Snimila Ana KRIŽANEC
Inscenacija i redateljska ideja redatelja i dramaturga predstave Marina Blaževića (uz scenografa i oblikovatelja svjetla Alana Vukelića i kostimografkinju Sandru Dekanić) bila je na sceni sve izvođače, muške i ženske, odjenuti u bijele vjenčanice
povezane vijesti
RIJEKA – Repertoar hrvatskih opernih kuća nije velik. Uz tek nekoliko premijera godišnje i nekoliko nacionalnih teatara sposobnih da iznjedre neku vlastitu opernu produkciju, ali i uz apetite i ambicije mnogih umjetnika i rukovoditelja prema kojima se repertoar i stvara, tijekom jedne sezone, ako imamo sreće, vjerojatno možemo pogledati desetak različitih naslova. U takvim okolnostima doista možemo biti sretni ako tijekom života uspijemo pogledati neku operu manje poznatog hrvatskog skladatelja, jer je malo vjerojatno da bi se takva djela našla na repertoaru negdje izvan domovine.
Upravo zato pojava opere »Istarska svadba« kojoj je skladatelj Antonio Smareglia, zasigurno veseli sve operne sladokusce, i to nije sporno, već pohvalno. Zapravo, Smareglino ime vjerojatno je manje poznato čak i školovanim glazbenicima, a naročito prosječnoj opernoj publici, što je potpuno nepravedno s obzirom na njegov opus. Rodom iz Pule sredinom 19. stoljeća, Smareglia se školuje u Rijeci, Kopru, Pazinu i Gorici stječući obrazovanje različitih kulturnih krugova, a isto se nastavlja i tijekom kasnije glazbene naobrazbe u Beču, Grazu i Milanu. Opere koje je napisao izvođene su u nekim od najprestižnijih svjetskih kazališta u New Yorku, Beču, Veneciji ili Pragu.
Godine 1896. Smareglia se vraća u Vodnjan gdje nastavlja skladati neke od svojih najvažnijih opera, a posebno značajnima čine se one na libreto Luigija Illice koji je doista veliki libretist (libreto napisao za opere »Tosca«, »Madama Butterfly« ili »La Boheme«). Zbog niza nesretnih okolnosti i brojnih životnih nedaća koje je ponekad skrivio i sam, Smareglia umire 1929. godine, a njegov opus vrlo brzo nestaje s pozornica.
Priča o kletvi
Poseban »doprinos« zaboravu učinila je i priča o kletvi koju je poznati talijanski izdavač Ricordi bacio na Smaregliju zbog afere mladog skladatelja s izdavačevom suprugom pa se djela i općenito Smareglia smatraju nekako ukletima. Spomenici s potkovama i razne druge »zaštite« koje umjetnici imaju prilikom pripreme i izvedbe njegovih djela svakako nisu rijetkost. Ipak, u doba u kojem su djelovali neki od najpoznatijih opernih skladatelja u povijesti teško da je bilo moguće doživjeti izvedbe vlastitih djela na velikim pozornicama ukoliko doista niste bili talentirani, a Smareglia je to nedvojbeno bio. Njegova djela zaslužuju da budu izvođena, pa ne začuđuje činjenica da je i »Istarska svadba«, kao i Smareglia općenito, posljednjih desetljeća doživjela omanju renesansu. Prošle godine održana je premijera ove opere na festivalu u mjestu Castell’Arquato nedaleko Parme, a koprodukcija Istarskog narodnog kazališta u Puli i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci nastavak je toga niza.
Radnja opere smještena je u Vodnjan u kojem se odvija prava drama u obliku ljubavi mlade djevojke Marusse i njezinog odabranika Lorenza čijoj ljubavi na putu stoji Marussin otac Menico, ali i bračni posrednik Biaggio koji je želi udati da mladića Nicolu. Klasični zaplet u kojem se zaljubljeni par tajno sastaje i kriomice zaručuje izmijenivši poklone vrhunac doživljava u prijevari zbog koje Marussa pomisli da ju je Lorenzo napustio i pristaje se udati za Nicolu. Saznavši za prijevaru koju joj je otkrila djevojka Luze, Marussa s Lorenzom želi od Nicole dobiti oslobađanje od zaruka, ali umjesto toga dolazi do svađe, borbe, i naposlijetku Lorenzove smrti nakon koje shrvana Marussa proklinje sve prisutne.
Lijepa glazba
U glazbenom smislu ovo je djelo protkano utjecajima i motivima mnogih poznatih skladatelja. Tako ćemo u određenim dijelovima lako prepoznati i Mascagnija, Verdija ili Puccinija, bez obzira radi li se o glazbenim motivima, orkestraciji, tretiranju pjevačkih glasova ili običnoj melodijskoj liniji. Ono što je, vjerujem, svima u publici zajedničko je zaključak kako je glazba ove opere jednostavno lijepa! Dodatno, uslijed pravilne i decentne orkestracije koja nije lagana za izvedbu, orkestar ostaje miran u jakosti pa pjevači moraju paziti na profinjeni izraz, pravilno fraziranje i jasnu dikciju. Poneki »izleti« u ekstatične glazbene trenutke traže pak veliku snagu i raskoš glasa, a neke pjevačke uloge cijelo su vrijeme vrlo zahtjevne. Na premijeri u Rijeci Marussu je tumačila Anamarija Knego dok je Lorenzo bio Bože Jurić Pešić. Iako scenski pokretljivi i glumstveni, oboje nisu pokazali neke dramatične transformacije, a zapravo im na ruku ne ide ni stalno forsiranje njihovih nastupa u Rijeci jer se sličnosti u tom smislu onda lako uoče s većinom drugih predstava, posebno u scenskom pokretu i glasovnom afektiranju.
U vokalnom izrazu nisu imali većih problema, posebno Jurić Pešić čija je uloga doista zahtjevna pa je za čestitati da se s njom uopće uhvatio u koštac. Ipak, valja reći da je mladi par izmamio određene simpatije, kako zbog radnje predstave, tako i zbog korektne izvedbe. Standardno dobar Giorgio Surian odabrao je ulogu koja mu omogućuje da mirno odradi sve postavljene zadatke te je uvjerljivo tumačio oca Menica, dok je ponajbolji u pjevačkoj podjeli bio Filippo Pollineli kao Biaggio s lijepom vokalnom linijom i raskošnom bojom glasa u cijelom opsegu. Jednako tako, vrlo lijepo je svoju »mirnu« ulogu Luze donijela Stefany Findrik, jedna od novijih akvizicija riječkog Kazališta za koju će se, sudeći po predstavljenom glasu izuzetnog potencijala, zasigurno još čuti. Kao posljednji u podjeli navodi se Jure Počkaj kao Nicola na kojem nije bilo uočljivih zamjerki. Zbor (zborovođa Matteo Salvemini) je korektno odradio postavljene zadatke uz ponešto nedostatne homogenosti zvuka posebno u trenucima kada je cijeli zbor na prosceniju, dok je orkestar pod vodstvom dirigenta Simona Krečiča zvučao suvereno i dobro. Mirnim pokretima i s autoritetom vodio je Krečič cijeli ansambl prema kraju predstave bez većih problema, intervenirajući mirno i prikladno u trenucima kada je to trebalo.
Redateljska ideja
Ako ste do sada pažljivo čitali ovaj tekst, mogli ste uočiti da je mnogo puta upotrijebljena riječ »mirno«, što je zajednički nazivnik glazbenim umjetničkim kreacijama svih izvođača. Također, i Smareglina glazba te Illicin libreto također radnju provode izuzetno mirno (čitaj: sporo), pa je vrlo teško oteti se dojmu da nekih uzbuđenja baš i nema. Inscenacija i redateljska ideja redatelja i dramaturga predstave Marina Blaževića (uz scenografa i oblikovatelja svjetla Alana Vukelića i kostimografkinju Sandru Dekanić) bila je na sceni sve izvođače, muške i ženske, odjenuti u bijele vjenčanice, a od scenskih elemenata koristiti samo pet ili šest minuciozno izrađenih drvenih višekatnica manjih dimenzija s izraženim detaljima i pročeljima koji se uz pomoć kotačića mogu lako kretati po pozornici i biti »dom« izvođačima koji u njih ulaze vireći od pojasa naviše.
Uz kućice koje u dvosatnoj izvedbi jedino vidimo, nalazio se i crkveni toranj te crkva, a u 3. činu Marussa se većinom nalazi iza jednog bijelog prozora poput kakve vrtne ograde. Osim što su nas kućice neodoljivo podsjetile na riječku predstavu »Guslač na krovu« izvedenu prije desetak godina u režiji Ozrena Prohića, mora se reći da ono što smo sada vidjeli, iako možda zanimljivo, nije značajnije pridonijelo uzbudljivosti predstave. Štoviše, kad se nije događalo ništa drugo i kad su neke rečenice libreta koje naznačuju scensku igru ostale neodgovorene prikladnim reakcijama koje je zbog inscenacije nemoguće ostvariti, publika je malo ostala razočarana, a i Smareglinom djelu nije učinjena usluga jer njegova najveća mana, prespora radnja prikladna za opernu estetiku nekog drugog vremena, dolazi u prvi plan.
Hommage Lasagni
Također, gledalište nije bilo previše popunjeno, a tijekom predstave postojao je značajan broj osoba koje su isto i napustile. Valja istaknuti i da je premijera započela s otprilike 25 minuta zakašnjenja zbog tehničkih problema, pa su oni koji su namjeravali stići na finale Eurosonga i nastup Baby Lasagne zapravo zakasnili. Tako je hommage Lasagni u pokretima ruku koje je radio zbor umjesto podrške postala provokacija publici koja zbog kašnjenja nije stigla na dobar dio televizijskoga prijenosa Eurosongove završnice, a što je bilo obećanje i mamac koje je Kazalište odaslalo putem svojih društvenih mreža nekoliko dana ranije.
Zaključno, može se reći da se radi o lijepoj opernoj predstavi. Lijepoj i korektno odrađenoj. Svi operni sladokusci i ljubitelji neće biti razočarani, ali se moraju pripremiti na mirnu i neuzbudljivu predstavu. Radi opće kulture ova je predstava čak i za preporuku, ali je velika šansa da nakon jednog gledanja, ma kako glazba bila divna, nećete poželjeti ponovo se uputiti na neku od sljedećih izvedbi kojih, za sada, u Rijeci ima još samo jedna.