Krv, kosti i pepeo. Sve to je bio Auschwitz, najveća svjetska masovna grobnica...Danas se u svakom trenutku mogu dogoditi novi Auschwitzi i koliko god neki možda nisu svjesni te smatraju da su logori iz Drugog svjetskog rata zapravo stvar prošlosti, to nije točno, kaže umirovljeni kustos Ryszard Domasik
Nemojmo dopustiti da naša prošlost postane budućnost naše djece – rekao je Ryszard Domasik, umirovljeni kustos Nacionalnog muzeja Auschwitz-Birkenau u poljskome gradu Oswiecimu. Ovaj svestrani Poljak veliki je prijatelj Hrvatske u koju je došao zahvaljujući poznanstvu s Opatijcem Olegom Mandićem, poznatim po tome što je kao zadnji preživjeli logoraš, još u dječačkoj dobi napustio logor Auschwitz-Birkenau. Humanist i povjesničar, gospodin Domasik, sam je naučio hrvatski jezik i govori ga odlično i sada organizirane grupe iz Hrvatske provodi »muzejem mučeništva« – potresnim mjestom koje svjedoči o tome što se može dogoditi kada zavladaju nacizam, rasizam, šovinizam, vjerska netolerancija i ravnodušnost…
– Masovno istrebljenje čovjeka. To je pojam koji se u povijesti čovječanstva prvi put javio na ovim prostorima. Dok koncentracijski logor Auschwitz nije počeo raditi, taj pojam nije postojao. Prije Auschwitza je dakako bilo ubijanja nedužnih ljudi, ali ne na industrijski način. Do tada još nisu postojale tvornice smrti.
Danas je tehnologija puno naprednija nego li je bila u Drugom svjetskom ratu i danas, premda mnogi toga nisu svjesni, postoje mnogo veće mogućnosti za masovno pogubljivanje ljudi. Atomske bombe, hidrogenske bombe, biološko i kemijsko oružje… Takva sredstva koštaju puno i na njih se troši velika količina novca, baš kao što se puno novca potrošilo i za nabavku plina Ciklon B koji je služio za masovno ubijanje ljudi u plinskim komorama. Može se postaviti pitanje, je li se nešto promijenilo u odnosu na četrdesete godine prošloga stoljeća?
Želim jasno reći da se do danas ništa bitno nije promijenilo jer su glavni i odgovorni za zločin i tada i danas bili ljudi. Sve ovo što se može doživjeti i osjetiti u Auschwitzu je nažalost čovjek učinio drugom čovjeku. Čovjek je sve ovo organizirao, osmislio i proveo. U srcu kršćanske Europe! Najbitniji faktor zločina bio je čovjek. Događaju se nažalost smaknuća i danas. U Kambodži, Ruandi, Sudanu i mnogim drugim mjestima. Strašnih mjesta i danas ima u svijetu, a pojam Auschwitza danas je nadaleko poznat i rijetki nisu čuli za zloglasni logor smrti.
Foto A. Kućel – Ilić
Nažalost, bez obzira što za Auschwitz zna cijeli svijet, izgleda da to nije bila dovoljna opomena za čovječanstvo. Sve ovo u Auschwitzu nije se dogodilo tako davno, a otvorilo je novi strašni pojam u društvu – genocid. Odgovori na mnoga pitanja ne postoje te želim ukazati na jednu vrlo važnu činjenicu. Naime, do danas nije jasno kako se sav ovaj užas uopće mogao dogoditi i to u režiji jedne nacije koja postoji dugi niz godina i imala je toliko pametnih ljudi, kršćanska je to nacija, vodeća u Europi… To je jedno od pitanja bez pravog odgovora.
U barakama koje su nosile naziv »Kanada«, nacisti su pohranjivali brojne vrijedne predmete koje su logoraši nosili sa sobom na dugom putovanju u neizvjesnost, nagurani u stočnim vagonima. Nisu znali da putuju u smrt. Bilo je tu puno zlata i drugih dragocjenosti uz pomoć kojih je zapravo »jačala kasa Velikog Reicha«. Oni logoraši koji su imali sreću brinuti o »Kanadama«, imali su zapravo jedan od najboljih poslova u ovom logoru, jer su ponekad vrijedne predmete uspijevali zamijeniti za hranu ili lijekove.
U mojoj karijeri, dok sam provodio grupe po Muzeju Auschwitz, dva puta mi se dogodilo nešto što bih rado podijelio s vama. Naime, svi smo pročitali knjige, pogledali filmove i saznali dosta o strahotama koje su se dogodile u Auschwitzu i posebno u većem logoru Auschwitz-Birkenau i u drugim logorima iz Drugog svjetskog rata. Upravo takvi ljudi, koji su pročitali knjige i pogledali filmove, nakon posjeta Auschwitzu su mi rekli: Pa ovo mjesto uopće ne izgleda zanimljivo. Uopće nije strašno i tu se nema što vidjeti, niti razgledati. Odgovorio sam im da kada se radi o tako tužnim mjestima kao što je ovo – gledanje uopće nije važno. Gledanje nije bitno. Važni su osjećaji i mišljenje. Srce je važno, ispričao nam je tijekom posjeta Državnom muzeju Auschwitz Birkenau Domasik, čovjek koji smatra kako Auschwitz kao podsjetnik na prošlost, nikad nije bio aktualniji nego li danas, kada u svijetu bujaju brojni problemi poput rasizma, nacionalizma, šovinizma, netolerancije…
Želim vam puno sreće u budućnosti…
– Danas se u svakom trenutku mogu dogoditi novi Auschwitzi i koliko god toga neki možda nisu svjesni te smatraju da su logori iz Drugog svjetskog rata zapravo stvar prošlosti, to nije točno. Ako bi se ne daj Bože nešto takvoga u budućnosti ponovilo, taj novi Auschwitz, uz napredak medicine i tehnologije mogao bi biti još daleko strašnije mjesto. Uz nadu da sam vam približio jedan od najvećih problema čovječanstva – želim nam svima zajedno puno sreće u budućnosti, da budemo tolerantni, da imamo razumijevanja za sve ljude, za druge nacije, za druge vjere, za sve različitosti. Ako želimo živjeti na miru i u miru – nema nam drugog izbora. Danas treba biti duboko svjestan da svaki od nas neprekidno odlučuje hoće li novi Auschwitz biti opet stvoren ili više nikada neće biti stvoren. Odluka je na svakome od nas – zaključio je Domasik uz poruku kako svatko među nama treba biti odgovoran za svoje postupke te se voditi srcem i razumom.
Foto A. Kućel – Ilić
Istinu o dobu pomračenja ljudskog uma, ovaj rječiti Poljak pronosi već više od 35 godina, no kako kaže – nije se zasitio svoga posla.
– Moje saznanje da radim nešto što je bez sumnje društveno korisno jače je od svakog drugog osjećaja ili eventualne nelagode koja je prisutna na mjestima poput logora Auschwitz-Birkenau. Smatram također da moj posao nije vezan samo uz prenošenje istine o povijesnoj tragediji već u kontekstu postojeće i sve veće moralno-političke svjetske krize, moj posao poprima puno veći, globalni značaj. Svi smo odgovorni za budućnost i to moramo shvatiti. Ne tako davno dogodilo se nažalost da je samo 15 ljudi, na jednom sastanku koji je trajao samo 90 minuta, odlučivalo o tome kako ubiti, kako uništiti 11 milijuna drugih ljudi. Uspjeli su u tome u određenoj mjeri te su ubili približno 6 milijuna Židova u 12 godina postojanja Trećeg Reicha.
Ulaz u Auschwitz II-Birkenau opravdano je nazvan »vratima pakla« jer je tijekom 1944. broj deportiranih drastično narastao, pa su ih direkno željeznicom, u vagonima, dovodili u kamp smrti. Najviše je ljudi istrebljeno upravo na ovom mjestu, daleko prostranijem od samog logora Auschwitz I. Među ubijenima je bilo 98 posto Židova, ali i ljudi različitih nacionalnosti iz još 20 zemalja. Sredinom siječnja 1945., kada su uvidjeli da gube rat, nacisti su izdali naredbu da se svi tragovi zločina moraju ukloniti, a mjesta smrti uništiti. No, nisu uspjeli u svom naumu, već su uspjeli uništiti tek dio logora Auschwitz-Birkenau. Kada je ruska armija 27. siječnja 1945. ušla u logor, tamo je pronašla još samo 7.000 preživjelih.
Hitlerizam je bio apsolutno negativan pojam te u masovnu smrt nisu istjerani samo Židovi, već i poljski neistomišljenici, ruski zatvorenici, Romi, bilo je tu i ljudi s područja bivše Jugoslavije i iz još nekih drugih zemalja… Premda apsolutno točne dokumentacije o broju ubijenih osoba u logorima Auschwitz i Auschwitz-Birkenau te 47 logora u susjedstvu nema, budući da su Nijemci nastojali izbrisati tragove zločina, pa su i porušili mnoga mjesta strave, može se govoriti o masovnom istrebljenju oko milijuna i 300.000 ljudi. No, tko misli da su najprije ubijani Židovi, nije u pravu, jer se koncentracijski logor Auschwitz u početku, kada je utemeljen 1940., koristio za teror nad poljskim političkim zatvorenicima, a prije istrebljenja Židova koji su dopremani iz cijele Europe, u logoru je stradalo i oko 300.000 invalida i umobolnih osoba i to pretežito njemačke nacionalnosti.
Krv, kosti i pepeo. Sve to je bio Auschwitz, najveća svjetska masovna grobnica. Mnogi su Židovi odmah nakon deportacije u logore bez ikakve evidencije smaknuti, te su u mukama skončali u plinskim komorama, a ostali, koji su na razvrstavanju i regrutiranju ocijenjeni sposobnima za rad – dobili su tetovirani broj na ruci i njihov se dotadašnji život, sve ono što su imali, obitelji, obrazovanje, njihova imovina, pretvorio u broj, rekao je Domasik po čijim riječima je u logore između ostalih deportirano i 10.000 Židova s područja bivše Jugoslavije.
Foto A. Kućel – Ilić
U Poljskoj stradalo oko 3 i pol milijuna Židova
Inače, u vrijeme prije rata najveći je broj Židova živio upravo na teritoriju Poljske, njih oko tri i pol milijuna, pa je samo iz grada Krakowa koji je oko sat vremena vožnje udaljen od Oswiecima i danas ima 800.000 stanovnika, tijekom holokausta stradalo čak 65.000 Židova. U gradu Kazimierzu koji se od 1791. administrativno nalazi u okvirima grada Krakowa, živjelo je najviše Židova, pa se tijekom turističkog obilaska ovog »židovskog kvarta«, osim četiri kršćanska sakralna objekta, može vidjeti i pet sinagoga. U znak sjećanja na žrtve holokausta, u Krakowu je, u četvrti Kazimierz, podignut spomenik, a ovaj dio grada danas obilaze mnogobrojni turisti i odaju počast stradalima uz jasnu poruku, istrebljenja poput onih nastalih u bližoj povijesti čovječanstva više se nikada ne smiju dopustiti.
Foto A. Kućel – Ilić
– Nacionalni muzej Auschwitz-Birkenau iz godine je u godinu sve posjećeniji, pa je tako tijekom 2017. godine logore smrti posjetilo oko 2 milijuna ljudi – nastavlja Ryszard Domasik. Po njegovim riječima, u vrijeme kada se planiralo masovno pogubljenje ljudi, nije bilo puno mogućnosti da se u malo vremena usmrti tako velik broj. Prva je plinska komora za masovno uništenje profunkcionirala u logoru Auschwitz I 1941., ali je zapravo najveći broj od čak šest plinskih komora postojao u Auschwitzu II (Birkenau), a čitav je kompleks smrti imao pet krematorija. Zvuči nevjerojatno, no leševe su spaljivali i na nakoliko manjih lomača raspoređenih u prostranstvima logora Auschwitz-Birkenau te pepeo pokojnika kojega je bilo sve više i više posipali u obližnji ribnjak. »Jezerce smrti«, odnosno ribnjak pun ljudskoga pepela u logoru Auschwitz-Birkenau danas obilaze turisti i ovdje u znak pijeteta prema stotinama tisuća žrtava polažu crvene ruže kao tužan spomenik na najvećoj svjetskoj masovnoj grobnici. Mnogi će se na ovo zgroziti, no istinito je da se ljudski pepeo iz Auschwitza koristio i za gnojivo jer je u to vrijeme bilo otkriveno da je pepeo iz krematorija za plodnost zemlje »vrlo koristan«.
Jezovita praktičnost SS-ovaca prema kosi žrtava
Jezovitu praktičnost su SS-ovci pokazali i prema kosi žrtava jer su sve logoraše prije smrti grubo brijali, ozlijedivši mnogima, posebno ženama koje su bile dugokose, kožu na glavi. U posebnoj prostoriji Memorijalnog centra Auschwitz i danas se čuva više od 2 tone ljudske kose, prizor je to koji ledi krv u žilama, a također se mogu pogledati i tekstilni predmeti koji su u to vrijeme bili izrađeni upravo od kose ljudi koji su bez ikakvog prava na obranu poslani u smrt. Oduzeto im je dostojanstvo. Osim kose, tužnu priču o bezrazložnom i preranom umiranju svjedoče i tone obuće čiji su vlasnici mučki ubijeni, čak i oni najmlađi, pa su u prvim redovima ove vitrine dječje papučice.
Foto A. Kućel – Ilić
Napustili su ovaj svijet umrijevši strijeljanjem, u plinskim komorama, ubrizgavanjem smrtonosnih injekcija, izgladnjivanjem ili nakon različitih oblika mučenja u »kući smrti«, u bloku 11 u koji su se zatvarali neposlušniji logoraši i svi za koje je tako odlučeno i iz kojega gotovo nitko nije izašao živ. U tom je zloglasnom bloku 11, u podrumu zgrade, učinjen i prvi eksperiment ubijanja plinom Ciklon B. U najgorim mukama, jer se još nije mogla odrediti prava količina plina potrebnog za smrt čovjeka, u podrumu »kuće smrti« skončalo je prvih 850 žrtava, pretežno ruskih zarobljenika. Među tim je zatvorenicima bilo puno teško bolesnih osoba i svi su zajedno, na mučan način »zbrisani s lica zemlje«. Tko je prekršio logorska pravila, zatvoren je unutar »bloka 11«, a među onima koji su ovdje umrli bio je i jedan svećenik – otac Maksymilian Kolbe dobrovoljno je otišao u zatvor kako bi svojom žrtvom spasio jednog zatvorenika. Unutar »bloka 11« nalazi se i spomen-obilježje ovom hrabrom čovjeku.
Drvene barake u logoru Auschwitz-Birkenau nisu bile stvorene za logore, već su to zapravo bile primitivne štale za 52 konja. Trebala ih je koristiti njemačka armija Wehrmacht koja međutim nije koristila toliko konja i barake su prodane logoru. U jednoj je malenoj baraci bilo smješteno 450 do 500 ljudi. Bez komentara. Peći su postojale, jer je to propisivao njemački zakon. No, grije li peć ili ne – to je bila druga priča. Grijali su se toplinom svojih tijela i nekako uspijevali preživjeti, dakako oni koji su uspjeli preživjeti. No, uz minimalne količine hrane, veliku zimu, nehigijenske uvjete i težak rad na koji su bili primorani – mnoge je ubrzo pokosio tifus, a bilo je tu i drugih smrtonosnih bolesti.
– Logoraši su dobivali vrlo malo hrane koja je bila očajne kvalitete. Hrane je bilo previše da bi umrli, a premalo da bi živjeli – pojasnio je Ryszard Domasik, po čijim riječima je iz svih nacističkih logora užasa uslijed rigoroznih pravila uspjelo pobjeći ne više od 400 ljudi. Zvjerska mučenja izgladnjivanjem, stajanjem po cijele noći u prostorijama »metar za metar« i to četiri osobe zajedno nakon što su cijeli dan radili, te mučenje zatvaranjem u sobe bez prozora i zraka, prave tamnice – bili su samo neki od oblika kažnjavanja i istrebljenja u zloglasnom »bloku 11«. Taj je blok bio izoliran od ostalog dijela kampa i kada je netko bio osuđen na ulazak u njega, znalo se da vjerojatno neće živ izaći. Ništa manje okrutni nisu bili niti eksperimenti dvostrukog doktora (liječnika i filozofa), dr. Josefa Mengelea, koje je obavljao na djeci, a kako se moglo saznati tijekom obilaska muzeja, liječnici se ovdje nisu pridržavali Hipokratove zakletve, pa su se unutar logora između ostaloga obavljali i eksperimenti sterilizacije. Poljske su zatvorenike u logoru često ubijali strijeljanjem. Poredali su ih uz »zid smrti« u dvorištu, a danas se na tome mjestu pijeteta postavljaju vijenci i pale svijeće u znak sjećanja na sve koji su na okrutan način izgubili živote.
– Što možemo učiniti danas kako bi naši potomci imali budućnost? Trebamo poštovati različitosti među ljudima. Rasizam, šovinizam, vjerska netolerancija i ravnodušnost doveli su do Aushwitza i još strašnijeg Birkenaua. Koliko znanja je utrošeno na osmišljavanje najjeftinijeg i najefikasnijeg uništenja što većeg broja ljudi?
Među ljudima postoje i danas mržnje poput vjerske netolerancije, antisemitizma, šovinizma, rasizma, homofobije, ksenofobije, nacionalizma… Ako se dopusti njihovo manipulirano jačanje, to je put do najstrašnijih posljedica i stvaranja novih, modernih Auschwitza – mjesta gdje stanuje smrt – zaključio je Domasik.
