RIJEKA – »Naknadno kritičko čitanje književnih tekstova«, odnosno »autorski izbor kojim se odaje jasan kritički pristup u odabiru« možda najbolje ukazuje na modus kojim je priznata kritičarka, prevoditeljica i urednica Jagna Pogačnik odabrala tekstove za knjigu »Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.«, koja je predstavljena u trsatskome ogranku GKR-a, što je i naglasila u opsežnom uvodnome tekstu knjige na otprilike sedamdesetak stranica, no i kazala na samoj promociji.

Kritičarski kontinuitet

Kako je na samome početku kazao dr. sc. Saša Stanić s Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji je moderirao predstavljanje knjige, »u vremenu od devedesetih naovamo imamo urušavanje čitave jedne infrastrukture koja prati književnu proizvodnju, a tiče se kritičke prakse«. Hrvatsku književnu scenu Pogačnik, govori, prati još od početka dvijetisućitih godina, »vremena nesklonog književnoj kritici, kad je hrvatska književna scena vrlo siromašna, posebice u prozi«. No početkom dvijetisućitih godina, pojašnjava, počinju se događati neki novi pokreti na hrvatskoj književnoj sceni, a »to je prije svega bio FAK, tako da mi ovdje imamo kritičarku koja je na neki način dočekala i ispratila FAK, koji je definitivno promijenio hrvatsku književnu scenu«.

Nakon njezinih knjiga književnih kritika »Backstage« i »Proza poslije FAK-a« te knjige »Tko govori, tko piše«, »što je jedna klasična antologija proze u Hrvatskoj«, Pogačnik, jedna od naših ponajboljih kritičarki, vraća se ovom knjigom, »važnim prinosom koji sumira hrvatsku književnu scenu u posljednjih dvadesetak godina«, u kojoj su okupljena 32 autora s 34 teksta.

Tri razloga

Da je knjiga vrijedan antologijski doprinos, naglasio je i izv. prof. dr. sc. Mario Kolar s Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji se također bavi književnom kritikom, a kazao je kako postoje tri razloga zbog kojih je bio oduševljen pojavom knjige; prvo zbog činjenice što su takve knjige vrlo rijetke, a potom nakon samog čitanja knjige, za koju smatra da je »jedina antologija suvremene proze uopće koja postoji u Hrvatskoj«.

– Drugi put me knjiga oduševila kad sam je dobio u ruke i kad sam je čitao. Izbor koji je napravljen je vrlo stručan, kompetetan i pruža uvjerljivu sliku hrvatske proze u posljednjih dvadeset godina. Treća činjenica zbog čega je ova knjiga važna jest zato što želi uspostaviti određene vrijednosne odnose u hrvatskoj prozi. Od sile tih romana i zbirki priča odabrati njih tridesetak ogroman je i težak posao, koji je odrađen na jako kvalitetan način. Kad pogledate i samo ta tri razloga, jasno je kako je to vrlo važan i vrijedan projekt koji je Pogačnik uspjela napraviti.

Sve to proizlazi iz činjenice da je ona jedna od najvažnijih suvremenih hrvatskih kritičarki općenito. Nema ih puno koji tako intenzivno i tako sustavno prate prozu u Hrvatskoj, i ako bi netko trebao napraviti antologiju, onda je to upravo ona. Drago mi je da se odvažila na taj pothvat koji je vrlo zahtjevan, čak i intrigantan, jer kad vi predstavite neki svoj izbor, vi se izlažete praktički sigurnim prigovorima glede uvrštanja nekoga. I uz taj rizik, napravite svoj izbor, obrazložite ga u jednom opsežnom predgovoru koji je vrlo temeljit i važan, a knjiga je jedan od rijetkih pokušaja da se sagleda cijeli korpus hrvatske proze u zadnjih dvadeset godina, tumači Kolar te dodaje da je knjiga »neka vrsta vodiča kroz suvremenu hrvatsku prozu«.

Kriteriji odabira

Od samog odabira pojedinog pisca koji će biti dio antologije, važniji je kriterij odabira, ukazao je na to Stanić, a povezivanje je ključno za samu knjigu. To povezivanje ponajprije se odnosi na sam naziv knjige, naslovna sintagma kaže mapiranje proze u Hrvatskoj, a ne hrvatske proze, što upućuje na to da neki od pisaca nisu nacionalno označeni kao hrvatski, već objavljuju knjige u Hrvatskoj. Ovo je stoga, ističe, pokušaj objednjivanja književne scene, a kriterij odabira je bio objavljivanje u Hrvatskoj.

Sama autorica naglasila je kako intencionalno koristi termin mapiranje koji je prikladniji od antologije, jer potonji zvuči terminalnije i određenije, a ona nije ovim izborom pisaca i djela htjela »donijeti konačnu odluku«. Iako je svaki odabir zapravo osoban, jer nosi pečat onoga koji je birao, selekcijski kriteriji, napominje, moraju postojati i moraju biti »relativno čvrsti«, recimo onaj koji razlikuje dobru književnost od ostale.

U tom smislu njezin je izbor, govori, važan jer smatra da je potrebno otvoriti dijalog o suvremenijoj hrvatskoj prozi, pa knjigu vidi kao pokušaj pokretanja takvoga dijaloga, no i posljedično kakvih drugih izbora, seminara, simpozija i okruglih stolova koji su, složit ćemo se, nužni.

Transnacionalni pristup

Književnu scenu, kaže, prati u posljednjih dvadesetak godina, tako da je sve i profesionalno i privatno proživjela, no ranije možda nije imala vremena za neke pomake koje je upravo ovom knjigom napravila. Govorivši o književnoj produkciji koju sama knjiga zahvaća, ističe važnost i ulogu samih književnih festivala te naglašava kako se i književno polje proširilo, pa je stoga u selekcijskoj srži pitanje transnacionalnog pristupa, odnosno transnacionalne književnosti, na što je ukazala sociologinja Gisèle Sapiro, kad je govorila o transnacionalnim pristupima kao aksiološkom operatoru devedesetih godina. Na predstavljanju knjige govornici su se, između ostaloga, dotaknuli i važnosti FAK-a, književnih festivala, takozvanog kiosk izdavaštva, no i mogućnosti studentskoga bavljenja književnom kritikom, što je zanimalo brojne studente kroatistike.

Knjiga broji 576 stranica, a uz uvodno poglavlje u kojemu autorica obrazlaže kriterije odabira te važnost svakog od odabranih autora, mogu se pronaći ulomci iz pojedinih djela, kao i sažet (kritički) opis svakoga od njih. Tribina je organizirana u sklopu studentskog projekta »Što je popularno u popularnom romanu?«, voditeljice Mihaele Kajić, studentice kroatistike Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji se provodi uz financijsku potporu SKC-a Sveučilišta u Rijeci.