najprodavanijih albuma što je najveći uspjeh benda.