Petak je. Petak je pa još u tjednu od izbora. Čini se kako onaj prosječan stanovnik Lijepe Naše i nema što nego biti izmožden od konstantne borbe da shvati što nam se to događa. No, u lijepoj zgradi od cigli u kojoj u centru Zagreba stoluje Ansambl Lado, jedini naš nacionalni profesionalni folklorni ansambl, svi nekako nasmiješeni.

– Evo, i ja sam bolje volje kad vidim kako ste svi veseli – priznajemo našoj sugovornici.

Nasmijala se na to baš onako od srca Kristina Opačić Vrućina, ona zbog kojeg smo do Lada i došli. Jer, nema dugo da je baš ona postala nova prvakinja Ansambla Lado, a onako kako je veliko kad recimo koji glumac postane prvak nacionalne drame tako je veliko i vrh u karijeri kad i postaneš prvakinja Lada. Nego, jesu li uvijek svi ovako veseli i dobre volje u ovoj zgradi, svi koji čine Lado!?

– Kako kad, ha, ha, ha. Uglavnom jesmo veseli, ali kako je drugim ljudima posao posao i nama ponekad ovo bude prije svega posao. Ima, nažalost, jutara kada ti se ne da ići na posao, baš kao i u bilo kojem drugom zanimanju, ali brzo se čovjek iznad toga izdigne – iskreno će Kristina.

Vrh karijere

Prvakinja Ansambla Lado. Da je gluma u pitanju, sve bi nama bilo jasno, no ovako smo se ipak usudili pitati Kristinu što to zapravo znači!?

– To je zaista vrh karijera i to je najveće priznanje koje čovjek u ovoj kući može dobiti – veli Kristina.

Samo, navikli su nas na to da takva priznanja najčešće dobivaju umjetnici kojima se itekako vide bore na licu, a Kristina je, bar se nama čini, mlada žena. Kad li je samo počela plesati!?

– Profesionalno sam se počela baviti folklorom 2007. godina, ima već 17 godina – na to će Kristina, taman da nas zbuni posve.

– Koliko vam je samo godina bilo, deset!? – šalimo se, ali samo malo i dijelom.

– Ha, ha, ha! Hvala vama, ali neće bit’ baš tako. Imala sam 24 godina kad sam se zaposlila. Folklor sam počela plesati s 11 godina u osnovnoj školi – priča Kristina.

Eto ga na, nije novinar puno ni pogriješio. Kristina je rođena Zagrepčanka, a škola koju spominje je OŠ Petra Preradovića na Peščenici.

– Bio je to peti razred osnovne škole, jedan od prvih satova glazbene kulture kada nam je profesorica koja je predavala glazbeni rekla: »Djeco, danas starija grupa u školskoj dvorani ima probu folklora, pa dođite, pogledajte.« Došla sam, pogledala, i to je bilo to – smješka se Kristina.

Što li je samo tako osvojilo na prvu!?

– Evo, ne znam. Jednostavno sam ostala očarana – iskreno će Kristina.

Gradsko dijete, metropola koja nudi svega, pa i neke druge aktivnosti, ali pobijedio je folklor!? Kristina se slaže, bilo je i drugih mogućnosti, ali se i spominje kako je odmalena uvijek plesala i pjevala, smišljala svoje neke koreografije.

– Ima zgodna anegdota iz vrtića kada su me doslovce natjerali da se za jednu priredbu odjenem u prigorsku nošnju i da se vrtim. Ja sam na to buntovno rekla. »Što ću ja plesati te seljačke plesove!?«, ha, ha, ha… Ali, život je nepredvidiv – smije se Kristina.

Išla je ona i na atletiku, i na ritmiku, no sve je bilo kratkog vijeka.

– Mislim da sam ušla u dvoranu gdje je starija grupa demonstrirala folklor taman kad je bilo podbijanje. Tako se zove taj jedan korak. Podbijali su, ja sam to probala, uspjelo mi je iz nekoliko pokušaja, i to je to – prisjeća se Kristina.

– Znači da je podbijenje podbacilo, ne bismo mi danas imali o čemu razgovarat’ – šalimo se.

– Ha, ha, ha! Tako je – prihvaća šalu Kristina.

Mjesec naukovanja

Ono što je počelo u osnovnoj školi nastavilo se i u srednjoj. Zahvaliti valja onoj već spomenutoj profesorici glazbenog koja nije dala da talenti u njene djece zamru tek tako. Nazvala je njih nekolicinu da im kaže kad SKUD »Ivan Goran Kovačić«, njegov folklorni ansambl, ima audiciju. No, kad je folklor postao Kristini više od igre, kad je shvatila da to može biti posao!?

– Imala sam sreću da sam 2006. godine s Ansamblom Lado išla na veliku turneju u Japan, i to kao gost. Neke su kolegice bile na porodiljnom, neke ozlijeđene i falila im je jedan plesačica. Nazivali su okolo, tražili plesačicu i ja sam bila ta koja je mogla plesati i poći. Na toj turneji, koja je trajala 40 dana, postala sam svjesna da ja to zaista želim raditi – priča Kristina.

Prvo sudbonosno podbijanje, a onda sudbonosno Japan. Prije turneje trebalo je, dakako, sve plesove, sve korake i naučiti. Mjesec dana je trajao taj nauk i, štono bi se reklo, neka je.

– Ta cijele sinergija, ti koncerti, ta publika japanska koja je specifična, ta cijela mašinerija koja je bila oko nas, sve je bilo fascinantno. Odmalena sam ja težila svjetlima pozornice i baš me je sve to »uzelo«. Znala sam da ja to želim raditi – ističe Kristina.

Dok pričamo, tko god izađe iz zgrade srdačno se pozdravlja s Kristinom. Pitamo je kako su je primili onomad kad je došla pred Japan kao zamjena. Kaže, bilo je to u vlas isto kao i u svakom drugom kolektivu, da su neki srdačni, a neki na maloj distanci. Ali, s vremenom se, kaže sve to stopi u jedno, u dobro. No, jedno je gostovati na turneji, a drugo postati dio profesionalnog ansambla. Što da plan nije uspio, pitamo Kristinu.

– Audiciju sam prošla 2007. godine. Primljena sam tada na šest mjeseci. Odlučila sam tada svaki mjesec staviti nešto novca sa strane da si mogu platiti vozački. U oglasima za posao uglavnom se tražila B kategorija, pa sam pomislila; ok, imam šest mjeseci, pa ako ne upali imat ću nešto ušteđeno da platim vozački i da sam konkurentnija na tržištu rada. Eto, to je bilo razmišljanje (smijeh). Međutim, imala sam sreće da sam ostala – priča Kristina.

I evo je danas u ansamblu koji čine 22 žene, 18 muškaraca i 15 članova orkestra. Priznajemo Kristini da smo je krenuli malo guglat prije dolaska na razgovor. Prvo što tražilica izbaci van je ona kako pjeva pjesmu »Oj sončece, sončece«, pjesmu iz »Podravskih svata«. I to je, kazati valja, čudesno! Da se neznalicu o folkloru pita, potpisao bi on da mu prvakinja Lada cijeli život samo tu pjesmu pjeva. No, ovaj angažman traži da se znade svega, jer Hrvatska se s pravom diči bogatstvom svoje tradicije, plesova, napjeva. Kako li samo popamti sve!?

– Tijelo pamti. Zanimljivo je to kako tijelo nekad pamti neke stvari i radi ih automatski. Noga sama zna kud joj je krenuti – veli Kristina.

Kad su onomad tražili plesačicu za turneju u Japan ljudi iz Lada su očito u Kristini prepoznali ono nešto. Što je to nešto što čini dobrog folkloraša!? Bitno je da se korak brzo hvata kad ga vidiš, bitno je i da se dobro pjeva, ali bitno je, kaže, i kako netko izgleda na sceni, koliko je sceničan.

– E da, sceničan! U obrazloženju odluke da vas proglase prvakinjom Umjetničko vijeće kaže kako vas krase iznimna sceničnost i karizma – velimo.

Kristina kao da se malo zacrvenjela na spomen obrazloženja, kaže ona sama sebe ne vidi i teško joj je o tome pričati, ali drugi je vide i tako doživljavaju.

– Ja bih vam rekla da to nisam ja – smije se Kristina.

Foto PETRA SLOBODNJAK

Čuvari identiteta

U obrazloženju još puno lijepih riječi, jer Kristina, sve se čini, sve što radi, radi besprijekorno, bilo da pleše, bilo da pjeva. Pričamo ni pola sata, a dojam je kako u nje straha nema od ničega već joj je sve čisti gušt.

– I to je nešto što se nauči. Sjećam se 2012. godine kada sam na jednom lokalnom Božićnom koncertu dobila ulogu Marije. Nastupali smo u studiju Bajsić na HRT-u i mislila sam da svi vide kako se meni ruke tresu. Izašla sam vani, a ljudi su mi prilazili i govorili kako sam se dobro držala, kako mi se uopće nije vidjela trema. Svi mi znamo dobro prikriti tremu i kad je imamo, znamo je zauzdati – priča Krstina.

Trema hoće reći i da je respekt prema publici velik. Imamo li mi publike za folklor? Odgajamo li neku novu?

– Moj je dojam da je publika koju imate iznimno vjerna. Samo, širi li se, ima li mladosti – pitamo.

– U pravu ste, vjerna publika je ona koja nas prati i zna i što smo i tko smo. Tu i tamo pojavi se netko novi, pogleda nas, oduševi se i postane dio te vjerne publike. Mislim da ljudi još uvijek ne znaju dovoljno tko smo i što radimo, da možda ne doživljavaju folklor kao vrhunski oblik umjetnosti, a on to jest – ističe Kristina.

Vrhunska umjetnost, a bome je i čuvar našeg identiteta. Ako pak treba tražiti razloge zbog čega ima svijeta do kojih folklor i ne dopire možda ih, smatra Kristina, treba tražiti i u manjkavostima našeg obrazovnog sustava. U udžbenicima folklora ima, na kineziološkom fakultetu postoji Odjel za narodne plesove, ali se često na satovima tjelesnog odgoja ne odradi ni jedan korak folklora. A nije da folklor, pa još folklor koji je posao, nije naporan i zahtjevan.

– Znaju ljudi reći: »O pa dobro, ti samo plešeš i pjevaš.« Ne uzimaju u obzir da mi možda taj dan nije dobar dan. Ja sam išla na put kad mi je baka umrla, bio je sprovod, a ja sam taj dan odrađivala koncert. Realno publiku sve to i ne treba zanimati, oni su došli da nas vide na našoj najvišoj razini, ali da je »samo plešeš i pjevaš« i nije baš. I mi imamo svoj život, svoje uspone i padove, život kao takav – iskreno će Kristina.

Krčki tanac

Hrvatska je, ponoviti valja, iznimno bogata kad su običaji njeni pitanju. Svaki kraj, grad, selo, zaseok ima svoje napjeve, plesove, navade. Pitamo Kristinu, koliko god jamačno teško to bilo reći, gdje se ćuti kao da je doma, iz kog kraja su njoj najdraži tanci?

– Kako ste recimo dospjeli među one koji plešu krčki tanac – pitamo.

– Po visini! Mi vam se dijelimo na visoku i nisku ekipu – smije se Kristina.

A najugodnije joj je gdje!?

– Da ste me prije puno godina to pitali, sigurno bih vam rekla bunjevački kraj, bunjevački plesovi, jer je to bio tad top. Sada zaista ne mogu izdvojiti ništa posebno, ali naravno da žudim za stvarima koje ne mogu imati. Recimo linđo koji pleše visoka ekipa, susak koji pleše visoka ekipa. Voljela bih da mogu to, ili vrliku, ali izdvojiti neku od svojih koreografija to ne mogu, bilo bi nepravedno – veli Kristina.

Dijele se po visini, dijele se po glasovima, a tu su među ostalim i nošnje koje znaju biti itekako teške, k’o valpovačka koja je trenutno Kristini najteža od onih što ih u svojim koreografijama nosi sa svojih ako ne pet ono sedam kila težine. Ali, ako već diplomatski ne izdvaja ples koji joj je ponajviše pri srcu, možda će nam otkriti što najviše voli zapjevati na pozornici!?

– Hm… Zapravo, volim vesele grupne. Recimo, »Berem grožđe i crno i bilo« – na to će Kristina.

To što Kristina spominje vesele pjesme sugerira da ima i onih koje vesele nisu. Folklor je naš satkan i od tužnog.

– Nije folklor samo veselje, ima tu i toliko tužnih stvari što su ih ljudi prebrodili uz ples i pjesmu. I to je dio tradicije – kaže Kristina.

Lado je naš čuvar tradicije, tradicija je po definiciji ono što je bilo i pomalo je promašeno pitanje trudi li se Lado ići u korak s vremenom ne bi li se tom novom vremenu i običajima uvjetno rečeno dodvorio. Ne znači to, međutim, da nema načina da današnjim konzumentima svega kulturnog ne bude zanimljiv.

– Mislim da možemo sve pojačati dobrom produkcijom, dobrim koncertima. Nisam za to da idemo u bilo kakvu krajnost, jer ipak smo predstavnici tradicije. Već je to koreografirani folklor, pomakli smo se već od izvornog i neke korake koje vidite nisu plesali svi u selu. Plesao ih je neki virtuoz taman da ga profesor Ljevaković, utemeljitelj Lada, vidi na terenu, snimi i odluči uvrstiti u svoju koreografiju – slikovito će Kristina.

Garant je, čini se novinaru, i ono podbijanje tako ušlo u obavezne korake. Nego, iz kog kraja nam podbijanje dolazi!?

– Podbijanja ima puno u Podravini – na to će Kristina, taman da se na tren učini kako je njoj Podravina suđena.

Pljesak publike

Kristina Opačić Vrućina nova je prvakinja Ansambla Lado. Takvih je trenutno u ansamblu troje, dvije prvakinje i jedan prvak. Po saznanju da je imenovana prvakinjom Kristina je skromno kazala da je počašćena i sretna i još više motivirana da svoj posao obavlja najbolje što može. A u priopćenju stoji: »Kristina Opačić Vrućina proglašena prvakinjom Ansambla Lado, budući da se radi o vrsnoj i istaknutoj solistici koja posjeduje najviše razine tehničke i stilske interpretacije jednako stilskih, kao i vokalnih elemenata, uočenih kroz njezine brojne scenske, plesne, vokalne i vokalno-instrumentalne nastupe.«

– Dajte neku manu da vam nađemo – šalimo se.

– Pitajte mog supruga, on će nam to sigurno reći – smije se Kristina.

A onda ozbiljno dodaje kako je kritična prema svom plesu, kako su svi članovi Lada takvi da vjeruju u onu kako uvijek može bolje.

– Kako ste danas veseli izašli s posla, čini se da ste danas svi plesali sjajno – velimo.

– A i petak je – prihvaća Kristina.

Kristina radi ono što voli i to što radi, radi sjajno. A počelo je podbijanjem, pa se nastavilo Japanom, turneja nad turnejama poslije koje za nju više nije bilo dileme kojim joj putem valja ići. Ali, drugo je nešto što će ona u ovom poslu istaknuti kao ono najdraže, najbitnije.

– Mislim da će vam svatko od nas reći kako nam je najviše drago kad dobijemo pljesak publike. To je ono što nas hrani, ono što nas drži. Pljesak publike govori sve, i jeste li dobro vježbali ili niste, i jeste li dali sve od sebe ili niste – iskreno će Kristina.

Pred kraj razgovora palo nam je na pamet i to da se folklor pleše puno i na otvorenoj sceni, pod vedrim nebom. Kristina priznaje kako voli magiju Revelina.

– Ja ću to i napisati, napisati kako bi bio red da novoj prvakinji daju da pleše linđo – velimo.

– Može. Hahaha – vedro će Kristina, onako od srca kako samo ona zna.

Kad se čovjek samo sjeti kako joj se u osnovnoj školi zamjerila ona prigorska nošnja.

– A to mi je danas praktički uniforma. Hahaha – smije se Kristina.