RIJEKA – Na Međunarodnom festivalu malih scena prikazana je »Ćelava pjevačica«, antikomad francuskog dramatičara, rumunjskog podrijetla, Eugènea Ionesca (1909. – 1994.). Predstava je nastala u produkciji Centra za kulturu Tivat iz Crne Gore, u režiji Jagoša Markovića. Dramama iz prve faze stvaralaštva, od kojih su najpoznatije »Ćelava pjevačica«, »Instrukcija« i »Stolice«, Ionesco je uz Becketta postao priznati utemeljitelj i jedan od najvažnijih predstavnika antiteatra, odnosno kazališta apsurda. Njegova djela osporavaju gotovo sva načela tradicionalne europske drame: nemaju cjelovite radnje niti zapleta, karakteri su likovi bez osobnosti, a govor se svodi na nepovezane iskaze i općenite fraze, pa se često rastvaraju u riječi i glasove bez značenja. Prevladava crni humor, naglasak je na kazališnoj igri koja se oslanja i na neverbalnu komunikaciju, a prisutan je i jak dojam praznine, besmisla i odsutnosti istinske ljudske komunikacije.

Na bokeškom dijalektu

Nakon raznih kazališnih interpretacija »Ćelave pjevačice« koje smo do sad gledali, ova Jagoša Markovića originalna je i posebna po tome što je napravljena transpozicija iz Engleske u Boku kotorsku, a time je predstava i jezično posve adaptirana. Izvrstan prijevod na bokeški dijalekt napravio je Neven Staničić, dok je Ionescov engleski građanski interijer s engleskim naslonjačima zamijenio stan gospodske kotorske familije. Gđa i G. Smith iz originala postali su Gospođa i Gospodin Borio, Gđa Martin i G. Martin u ovoj su adaptaciji Gospođa i Gospodin Lazari, služavka Mary je Meri od Merica, a vatrogasni kapetan je Kapo pompijeri. U svojem prijevodu Neven Staničić slijedi Ionescov tekst, ali ga prilagođava ambijentu, jezičnoj stvarnosti i mentalitetu Boke kotorske, dok je britanska uštogljenost pretvorena u mediteransku lepršavost, ali i fjaku.

Predstava, u kojoj snažno dolazi do izražaja ono što je Jagoš Marković nazivao mediteranskim stanjem duha, priziva i ozračje drama Ive Vojnovića s tematikom iz dubrovačkog života, odnosno odumiranje i »suton« dubrovačkog plemstva. U tom smislu Markovićeva »Ćelava pjevačica« obilježena je mediteranizmom, ali se u njoj istodobno osjećaju nostalgija, tuga, melankolija i rezignacija. Mediteranskoj atmosferi pridonio je i odabir glazbe, od Vice Vukova do završne »Barbare« Zvonka Špišića.

Mediteranizam

No sva obilježja Ionescova teatra apsurda i dalje su prisutna, što se posebno odnosi na iščašenje jezika, to jest nešto što bismo mogli nazvati tragedijom govora. Kao i kod Ionesca kružna dramaturgija kraj predstave vraća na početak – nakon kolektivnog nastupa u kojemu svi opetovano izgovaraju: »Bolje tamo nego tu…« bračni par Borio sjedi kao na početku predstave, izgovarajući iste replike (kod Ionesca dolazi do zamjene pa bračni par Martin na kraju sjedi kao Smithovi na početku komada).

Mediteranizam je naglašen i u scenografiji Tare Lazarević-Kisić koja je istovremeno realistična i nadrealna – tlo primaće sobe ispunjeno je morem (ili ustajalom vodom) kojim pluta podloga sa čipkastim stolnjakom, srebrnim svijećnjakom, tortom i tanjurima, a prostor je naznačen i starinskim pohabanim kaučem, dvjema stolicama, stojećim satom, stalkom za note, grozdom lustera te u pozadini velikim goblenom s motivom jedrenjaka na uskomešanom moru. Kostimi Marije Marković-Milojević nisu vremenski određeni, ali imaju patinu prošlosti. U takvoj atmosferi stariji bračni par Borio vodi svoje isprazne, apsurdne razgovore u koje unose lokalne bokeške likove, prilike, situacije i priče. Pritom je Olga Odanović u ulozi Gospođe Borio iznimno dojmljiva, glumeći iznijansirano, na finoj granici između smijeha i plača, humora i groteske. Gospodina Borija tumači Branko Vidaković, a začudna je figura sluškinje (Sandra Bugarski) koja je postavljena na uzdignutu površinu, »iznad« svojih poslodavaca, čime se Marković ironično poigrao hijerarhijom, to jest odnosima moći.

Neobična interpretacija

Sluškinja Meri gotovo je nepomična, odjevena u neku draperiju, poput kakve lutke raskuštrane kose ili komada namještaja koji povremeno reagira na podražaje iz okoline (zvono), ali uglavnom kao da spava. Igrajući nešto mlađi bračni par Lazari komički potencijal iskazali su Dubravka Drakić i Momčilo Otašević, dok je Kapa pompijeri utjelovio Branimir Popović koji je svojim apsurdnim pričicama nasmijao publiku.

Na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu malih scena tako smo vidjeli jedno drukčiju, neobičnu interpretaciju »Ćelave pjevačice« koju je svojom prepoznatljivom redateljskom poetikom ostvario Jagoš Marković.