RIJEKA – Međunarodni festival malih scena, 29. po redu, otvorila je predstava »Ožalošćena porodica« Gradskog satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba, u režiji Ivana Plazibata. Riječ je o komediji srpskog književnika Branislava Nušića (1864. – 1938.) koja je premijerno izvedena 1935. godine. Ovaj dramski tekst pripada posljednjem stvaralačkom periodu Nušića, od 1929. dalje, kad se on vraća komediji. U njegovom književnom radu ogledaju se mnoge strane društvenih, kulturnih i književnih prilika u Srbiji s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kad se ta zemlja stala naglo europeizirati te kad se u njoj počeo razvijati moderni kapitalizam i stvarati naročiti tip malograđanskog društva. Nušićeve komedije sadrže elemente satire koji se često gube i rasplinjavaju u brojnim vodviljskim situacijama, a najčešća meta njegove satire je vlast ili pojedinci željni vlasti. Većina njegovih komedija negdje je na sredini između komedije intrige, komedije karaktera i komedije naravi.

Nušićev jezik

U »Ožalošćenoj porodici« Nušić je obradio jednu temu građanskih romana – oko pokojnika, koji za sobom ostavlja nasljedstvo, okuplja se rodbina koju on za života uglavnom nije ni poznavao, a njihovo licemjerstvo i gramzivost je u ovoj komediji autor karikirao. U Kerempuhovoj predstavi Nušićev tekst izvodi se na srpskom jeziku, što je ispravan odabir jer bi se prevođenjem izgubile mnoge nijanse i »sočnost« specifičnog nušićevskog jezika. Nakon nabrajanja lica, Branislav Nušić u svojem tekstu sugerira: »Događa se svakad i svuda.«

Način na koji su redatelj Ivan Plazibat i dramaturginja Nikolina Rafaj postavili i na novi način iščitali Nušićevu »Ožalošćenu porodicu« pokazuje da ona nimalo nije izgubila na aktualnosti, da je svevremenska i da ne gubi na snazi kad je u pitanju komediografsko-satiričko seciranje balkanskog mentaliteta. U svojem pristupu Plazibat nije krenuo u smjeru potpunog osuvremenjavanja, već je dijelom ostao u Nušićevom vremenu i piščevom mikrokozmosu, a djelomično je u svoju interpretaciju klasičnoga predloška unio suptilne naznake nedavne prošlosti ovih prostora i poneki signal suvremenosti u kostimima i rekvizitima.

Plazibat, također, nije krenuo u realistično uprizorenje, nego je Nušićeva lica smjestio u neki nedefinirani, gotovo »prazan prostor« koji je scenografkinja Paola Lugarić naznačila tek bijelom pozadinom s vratima i velikim okvirom čija će se prava funkcija razotkriti potkraj predstave. U uvodnim prizorima na pozornici je i vijenac za pokojnika, a u drugom dijelu uprizorenja pojavljuje se i dugačak stol te nekoliko stolica. Nakon smrti Mate Todorovića u kući pokojnika okuplja se pogrebna svita, lažno ucviljena i lažno pobožna rodbina koju je kostimografkinja Petra Pavičić odjenula u crne kostime – kapute, mantile i jakne, nataknuvši im isto tako crne, »mafijaške« naočale.

Publika u velikom broju pohodi Male scene / Foto S. DRECHSLER

Raspad Jugoslavije

Dok su kod Nušića lica prikazana karikaturalno, Plazibat ide korak dalje, prema grotesknom uobličavanju likova i svakojakim pretjerivanjima, dovodeći postupnom gradacijom likove i do groteske govora – spomenut ćemo lik trgovca Tanasija, čiju je karikaturu izvrsno utjelovio Marko Makovičić, koji svoje »žalovanje« za pokojnikom izražava prenaglašenim, neartikuliranim i distorziranim cviljenjem. Gradacija je prisutna i u glazbenoj kulisi, krećući se od skladateljice Tamare Obrovac koja zbivanja na sceni prati u ritmu laganog jazza koji pred kraj predstave prelazi u raspojasani turbofolk (skladbe »Balkanski narodnjak«, »Zora očajnika« i »Kraj«).

Temu grabeži i otimanja za pokojnikovu imovinu Plazibat s individualne razine pojedinih likova prenosi u širi društveno-politički kontekst bivše Jugoslavije i njezina raspada (pokojnik bi mogao biti Tito). Onaj ranije spomenuti bijeli okvir bez slike (ili svojevrsno ogledalo) u svojoj pozadini otkriva neku vrstu »tajne sobe« ili spremišta ispunjenog relikvijama i zastavama – jugoslavenskom i srpskom, a nazire se i hrvatska šahovnica, a svemu tome pridodane su i flaše rakije i motiv svinje na ražnju. Tu je i nekoliko kalašnjikova koji prizivaju rat na području nekadašnje države, a ova balkanska ikonografija upotpunjena je i cajkama. Ovaj prizor priziva dijeljenje i pljačku imovine u širim, jugoslavenskim razmjerima, dok Agaton Arsić, načelnik u penziji, tu povijesnu imovinu dijeli na salveti – tako se, prisjetimo se, dijelila Bosna. A Nušićeva rodbina uselila se u pokojnikovu kuću, pa Agaton, u stilu Miloševića, u jednom trenutku uzvikuje: »Niko ne sme da vas iseli!«

Balkanski mentalitet – prizor iz predstave / Foto JELENA JANKOVIĆ

Glumačke kreacije

Sva ta »ožalošćena porodica«, naravno, uselila se protuzakonito i smišlja načine da izigra advokata i zakon kako bi opljačkala i sebi prisvojila nasljedstvo i obiteljsko srebro, iz čega proizlazi niz (tragi)komičnih situacija koje su izazvale i smijeh riječke publike. Njihova borba za imovinu na kraju dovodi i do fizičkih obračuna, gotovo »ratnog sukoba«, a groteska jezika eskalira u strahovit govor mržnje i nasilja kad rodbina doznaje da je pokojnik svoju imovinu ostavio izvanbračnoj Danici (Josipa Anković) koja je do tog trenutka bila jedini glas razuma i gotovo nijemi svjedok besramne pohlepe i grabeži. Na kraju predstave Danica se pojavljuje u zlatnoj, šljokičastoj opravi, bacajući hrpu novca na tlo, na koji halapljivo navaljuju članovi porodice, među njima i Agaton koji trpa papirnate novčanice u usta. U Nušićevu originalu kraj je drukčiji – Agaton se ne predaje i smišlja laž da je advokat zapravo njegov izvanbračni sin.

Plazibatova predstava zanimljiva je i u glumačkom smislu – glumački ansambl je izvrstan kao kolektiv (ovdje treba spomenuti i suradnika za scenski pokret Damira Klemenića), u zajedničkoj (su)igri, a svaki od glumaca i glumica istodobno je dobio priliku za individualne glumačke kreacije. U ulozi Agatona, kao predvodnika »tugujuće obitelji«, veliki komički potencijal pokazao je Hrvoje Kečkeš. Glumačkom igrom na granici komičnog i grotesknog karaktere svojih likova upečatljivo su ostvarile Linda Begonja u ulozi Tanasijeve žene Vide te Anita Matić Delić kao udovica Sarka. Na liniji komično-grotesknoga su i Matija Šakoronja kao činovnik Proka Purić, Luka Petrušić u ulozi nezaposlenog građanina Trifuna Spasića, Filip Detelić kao Mića Stanimirović i Branka Trlin u ulozi Agatonove supruge Simke. Advokata dr. Petrovića tumači Vilim Matula, a Ginu, Prokinu ženu, Mirela Videk Hranjec.

Novo kazališno »čitanje« Nušića / Foto JELENA JANKOVIĆ