Pjesmom »Nema signala« na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu predstavit će se Grupa 777. Pjesmu o ljudskoj potrebi za duhovnim čišćenjem i želji za mirom i suživotom autorski potpisuje frontmen grupe Andrej Baša.

Ova pjesma ujedno je označila povratak Grupe 777 na glazbenu scenu, u osvježenom sastavu koji čine stari članovi Dalida Kesar i Andrej Baša te mlade snage Eva Rac i Jure Kaurloto. O novoj pjesmi, nastupima, ali i bogatoj i uspješnoj prošlosti benda razgovarali smo s Andrejem Bašom.

Novi »Oppenhaimer«

Grupa 777 nedavno se vratila na scenu pjesmom »Nema signala«. Što nam još možete reći o poruci pjesme?

– Poruka pjesme kroz tekst i glazbu prenosi pozitivnu energiju koja nam je toliko potrebna u vremenima ovim ludim.

Čišćenje od milijarde nepotrebnih informacija koje nas zaglupljuju i ne daju nam vremena za nas same, ono što zapravo jesmo, da upoznamo sami sebe, da shvatimo što je pravo druženje, da imamo vremena za vlastitu nadgradnju. Jer inače ćemo propustiti šansu za bolji svijet. Nedostaje nam prava kataraza, moramo to proći. U ovoj pjesmi je nada…

Reakcije na pjesmu su odlične. Što kažu slušatelji, fanovi?

– Sve reakacije imaju sljedeću zajedničku ocjenu: opet u stilu nekadašnjih Sedmica, onaj retro-štih, ali jako osuvremenjen, poletan i pun pozitive: »Upravo nam je nešto takvo trebalo, pun pogodak.«

U pjesmi »Nema signala« svira se i teremin. Otkud ideja da ga se »uključi« u pjesmu?

– Teremin ima u sebi onu notu iz ZF filmova kada se želi glazbeno ilustrirati nešto izvanzemaljsko. A i priča o Thereminu, izumitelju, je fantastična. O njemu ne bi bio dovoljan samo jedan film. Njegova sudbina je toliko slojevita da bi se tu našlo itekoliko materijala s različitim pristupom. Siguran sam da će iz toga uskoro nastati novi »Oppenhaimer«. To je moje proročanstvo.

Novu pjesmu izvest će na Zagrebačkom festivalu, Foto: DINKO ČVORIĆ DORINGO

Novi album

Grupu 777 uz »staru ekipu«, Dalidu Kesar i vas, sada čine i »mlade snage«, Eva Rac i Jure Karluoto. Kako je došlo do njihovog angažmana i što su oni donijeli grupi?

– Evu je preporučila Nataša Tonković iz Yamaha school u Rijeci. Nataša je voditeljica i pratećih vokala na MIK-u. Jure je pak prateći vokal na MIK-u već niz godina. Donijeli su osvježenje i oduševljenje u ekipu. Užitak je gledati njihove reakcije na nove ideje i nove pjesme koje su u planu.

Hoćete li u tom sastavu nastaviti i dalje?

– Sedmice su prije svega bile cijenjene po svojem višeglasnom pjevanju i takve su se predstavljale na festivalima od početka. Ako bude potrebno, pridružit će nam se još članova. Ova ekipa je kliknula na prvu. Dobro zvučimo i u unplugged verziji jer Eva također svira klavir, a Jure svira cajon.

Znamo da ćete nastupiti i na jubilarnim Melodijama Istre i Kvarnera gdje ćete izvesti pjesmu »Reci mi more«. Što nam možete otkriti o toj pjesmi?

– Pjesma govori o onom osjećaju kada voljeni odlazi nesigurnim putevima moreplovaca, a more je ono koje kroji sudbinu ljudi koji znaju što je kruh sa sedam kora.

U jednom ste intervjuu nedavno otkrili da vam je plan svaka tri mjeseca izbaciti novi singl, a ujesen i album. Imate li već plan što će se naći na njemu?

– U Croatia Recordsu oduševljeni su projektom Sedmica. Naročito kad su čuli dio predviđenog programa. Naime, neke su pjesme još u demoverzijama, a uključeni će biti i nekadašnji hitovi s novom produkcijom i unosom nove energije. Uskoro ide promocija nove pjesme i videa. U svakom slučaju, do kraja godine ide novi album. Puno je tu još proba, snimanja, uvježbavanja da bi to zazvučalo u najboljem svjetlu.

Solistice su davale boju

U programu HRT-a nedavno smo imali prilike gledati dokumentarni serijal »Rijeka moje mladosti« u kojem je svoje mjesto pronašla i Grupa 777. Je li možda taj projekt na neki način potaknuo vaš povratak na scenu?

– Ideja o reaktivaciji Sedmica zapravo tinja već niz godina, serija je samo dodala još dodatnu energiju.

Govoreći o povijesti benda, podaci govore da je kroz Grupu 777 dosad prošlo dvadeset članova: četiri klavijaturista, četiri basista, dva gitarista, četiri bubnjara i šest vokalistica, što vas čini rekorderima na estradi. Svatko od njih zasigurno je donio nešto svoje u bend, stoga, kako su svi oni utjecali na rad i stvaranje grupe?

– Najvažniju boju Sedmica davale su solistice. Glas Ire Kraljić davao je onu prepoznatljivu boju Sedmica najduže, od 1973. do 1984. godine. Uz nju su od kraja sedamdesetih bile i Nevia Rigutto, pa Neda Devčić, Milka Čakarun Lenac, ali dok je bila Ira, to su bile Sedmice najdužeg razdoblja.

Dolaskom Dalide Banac Kesar i Jozefine Jurišić boja se promijenila, a i stil pjesama jer to je ipak bila druga polovica osamdesetih i drugo vrijeme.

Promjena drugih članova nije bitno utjecala na glazbeni izraz jer su to bili većinom moji aranžmani, koji su često izvedeni studijskom tehnikom koja se počela koristiti od 1984. nadalje.

U to vrijeme imao sam među prvima ritam-mašine koje su bile revolucija u to doba u načinu snimanja, tako da sam programirao bubnjeve i Novim fosilima u Zagrebu, Danijelu Popoviću u Ljubljani, a krenulo je s Denis & Denis i njihovim zvukom koji je oduševio generaciju. Sve je to imalo utjecaj i na moj rad sa Sedmicama.

Druženje veterana, Foto: Promo

Veliki uspjesi

Kad smo kod Zagrebačkog festivala, on za Grupu 777 ima posebno značenje, s obzirom na to da su pjesme »Ne idi Gorane« i »Srce od papira« dvije godine zaredom bile najizvođenije pjesme Zagrebačkog festivala. Jeste li tada očekivali takav uspjeh?

– Već nakon prvih reakcija naslutili smo da će pjesme biti jako prihvaćene zbog dobrih melodija, a i tekstova. Kasnije je i pjesma »Ljiljane moj bijeli« imala isti uspjeh na Splitskom festivalu.

I struka i publika prepoznale su glazbeni stil Sedmica kao kvalitetni pop, a sve je to utjecalo na osjećaj da smo na ispravnom putu.

I dandanas vidi se na YouTube kanalima reakcije na stare spotove Sedmica u kojima se stalno ponavlja pitanje: »Zašto nema više takvih pjesma… Šteta što Sedmica nema više«. Ali evo, iste reakcije su i sada na »Nema signala«, ali s oduševljenjem na vijest o povratku na glazbenu scenu.

Zanimljivo je da ste vi na Zagrebačkom festivalu prvi put kao autor sudjelovali prije točno pola stoljeća, pjesmom »Željena« u izvedbi Dalibora Bruna. Pamtite li, i po čemu, taj festival?

– Dobro pamtim tu godinu. Pjesma »Željena« bila je pod utjecajem klasične glazbe, odnosno vođenja harmonije koji je bio neuobičajen u zabavnoj glazbi, što je oduševilo komisiju festivala, kako sam kasnije doznao.

Od tada sam u zagrebačkim krugovima dobio imidž glazbenika koji je dobro glazbeno potkovan. Godine 1980. izveo sam instrumentalnu skladbu »Prosinac« na Moog synthesizeru koji je melodiju izveo kao šum vjetra, što mi je donijelo objavu albuma instrumentalne glazbe (u to doba na Zagrebfestu su znale biti po dvije instrumentalne skladbe). Sudjelovao sam s mnogim izvođačima, a na Zagrebačkim šansonama, koje su bile dio Zagrebfesta, nastupio sam kao kantautor pet puta.

Nastupi koji se pamte

Grupa 777 nastupala je i na Splitskom festivalu, Opatijskom festivalu, Sarajevskom festivalu, izborima za Pjesmu Eurovizije. Čega se najviše i najradije sjećate? I imate li neke neostvarene želje kad su festivali u pitanju?

– Pa, možda premoćne pobjede na Splitskom festivalu kada se prolamao pljesak oduševljene publike za cijelo vrijeme izvođenja pjesme »Serenada i mandoline« u izvedbi Grupe 777 i Kiće Slabinca.

To se uostalom može čuti i na snimci na YouTubeu. A drugo lijepo sjećanje je Irska 1993. i prva predstavnica Hrvatske na Euroviziji, »Don’t ever cry«, riječki Putokazi, kada sam i dirigirao (u to vrijeme još su bili orkestri uživo).

Rado ističete i da ste svojevremeno, tijekom turneje po SSSR-u, »skoknuli« na koncert Pink Floyda u Moskvi, kao i da ste imali priliku susresti se s Andrejem Saharovim, nuklearnim fizičarom i tvorcem hidrogenske bombe. Možete li se još jednom prisjetiti tih susreta?

– To je bilo zapravo 1989. godine, s grupom Trio Rio koju sam osnovao godinu dana prije.

Trio smo sačinjavali Branko Fućak, Leo Rumora i ja. Bili smo predgrupa tadašnjoj velikoj rokerskoj zvijezdi Vladimiru Kuzminu i nastupali smo samo po stadionima pred 80-100 tisuća posjetitelja. Na pola turneje organizatori su za nas organizirali poseban avion za Moskvu i odlazak na koncert Pink Floyda.

Bilo je to prvo gostovanje jedne tako velike rock grupe sa zapada. Drugi dan opet smo nastavili turneju po Bjelorusiji. A Saharova smo sreli i nakratko upoznali pri dolasku u Moskvu na početku turneje.

Bio je to susret u hotelu, ništa posebno, ali ostaje u sjećanju takav susret jer osim što je bio poznat kao tvorac hidrogenske bombe, bio je i disident i veliki borac za mir. Treba znati s druge strane da je to bilo vrijeme Gorbačova i perestrojke. A malo kasnije, 9. studenog, srušen je Berlinski zid. Bilo je to vrijeme velikih promjena.