Jednog od najvećih kompozitora klasične glazbe, Ludwiga van Beethovena je već u mladim danima zadesila zdravstvena nevolja, pravo prokletstvo i za one kojima glazba nije životni poziv. Naime, već je u 20-im godina iskusio probleme sa sluhom, da  bi sredinom 40-ih godina svog relativno kratkog života (umro je s 56), postao potpuno gluh.

Nije mu to bio jedini zdravstveni problem, u svojim kasnijim danima mučio se sa žuticom, reumom i teškim probavnim problemima.

Današnji eksperti su na osnovu dostupnih podataka danas razvili niz teorija zašto je veliki kompozitor bio tako slabog zdravlja i zašto je izgubio sluh tako rano, od Pagetove bolesti kostiju, do mogućnosti trovanja teškim metalima, da je bio zaražen sifilisom i patio od dijabetesa. Nije se znalo i nagađalo se, no razvoj tehnologije i sretna okolnost da je iz zadnjih godina života velikog umjetnika sačuvano više pramenova nejgove kose, približava nas odgovoru.

Tako je grupa znanstvenika prošle godine prvo neke pramenove koji su bili predmeti dokumentarnih filmova i pisanih ogleda odbacila kao autentične, poput poznatog Hiller pramena za koji je na kraju utvrđeno da je riječ o ženi koja je bila Aškenazi Židovka. Ali je i  pronašla poklapanje u genomu pet uzoraka kose. Tada je rečeno na osnovu laboratorijske provjere da zdravstveni problemi  Ludwiga van Beethovena nisu posljedica trovanja olovom, što je dugo bila jedna od teza mogućih uzroka.

No, sada dolazi do obrata, jučer objavljeni rezultati istraživanja na osnovu tri pramena u vlasništvu australskog biznismena i ljubitelja Beethovena Kevina Browna, proanaliziranih u laboratoriju znamenite Mayo klinike, sugeriraju suprotni zaključak.

Teški zdravstveni problemi uključujući i gluhoću vjerojatno su posljedica unošenja letalnih doza olova. Naime, na gramu jednog Bethoveenovog pramena pronađeno je 258 mikrograma olova, a na drugom 380. Uz oba bi bilo ispravno napisati „čak“ jer je normalna razina olova u kosi 4 mikrograma. Prema navodima stručnjaka, od trovanja olovom može nastradati i sluh zbog razarajućeg djelovanja na živčani sistem.

Osim olova, u Beethovenovoj kosi pronađena je količina arsena 13 puta veća od normale, a žive 4 puta više od normalnog.

No, kako je došlo do tolikog kontinuiranog unosa olova u kompozitorovo tijelo? Stručnjaci se slažu da odgovor treba tražiti u životnim navikama Ludwiga van Beethovena. Osim što je bio glazbeni genije, imao je i jaku sklonost alkoholu, odnosno vinu, prema zapisima iz tog vremena, samo za ručak pio je litru nekog jeftinog njemačkog „direktora“.

Problem je što je iz neznanja vino loše kvalitete u to doba „obogaćivano“ olovnim acetatom, zvanim i „olovnim šećerom“, za bolji okus. K tome, takvo je vino često držano u kotlovima lemljenim olovom  i za njega nikako nije vrijedila krilatica „što starije to bolje“. Što je duže ležalo u takvim kotlovima, to je više olova apsorbiralo. Da stvar bude gora, van Beethoven je bio uvjeren da je za njega vino bilo lijek, a pred kraj života je vjerojatno razvio i ovisnost o alkoholu.

Uostalom, uz vino su vezane i njegove zadnje zabilježene riječi. Naime, kad je neposredno prije smrti stiglo 12 boca vina koje je dva mjeseca prije naručio iz svog rodnog kraja u Beč gdje je umro, uspio je prozboriti tek „kakva šteta, stiglo je prekasno“.