RIJEKA – Nakon »Ožalošćene porodice« Branislava Nušića, drugog dana Međunarodnog festivala malih scena prikazana je predstava »Djeca« suvremene britanske dramatičarke Lucy Kirkwood (1984.). Premijera ovog komada bila je 2016. u Londonu, a godinu kasnije izveden je i na Broadwayu. Poticaj za pisanje ove drame bila je nesreća u nuklearnoj elektrani Fukushima 2011. godine. U središtu »Djece« našla su se tri lika – umirovljeni nuklearni fizičari, bračni par Hazel i Robin, te Rose, također nuklearna fizičarka. Njihov susret događa se nakon katastrofe, havarije nuklearne elektrane, što je ostavilo strašne posljedice na čitav okoliš, na ljude i životinje. Radnja je smještena negdje na istočnoj engleskoj obali, u ruralnoj sredini. U predstavi Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane redateljica Nina Šorak (dramaturg je Blaž Lukan) postavila je komad krajnje realistično, gotovo naturalistički, stavljajući u prvi plan troje protagonista i njihove oprečne karaktere.

Realizam

Također realistična scenografija Branka Hojnika prikazuje privremeno sklonište Hazel i Robina, izvan kontaminirane zone – oni nakon katastrofe žive u kontejneru, ispred kojeg je prostor naznačen šatorskim krilima, kanistrima s vodom, plastičnim posudama… Svojevrsno je to postapokaliptično poprište u kojemu se bračni par suočava s redukcijama struje i pomno štedi na svim preostalim resursima, poput vode, učeći kako »živjeti s manje«. U njihov život iznenada, nakon pet godina odsustva, ponovo ulazi Rose, stara prijateljica i doznat ćemo nekad dugogodišnja Robinova ljubavnica. U ozračju straha i tjeskobe, negdje tik pred smak svijeta, ovo troje ljudi, uz plamen voštanica jer struje je opet nestalo, kreće u svojevrsnu inventuru vlastitih života koji se možda bliže kraju.

U posve komornoj atmosferi, većim dijelom predstave samo uz svjetlost svijeća, troje glumaca, u »stišanoj«, realističnoj glumi postupno razotkriva prošlost ovih likova i njihove odnose. Hazel (Saša Pavček) i Rose (Silva Čušin) karakterno su potpuno različite. Hazel se uz posao nuklearne fizičarke uspjela ostvariti i kao supruga i majka, a zapravo je i sve te godine znala da je Robin vara s Rose. Za razliku od Hazel, život Rose nikad nije krenuo u smjeru braka, djece i obitelji, a u međuvremenu je oboljela od karcinoma i živjela je u Americi. Nakon mnogo godina vraća se u Englesku i postaje neka vrsta katalizatora odnosa između Hazel i Robina. Dolazi ona i s posve jasnom misijom ponovnog ulaska u nuklearnu elektranu u kojoj je nekoć radila.

Ljubavni trokut

U ovom klasičnom ljubavnom trokutu Robin (Janez Škof) je znanstvenik, suprug, otac, ljubavnik i muškarac koji voli žene. Nuklearna katastrofa odrazila se i na njegovo zdravlje, a od Hazel krije da se satima bavi kravama s obližnje farme, dok je prava istina da on uginulim životinjama kopa grobove. Hazel i Robin u svojim se razgovorima dotiču djece, uglavnom jedne kćeri, a tu dolazimo i do naslova komada – »Djeca«. Jer ovo je predstava koja postavlja pitanje budućnosti djece, odnosno kakav im svijet ostavljaju starije generacije. Ne baš utješan odgovor je u motivu dječjeg tricikla, koji Robin donosi u dvorište i mjeri stupanj radijacije koji ga je zahvatio. Rose i Robin kao predstavnici starije generacije, čime se predstava dotiče i tema starenja i starosti, načetog su zdravlja i na kraju se, ne strepeći više za svoje živote, odluče žrtvovati za svoj cilj.

Kome zvono zvoni

S druge strane je Hazel, koja unatoč svemu nastoji živjeti zdravo i pokušava održati životnu rutinu vježbanjem joge, što je posljednji prizor predstave. Prije toga protagonisti evociraju trenutak iz svoje mladosti, vrijeme bezbrižnosti i slobode, kad je Hazel smislila svoju otkačenu koreografiju. Predstava »Djeca« tako pogađa aktualni trenutak u kojemu živimo, vrijeme raznih katastrofa s kojima se suočavamo – potresi, poplave, pandemije, ratovi, ekološke katastrofe, globalno zatopljavanje i klimatske promjene.

Upozorava nas ona i na krhkost života i da u trenu sve može nestati, poput spominjanja nekog srednjovjekovnog gradića koji se u hipu samo odlomio od stijene i završio u moru, pa se navodno može čuti zvono s njegova zvonika. Ili da parafraziramo Hemingwaya, odnosno Johna Donnea iz »Kome zvono zvoni«: »Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje, ako more odnese grudu zemlje, Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni.«

Klasično pisan komad

U uvodu u okrugli stol moderator Igor Ružić kazao je da su »Djeca« Lucy Kirkwood klasično pisan komad koji se oslanja na riječ, te u njemu nema eksperimentiranja. Dodao je i da je to predstava koja otvara pitanja i postavlja moralne dileme. Redateljica Nina Šorak objasnila je da joj je ovaj tekst nametnuo pitanje jesmo li danas sposobni izvan egoizma gledati na svijet. »Katastrofa koja se dogodila je metafora – dogodilo se nešto strašno i kako ćemo reagirati na to?«, kazala je Šorak.

Iz redova publike javio se Željko Hubač koji smatra da se radi o dobro »skrojenom« komadu u kojemu likovi znaju sve jedni o drugima, a predstava govori o njihovim promašenim životima. Osvrnuo se i na naturalistički izraz te zaključio da je vidljiv izuzetan posao u radu s glumcima. Predstava »Djeca« sveučilišnog profesora Nikolu Petkovića oduševila je na svim razinama, a posebno zato jer »ima puno teksta«.

Publika je predstavu ocijenila s prosječnom ocjenom 4,55.