RIJEKA  Možemo reći da je ples čovjekova iskonska težnja. Izvedbena je to umjetnost vrlo specifična, koja je prisutna još od samih početaka civilizacije, jer plesne rituale prakticirale su još i drevne kulture, a ples je, dakako, tijekom vremena evoluirao, da bi danas svjedočili umjetničkim pretapanjima, miješanju stilova, interdisciplinarnom razmatranju plesa i drugome tome slično. Treba li samo spomenuti različite dobrobiti plesa za zdravlje pojedinca, uz naravno onu umjetničku komponentu, kreativnu, pa i oblikotvorno identitetsku.

Dan plesa – 29. travnja

Ustanovljen na dan rođenja začetnika modernog baleta i jednoga od plesnih revolucionara i pionira, Jeana-Georgesa Noverrea, od 1982. godine na inicijativu UNESCO-va Međunarodnog odbora za ples 29. travnja ustanovljen je kao Međunarodni dan plesa. Kako riječka publika u duhu obilježavanja ovog dana recipijentski ne bi ostala plesno zakinuta, tu je domaći, lokalni, no po dosezima i puno veći, ovogodišnji festival suvremenog plesa Port of Dance koji donosi ono ponajbolje od suvremene plesne produkcije, a održava se od 13. do 18. svibnja na različitim lokacijama.

No ono najznačanije je što će publika moći vidjeti aktualni presjek europske plesne scene, koje tendencije i poetike vladaju na vrlo živoj plesnoj sceni. Festival će otvoriti dva dueta, »Born by the Sea« Frana Diaza i »AMAE« Eliane Stragapede i Riječanina Borne Babića. U predstavi »Born by the Sea« susreću se dvije osobe, a tragovi njihovih prošlih iskustava preklapaju se i razilaze, određujući način na koji se kreću, kao i izbore koje donose, dok predstava »AMAE« propituje i istražuje granice između zabrinutosti i opsesije, ljubavi i boli, podrške i kontrole.

Prizor iz VR predstave »Ephemeral Life of an Octopus« / Foto HKD PR

Kompas za vrijeme

Autorski rad Riječanke Kristine Paunovski, »ARTissue: Lineage«, istraživanje je na području plesa i raznih umjetnosti, a predstavlja inovativan plesni projekt koji istražuje granice između klupskih i uličnih plesnih stilova poput hip hopa i housea te suvremenog plesa. Također, ne smijemo zaboraviti ni da kvalitetne domaće plesačke snage između ostalog izlaze i iz zagrebačkog ADU-a, jer radi se o studentima plesa, na što će nam još jednom ukazati plesna predstava, to jest ispitna produkcija Sonje Pregrad i Odsjeka za ples ADU-a pod nazivom »Ovo nije mali ples«.

– Ova je koreografija dijamantnog oblika koji i plesačima i gledateljima nudi niz površina od kojih svaka na svoj način reflektira prostor, vrijeme i proceduru stvaranja i izvođenja plesa. Ples je kompas za vrijeme, on otvara tijela prošlosti, budućnosti i sadašnjosti, on nastaje i već je nestao. Naša predstava je istovremeno i proslava njihovog dosad uloženog rada i vremena provedenog zajedno. Ona je i parabola o tome kako su nam tijela uronjena u međuovisnost i kako se ono čega se sjećamo, što jesmo i što možemo biti, fizički međusobno dodiruje, objašnjava Pregrad.

U predstavi »Masterwork« tijelo preoblikuje svoju autonomiju / Foto : KAROLY CSORBA

Posveta Aerowavesima

Kao svojevrsna posveta plesnoj mreži Aerowaves, koja predvodi suvremeni ples u Europi te podržava rad umjetnika u usponu, u sklopu festivala će biti prikazan i dokumentarac »Aerowaves at 25 – Remembering John Ashford«, koji uranja u povijest Aerowavesa, umjetnike koje su ga oblikovali i podržavali, te mnoge druge projekte koji su izrasli iz ove plesne platforme, uključujući tako i plesne izvedbe u VR tehnologiji.

Posebno zanimljivo trebalo bi biti VR djelo »The Ephemeral Life of an Octopus« koje propituje neobičnost posjedovanja tijela, snažnog, izbušenog, ispitanog i životinjskog, a nadahnuto je studijama evolucije stanica raka i proživljenim iskustvom bolesti. Prema najavi, »istodobno znanstveni, filozofski i visceralni, rad Lée Tirabasso promatra disfunkciju, kaos i živahnu životnu snagu tijela iznutra i izvana«.

Već svojim opisom, koji kaže da autori Igor i Moreno pokušavaju ukloniti meso iz ljudskog ponašanja, djelo »Karrasekare« privlači pažnju, a radi se o predstavi koja predstavlja ljude kao idiosinkratična i kulturna bića, pokušavajući pritom ne zaboraviti da smo svi mi nešto više od instinktivnih životinja u ljudskom obliku. Usmjeravajući energiju karnevalskih tradicija, djelo je ispunjeno uzbuđenjem zajedništva i druženja, no i provocira naš osjećaj pristojnosti i razboritosti.

Foto HKD PR

Tijelo kao platno

Kulturne reference i hiroviti pokreti srž su VR dueta »Masterwork« Emese Cuhorka i Csabe Molnára. Razvijajući se kroz set vinjeta, ovaj komad istražuje načine na koje tijelo baca kulturna značenja i simbole projicirane na njega tijekom vremena. Koristeći predmete kao kostime koji blokiraju kretanje, tijelo preoblikuje svoju autonomiju u naletu funkcionalnih prepreka.

Promjene raspoloženja, usporeni refleksi, vrtoglavica – razni fizički i psihički simptomi izgaranja nezapaženo se infiltriraju u svakodnevni život. Postavlja se pitanje što umjetnik može učiniti s ovim iscrpljenim stanjem u svijetu u kojem rad čini postojanje opipljivim. U ovoj klimi može se činiti da je kontinuirana proizvodnja, gomilanje projekata ključ zadovoljstva, a sve to ukazuje na put izgaranja, stoji u opisu predstave »Fatigue« mađarskoga autora Viktora Szerija.

Ovogodišnji festival nudi i dvodijelni program koji se sastoji od predstave »Francis Footwork« snimljenoj u VR tehnici, kao i interaktivnu plesnu radionicu vezanu za radnju predstave, koja će se održati nakon same predstave. Predstava »Francis Footwork« posvećena je ljubavi prema pokretu, slobodi i njegovanju vlastite kreativnosti – »Dancing is like dreaming with your feet«, a od svoje premijere 2019. godine doživjela je brojne izvedbe praćene oduševljenim kritikama medija.

Potraga za pulsom

Festival će zatvoriti predstava »Simple«, belgijske autorice Ayelen Parolin, igra u kojoj bi nedovršeno i povratak na početak sadržavala osnovna pravila – nevjerojatan labirint, igra glazbe – bez glazbe. Budući da nema glazbe, na tijelima koja Ayelen Parolin dovodi na pozornicu je da je izmisle, zamisle i sviraju – u potrazi za životnim pulsom. Koristeći se namjerno ograničenim, štedljivim koreografskim rječnikom, Parolin pokreće tri izvođača u zadivljujuću igru ritma i konstrukcije, istodobno repetitivnu i stalno u pokretu, zauvijek redistribuiranu, restrukturiranu, iznova osmišljenu.