U staroj zgradi Akademije dramske umjetnosti predstavljena je nova zbirka poezije Nataše Govedić »Pasja kola«. Na koricama knjige stoji kako pjesnička knjiga Nataše Govedić svoj naslov, ali i kičmu – uspravnu i pripadajućem simboličkom polju izravno suprotstavljenu – duguje etici i estetici psovke.

I istina je to, baš kao što je istina ono što među ostalim reče Marko Pogačar, urednik knjige kojoj je izdavač VBZ, da je cijela knjiga zanimljiva kombinacija brojnih načina da se pravednije ponovo opiše jedna simbolički naizgled čvrsto kodirana veza i odnos između čovjeka i psa.

Jer kad se čovjek i pas pojave u istoj rečenici, automatski se uspostavi neki vid hijerarhije, sve do ove knjige u kojoj pjesnikinja tu hijerarhiju mijenja i proširuje, u moralnom, etičnom i jezičnom smislu.

Da ne bi čitatelj imao dvojbi, Govedić daje u knjizi i definiciju psa i psovke. Psovka je, kako piše, pseći izraz hvaljenja bogova i koristi se kad psu zapne kost ili voda dođe do grla, kao iskaz dubokog divljenja prema sveukupnom uređenju svemira.

Pjesnikinja Sanja Baković ne dvoji – »Pasja kola« su zbirka poezije o slobodi.

Zagovor neposluha

– Ako bih morala opisati što donosi poetika ove knjige, to je svakako zagovor neposluha jezičnog, građanskog, institucionalnog i pjesničkog.

Također, dokazuje da ozbiljna poezija ne mora biti smrtno ozbiljna, da je ozbiljna poezija najozbiljnija kad je neozbiljna, kazala je Baković.

Prepoznala je Baković u knjizi i dišpet, i ludičnost i jazz. Jazz zbog slobodnog koncepta, zbog toga što svaka stranica zbirke u kojoj su 94 pjesme posložene u 13 ciklusa donosi iznenađenje i neočekivanost.

Dišpet jer, kako reče Baković, u fundamentu ove knjige leži psovka, odnosno davanje oduška onome što nije lijepo, ispolirano, što nije sladunjavo, što ne kima glavom sa smiješkom.

A ludičnost je tu jer, kako je kazala Baković, na razini jezika nailazimo na beskrajno poigravanje riječima, prije svega s riječju pas. »Igra riječima je očito nešto u čemu ovaj pjesnički glas uživa«, ne dvoji Baković.

Posebnost promociji dali su mladi studenti ADU-a Rea Bušić, Jan Samek, Marina Žužić, Maruška Aras i Bruno Vršćak.

Odabrali su i pročitali nekoliko pjesama, pjesama kojima su se, kako rekoše, smijali, u kojima su prepoznali ljudskost, nježnost, otpor onog tko se bori za slobodu, i punk i mudrost.

Autorica se pak u svom obraćanju dijelom i referirala na opasku Sanje Baković kako normalizacija psovke u tekstu provocira uvjerenje o nužnosti finoće.

Dimenzija psovke

Referirala se na, kako reče, groznu pristojnost, lažnu i licemjernu koja nas međusobno udaljava, onu zbog koje se trenutno ne možemo baciti nekom u zagrljaj i reći ono što stvarno mislimo.

– Ja sam stvarno duboka protivnica te pristojnosti. Kao netko tko se puno bavi dijalogom znam da je najveća prepreka dijalogu pristojnost, distanca, doličnost, stvari koje nas cenzuriraju.

A s druge strane postoji ta dimenzija psovke, jedna pristojnost koja je vrlo empatična. To je prava pristojnost kad se obraćamo jedni drugima bez ikakve zadrške.

Kad smo skupa na tim pasjim kolima, onda se nešto jako dobro događa, nešto čega se ne trebamo bojati, istaknula je Govedić.

Naprosto se, kako reče, negdje mora reći ono sve što nam leži na srcu, a ne se stalno suzdržavati i paziti na to da nekoga ne povrijedimo.

A živimo u svijetu u kojem je jako lako nekoga povrijediti.

– Te senzitivnosti su skočile vrlo visoko i zbog toga se događa novi val suzdržanosti, opreza i stalnog nadgledanja koliko ćemo odmjereno nešto reći da slučajno ne prekršimo ovu ili onu korektnost.

Mislim da je to isto nešto što nas čini otuđenima, smatra Govedić.

Ima pristojnost smisla, ali samo ako se zbog užasnog straha da smo nedolični nećemo pretvoriti u kamene svatove. Da tako ne bi bilo, pjesnikinju je dopalo da pročita koju psovačku pjesmu.

Psovačka nije ona naslova »demokracija«, ali je savršeno točna kad kaže: zapovijedi i psovke su najtočnije/jer se prvih ne drži nitko, a drugih svi.