Novi, treći studijski album grupe Kraj programa, »Ne pričaju o nama«, možemo nazvati krikom i bijesom na riječki rock način. Moćni zvučni alt rock udari koji izviru iz post punk i garage rock poetike, dojmljivi, najčešće agresivni vokal Đine Škulić, ritam koji traži reakciju tijela, tekstovi kojima se dobro prenose različita raspoloženja, ponajprije ona negativna vezana uz traženje ili gubitak identiteta…. Sve to sabijeno je u dvaneast pjesama i 41 minutu koje uspješno brane status Rijeke kao kao grada rocka i uklapaju se u iznimno dojmljiv niz kvalitetnih riječkih rock albuma objavljenih u prva četiri mjeseca ove godine.

Čvrsto i žestoko

Kraj programa traje već više od deset godina i iza njih su albumi »Kraj programa« i »Ovdje pripadam«, a novi rad prethodnih je godina najavljivan videouradcima i EP-jem da bi sad bio nadograđen i albumom kao cjelinom koja će draga biti svima koji vole žešći alt i indie rock pristup, manični plesni ritam i »režeće« gitare čiji vlasnici više od solaža vole čvrste rifove.

Minijaturna uvodna »Prava pitanja« kreće uz prevlast syntha, ali je taj eksperimentalni i pomalo psihodelični uvod brzo maknut u stranu gitarističkim punk udarima i zanimljivim stihovima (»Silina tišine udara«) koji nagovještavaju preispitivanja vlastitih emocija i postavljanje, kako i naslov kaže, pravih pitanja.

A njih je puno jer je, dojam je, i nezadovoljstva puno, o čemu odlično govori »Sanjam bolji svijet« u kojoj kroz žestoki rock izraz i odličnu međuigru gitara slušamo stihove poput »Tragove ostavljam u slikama i sanjam, sanjam bolji svijet« da bismo u isto tako dojmljivoj i žestokoj »Kule od karata« svjedočili svojevrsnom odsustvu života (»Mi ne idemo nikuda, gradimo kule od karata«), a u pankerskoj i sporo-brzo čestim izmjenama ritma odsviranoj »Svaki novi dan« saznajemo kako »Svaki novi dan briše dio nas« i brojna pitanja ostaju neodgovorena.

Glazbeni iskoraci

Ti osjećaji neugode vidljivi su i u nizu drugih pjesama poput košmarne »S druge strane«, ali i naslovne »Ne pričaju o nama« te brzometnog postpunk trenutka »Dječak iz sjene«, ali i u pjesmama kroz koje Kraj programa nudi glazbene iskorake.

Tako »Tajne skrivene« imaju pop uvod u stilu bezličnih pop zvjezdica, ali na svu sreću gitare to brzo »ubiju« i vrate na rock područje čemu pripomažu i stihovi poput »Savršeno mjesto tu ne postoji, skrivaju se tajne što strahove broje«. Odlična je i vrlo zanimljiva »Sjena postajem« koja počinje, za ovaj album neobičnim, akustičnim uvodom i nastavlja se u mirnijem tonu koji Đini Škulić možda čak i više odgovara jer njen jasan glas postaje uočljiviji kad nije sakriven rock bukom.

Foto: Dalibora Bijelić

Ponajbolji trenutak

Iako na albumu prevladavaju mračnije teme i raspoloženja, pogrešno bi bilo zaključiti da nema pozitive, optimizma i vjere u bolje. Svjedoči tome upečatljiva »Svjetla grada« koja, saznajemo, »vode u dan«, a još je pozitivnija izvrsna i vrlo radiofonijska »Srce na dlanu« s divnim stihovima »Znam treba mi još malo da obojam oblake u plavo«.

Korak dalje, i tekstom i glazbom, je završna »Oči u oči«, pravi iskaz buntovnosti i želje za promjenom. »Pripremili su kalupe za sve te ljude prozirne. Obojali su gradove u sve nijanse sive i stavili su okove na tvoje ruke umorne, rekli su da najbolje bi bilo da promijeniš tvoj kut gledanja. Podigni glas, jer iza nas ostaje samo sjena« – pjeva Đina Škulić u ponajboljem trenutku ovog i inače vrlo dobrog albuma.