Slavni britanski multiinstrumentalist John Surman, koji će ove godine napuniti 80 godina, više od pola stoljeća vitalna je snaga europskog jazza i ne samo jazza.

Vitalnost dokazuje i svojim novim albumom »Words Unspoken«, kao i odlukom da ovo izdanje promovira na turneji. Nakon što je krajem 1960-ih i u 1970-ima objavio petnaestak albuma za razne diskografske kuće, ovaj čuveni jazz glazbenik je krajem 1970-ih počeo objavljivati za ECM. Otada je za tog diskografa objavio dvadesetak izdanja kao voditelj ili suvoditelj sastava. Mnoge od tih albuma snimio je kao solo izvođač, svirajući razna glazbala kao što su bariton saksofon, po čemu je najpoznatiji, ali i tenor i sopran saksofon, alt, bas i kontrabas klarinet, usna harmonika, sintisajzer i udaraljke.

Znakovito je da je Chris Jones, recenzent za BBC, nazvao Johna Surmana »jednim od najvećih inovatora kada je riječ o definiranju mjesta saksofona u modernoj glazbi«. To bismo mogli reći i za njegovo sviranje glazbala iz obitelji klarineta. Studirao je upravo klarinet i to na London Collegeu of Music, jer tada nije smatrao saksofon dovoljno ozbiljnim glazbalom da bi ga studirao.

No, strast je osjećao prema saksofonu i jazzu, što je bila njegova večernja aktivnost. Naime Surman je bio sveprisutan na londonskoj sceni, »mladić s bariton saksofonom u potrazi za sljedećim jam sessionom«, kako je sam rekao.

Osluškivanje zvukova prirode

U suradnjama na snimanjima njegovih albuma glazbeni su mu partneri bili ugledni jazz glazbenici kao što su Paul Bley, Gary Peacock, Jack DeJohnette, John Abercrombie, John Taylor, Jack DeJohnette i drugi. Istodobno je sudjelovao u snimanjima albuma drugih umjetnika, najviše onih koji su objavljivali za diskografsku kuću ECM: Barrea Phillipsa, Paula Bleya, Billa Frisella, Miroslava Vitousa, Davea Hollanda, Tomasza Stanka, Paula Motiana…

Glazba na njegovom novom albumu donosi poseban ugođaj i zvuk koji su njemu bliski glazbenici počeli razvijati prije više od pola stoljeća. Naime, ono što je Paul Winter napravio u kontekstu američke glazbe to je Surman ostvario u kontekstu europske. Radi se o osluškivanju zvukova prirode i uključivanju utjecaja europske, ne samo klasične glazbe.

Pritom svoju je potragu za korijenima s vremenom suzio na istraživanje tradicije britanske, nerijetko rane i keltske glazbe. Zapravo takav je pristup razvijao od samog početka karijere, a prije nego se pridružio ECM-u snimio je petnaestak albuma za druge izdavače, surađujući s tada mladim glazbenicima od kojih su neki poslije ostvarili sjajne karijere, između ostalih s Johnom McLaughlinom, Daveom Hollandom, Karin Krog, Kennyjem Wheelerom, Alanom Skidmoreom i Johnom Taylorom.

Osim što svira svu silu glazbala, njegova se svestranost očituje i kroz suradnje s glazbenicima raznih stilova kao što su Alexis Korner, Christine Collister, Colin Towns, John Potter, Howard Moody, Anour Brahem, Richard Galliano. Bliske su mu i suradnje sa skandinavskim glazbenicima, primjerice u njegovom Nordic Quartetu, kao i njihov karakterističan zvuk te način glazbenog razmišljanja. Sva ta iskustva utkana su u njegovo današnje stvaralaštvo i osjećaju se u izvedbama snimljenim za ovo izdanje.

Improvizacija najjači adut

Za ostvarenje tih, novih zamisli, koristi međunarodnu postavu i neuobičajenu kombinaciju glazbala. On svira sopran i bariton saksofon te bas klarinet, a njegovi su suradnici britanski gitarist Rob Luft, američki vibrafonist Rob Waring i norveški bubnjar Thomas Stronen. Već sam odabir glazbala je intrigantan, što je donijelo poseban zvuk i omogućilo mo je bogato nijansiranje, pa i upotrebu kontrasta, no važniji su kombiniranje i ispreplitanje zvukova te osebujan ugođaj koji stvaraju u tim interakcijama.

Izvode isključivo Surmanove skladbe koje se zasnivaju na jazzu te klasičnoj i narodnoj glazbi. Iako se radi o međunarodnoj postavi, a do tada je surađivao tek s Waringom, a Luft i Stronen su se pridružili prije snimanja ovog albuma, kvartet je uspio ostvariti zajedništvo i kompaktnost te duboko međusobno glazbeno razumijevanje. Upravo je to želio postići, na što je ukazao i naslovom albuma – »Words Unspoken«.

Namjera mu je bila glazbeno komunicirati sa suradnicima bez raspravljanja o glazbi, bez objašnjavanja ili komentiranja glazbenih predložaka, spontano, intuitivno, na prvu. »Moja je zamisao bila spojiti glazbene ideje koje bi ponudile kolektivni osjećaj svrhe, ali ipak bile dovoljno otvorene da dopuste svakome od nas da predloži drukčije načine zajedničkog razvoja materijala«, rekao je Surman u povodu objavljivanja albuma. »Sve je odmah sjelo na svoje mjesto.

Ali ubrzo sam shvatio da za to nisu toliko važne glazbene ideje, već glazbenici.« Naime, osim što su mu davali podršku i poticaj u oblikovanju i razvijanju melodijskih zamisli, uz njihovu pratnju mogao se neopterećeno upuštati u improvizacije, a upravo je improvizacija njegov najjači adut.

Uvijek je bio fasciniran maštovitošću glazbenika, slikama i porukama koje šalju kroz svoju glazbu. Zato je i njegova glazba takva – svježa, upečatljiva, jedinstvena.