BIVŠI HRVATSKI VELEPOSLANIK U MOSKVI 'Amerika je za Europsku uniju opasnija od Rusije'

Snimio Darko JELINEK

U osnovi je bitan američki interes za ovladavanjem europskim tržištem plina. Da bi to postigla, Amerika mora iskoristiti sva izvantržišna sredstva kako bi onemogućila ruski pristup europskom tržištu. Europa je pristala solidarizirati se na osnovi nedostatnih dokaza iz Salisburyja, a SAD je zauzvrat odgodio primjenu carina na čelik i aluminij iz Europe

Profesor filozofije i sociologije Božo Kovačević bio je saborski zastupnik, ministar u vladi Ivice Račana te veleposlanik u Moskvi od 2003. do 2008. Jedan je od osnivača časopisa Gordogan, predavač je na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu te kolumnist Telegrama.

U tijeku je organizirano protjerivanje ruskih diplomata iz Amerike i iz polovine zemalja EU-a. Je li to što se dogodilo u Salisburyju, trovanje bivšeg špijuna i kontrašpijuna Skripala i njegove kćeri opasnim nervnim otrovom, a za što ipak nema dokaza da je nedjelo ruskih vlasti, primjereni povod za tako žestoku političku reakciju?

– Reakcija po svojim dimenzijama daleko nadilazi povod koji je dat kao službeno objašnjenje, tim prije što onima koji su donijeli odluke, a niti široj javnosti, nisu prezentirani uvjerljivi dokazi koji bi nedvojbeno utvrđivali odgovornost Ruske federacije. Ali, čak i pod pretpostavkom da postoje takvi dokazi, mislim da je ova reakcija pretjerana. Zbog toga se može pretpostaviti da u pozadini te odluke ima još mnogo toga drugog, osim ovog pokušaja trovanja bojnim otrovom u Salisburyju.

Koji su ti drugi razlozi za ovakvu odluku EU-a?

– Pa, recimo potreba EU-a da se homogenizira. Suočena s Brexitom, suočena s velikim stupnjem neslaganja o pojedinim pitanjima, kao pitanjima izbjeglica, zakonodavstva i pitanjima odnosa s Rusijom. Ova sjednica Europskog vijeća iskorištena je da se postigne ta homogenizacija.

Drugo, odnosi SAD-a i EU-a su narušeni jer SAD pod Trumpovom administracijom EU u većoj mjeri doživljavaju kao suparnika, negoli kao partnera. Incident u Salisburyju je iskorišten kao povod da se postigne homogenizacija u euroatlantskim integracijama.

U osnovi je bitan američki interes za ovladavanjem europskim tržištem plina. Da bi to postigla, Amerika mora iskoristiti sva izvantržišna sredstva kako bi onemogućila ruski pristup europskom tržištu. Činjenica da je SAD odgodio primjenu carina na čelik i aluminij iz Europe, mislim da pokazuje da bi to mogao biti američki ulog. Europa je pristala solidarizirati se na osnovi nedostatnih dokaza iz Salisburyja, a SAD je zauzvrat odgodio primjenu carina na čelik i aluminij iz Europe.

Britanija izbjegla inspekciju

Vidjeli smo da to jedinstvo ipak nije postignuto jer polovina zemalja neće sada poduzeti nikakve dodatne mjere protiv Rusije. Njemačka je upravo dala i konačnu dozvolu Rusima za izgradnju plinskog Sjevernog toka 2. Bez obzira na sankcije, velike zemlje kao Njemačka i Francuska imaju vrlo dobre ekonomske odnose s Rusijom, ali dobre odnose ima i nama susjedna Slovenija. Slovenci sada nisu ništa poduzeli protiv Rusije. I Hrvatska je te mjere mogla izbjeći?

– Naravno. Bolje od ovoga na djelu, bila bi bilo koja odluka u kojoj bi predsjednica i premijer zastupali ista stajališta. Sadašnje je rješenje neki kompromis između njihovih dvaju stajališta. A mislim da bi najbolje bilo da je njihova zajednička odluka bila da Hrvatska nikog ne protjeruje. Jer, čini se da na bilateralnoj razini nema takvih problema zbog kojih bi Rusija ili Hrvatska trebale protjerivati diplomate.

Ako netko zagovara rodnu ideologiju, to je upravo Katolička crkva

Je li ovaj trenutak potvrde Istanbulske konvencije ujedno i trenutak u kojem Andrej Plenković ima šansu pretvoriti HDZ u umjerenu, normalnu europsku pučku stranku?– Da i bilo bi mi drago kad bi jasna posljedica bila odvajanje Crkve od države. Očito je da je glavni pokretač cijelog tog nereda u vezi Istanbulske konvencije upravo Crkva i da je baš ova kampanja, više od svih dosadašnjih, bila obilježena totalnim neistinama i izmišljotinama. Ako institucija s takvim ugledom u društvu sebi dopusti da otvoreno obmanjuje one koji ne čitaju ili ne znaju čitati, to je velika diskreditacija Katoličke crkve u Hrvatskoj. To je pomoglo homogeniziranju vodstva oko HDZ-a, ali dovodi u pitanje dosadašnju bezrezervnu podršku Katoličke crkve HDZ-u na izborima. Ovo je prvi put da je Katolička crkva vrlo otvoreno išla protiv HDZ-a. Organizirali su prosvjed na kojem ne samo da se Plenkovića pozivalo na ostavku, nego se skandiralo i da je izdajnik.– Ali, to pokazuje i da je u HDZ-u Crkva marginalna, kao i u cijelom društvu. Svi oni koji su protiv Istanbulske konvencije izbjegavaju odgovor na pitanje – zašto je zapravo Crkva protiv? Odgovor je jednostavan. Crkveni brak ne može se razvrgnuti pa čak niti onda ako jedan bračni partner tuče drugoga. Crkva ne dopušta rastavu i inzistiranje da se njezini kriteriji uvedu u zakonodavstvo – to je zapravo zaštita nasilja u obitelji.I drugi važan argument na koji Katolička crkva nema odgovor je sljedeći. Ako protestantice mogu biti svećenice, jesu li time prestale biti žene? A Katolička crkva činjenicu da žena ne može biti svećenica izvodi iz bioloških razlika, a ne iz društvenih konvencija. I ako netko zagovara rodnu ideologiju – to je upravo Katolička crkva.

Solidarizirati se s Velikom Britanijom a da pritom nije zatražena nezavisna provjera onog što tvrde britanske obavještajne službe preuranjeno je i u prevelikoj mjeri podsjeća na 2003. godinu i američku odluku da napadne Irak temeljem falsificiranih podataka. Velika Britanija nije niti pokušala primijeniti mehanizam koji propisuje Konvencija o zabrani kemijskog oružja. Taj mehanizam je vrlo jasan. Država koja sumnja da je neka druga država primijenila bojne otrove treba podnijeti izvršnom vijeću komisije zahtjev za provođenje inspekcije koja se mora provesti u roku od 10 dana. I dan nakon što nezavisna inspekcija podnese izvješće, izvršno vijeće Konvencije predlaže sankcije protiv zemlje koja je prekršila odredbe Konvencije. Da je to provedeno, već bi ta procedura bila gotova i imali bismo i nezavisnu potvrdu toga što se u Salisburyju dogodilo. Budući da je Britanija to izbjegla, i da je ignorirala ruske zahtjeve da se primijeni taj mehanizam, možemo zaključiti da je Britanija namjerno izbjegla međunarodnu nezavisnu provjeru njihove obavještajne službe.

Zanimljivo je da je to solidariziranje s Velikom Britanijom koja odlazi iz EU-a i glavni je američki saveznik.

– Meni se čini da je Europa pod stanovitim udruženim pritiskom Britanije i SAD-a donijela ovu odluku. Što se tiče mehanizma NATO pakta, tu je jasno. Kad je jedna članica napadnuta, onda su sve druge članice dužne braniti je. Međutim, osim britanskih tvrdnji, nema drugih nezavisno potvrđenih dokaza da je doista izvršen napad na Britaniju. Zato te odluke izgledaju ishitreno, ali čak i kad bi se dokazalo da je Rusija odgovorna, ponavljam, reakcija daleko nadilazi povod.

Utrka u naoružanju

Koliko je ovoj situaciji pridonio Putin i time što se nekoliko dana prije izbora u Rusiji pohvalio da Rusija ima nepobjedivo nuklearno oružje?

– Da, pohvalio se i dobio je odgovor s američke strane da se Rusija time uključila u utrku u naoružanju. Rusko objašnjenje je sljedeće: nakon što je Amerika od 2002. godine počela raditi na instaliranju proturaketnih sustava koji su svi usmjereni na Rusiju, Rusija je najavila da će proizvesti oružje koje ti proturaketni sustavi ne mogu zaustaviti. I sad se pohvalio da je Rusija to proizvela.

Američki ministar obrane James Mattis rekao je da oni sve to znaju, čime je potvrdio da ta oružja postoje. I iz ruske perspektive, Rusija je samo odgovorila na prijetnju koju je Zapad uputio prema Rusiji. Amerika pak smatra to prijetnjom svojoj sigurnosti i – to pouzdano najavljuje utrku u naoružanju.

To što je Mattis izjavio, daje naslutiti da će se ponoviti scenarij iz 80-ih godina kad je predsjednik Reagan nametnuo takvu utrku u naoružanju koju Sovjetski Savez nije mogao izdržati i raspao se. To je neizravna prijetnja Rusiji da će se provesti kao Sovjetski Savez, bude li se nadmetala sa Zapadom.

Tu je i Kina koja je naravno politički bliža Rusiji. Koliko možemo govoriti o sukobu svjetova – Zapada i Istoka. To je stari sukob, ali koji su novi elementi? Vidimo da se Trump odlučio za carinski rat s Kinom. S druge strane, zanimljivo je i to da će se kineski predsjednik Xi Jingping moći kandidirati za predsjednika dok god je živ. To izgleda kao unutarnje pitanje, ali to može snažiti, učvrstiti zemlju kao Kinu, kad se gleda izvana?

– To jamči stabilnost, ali može jamčiti i stagnaciju ako on ostane predugo na vlasti. Globalni odnosi se mijenjaju zato što je Amerika pod Trumpom odustala od ideje liberalne hegemonije. Ona je pretpostavljala da SAD izgrađuje niz multilateralnih dogovora sa svojim saveznicima, da pažljivo definira pravila koja idu njoj u korist, ali nakon što su pravila donesena – SAD se obvezuje ponašati u skladu s tim pravilima. Trump je od toga odustao. On je razvrgnuo TTIP i transpacifički sporazum i imamo paradoksalnu situaciju da država koja je bila lider liberalizacije i globalizacije svjetske ekonomije, uvodi protekcionističke mjere, a njezin glavni oponent, koji nema unutarnju demokraciju, pojavljuje se na međunarodnom planu kao zaštitnik liberalne ekonomije. Isto tako, i Rusija. Zagovara slobodnu trgovinu i upozorava da su sve sankcije koje su Rusiji nametnute donesene suprotno odredbama međunarodnog prava je ih nije propisalo Vijeće sigurnosti.

Snimio Darko JELINEK

SAD je pod Trumpom odlučio počinjati ekonomske ratove, nadajući se da će u njima pobijediti. Trump ocjenjuje da je podvrgavanje bilo kojim multilateralnim sporazumima za SAD manje korisno od bilo kojeg samostalnog nastupa. Ako izuzmemo Kinu i Rusiju, Amerika je doista jači partner. No, pitanje je može li SAD sam protiv Kine koja je udružena u transpacifičko partnerstvo sa zemljama zapadne obale Južne Amerike i južne Azije. Za EU, Amerika je veća opasnost za dezintegraciju nego Rusija. Amerika forsirajući neke u EU-u, a ignorirajući Bruxelles – pridonosi dezintegraciji EU-a.

Situacija je zamršena i izraz frustracije američkih poslovnih i političkih elita zbog činjenice da Amerika nije trajno ostala kao jedina supersila. Na vojnom planu tu je još Rusija, a Kina i na vojnom i na ekonomskom planu.

Kim Jong-Un je posjetio Kinu. On je ponudio Trumpu da se nađu i da rješavaju korejski problem. Hoće li oni pacificirati situaciju na Korejskom poluotoku?

– Ne znam dovoljno o tome, ali mislim da bi pacifikacija Korejskog poluotoka bila, na stanoviti način, problem za Ameriku. Jer, Amerika svoju ulogu u toj regiji ostvaruje time što se predstavlja kao zaštitnik od komunizma. Ako se Sjeverna i Južna Koreja dogovore, američko posredovanje nije više potrebno. Ne znam je li Trump toga svjestan.

Ali što se tiče predodžbe SAD-a o Sjevernoj Koreji, mislim da je ona rezultat neprestane američke potrage za neprijateljima, čije postojanje opravdava neprestano povećavanje izdataka za vojsku. Neprijatelji su Sjeverna Koreja i Iran. Iako, oni ne mogu predstavljati izravnu opasnost za SAD. Ali, Trump naglašava da ono što se odnosi na Sjevernu Koreju i Iran, ne odnosi se na Rusiju i Kinu jer su to preopasni suparnici koji bi doista mogli ugroziti Ameriku ako bi došlo do ozbiljnog sukoba.

Pogoršavanje odnosa RH i Rusije

Rusko-hrvatski odnosi su i više od 20 godina više loši nego dobri i koliko će ove mjere sada još dodatno pogoršati te odnose, koji su u zadnje vrijeme krenuli malo boljim putem?

– Sigurno će pogoršati. Jer, iz perspektive ruske strane nema razloga za protjerivanje diplomata. I oni će protjerati nekog našeg diplomata. Ali, neovisno o tome, postoje interesi. Ruski interes u Hrvatskoj je financijski. Treba povratiti novac koji su njihove banke uložile u Agrokor. I Rusi su zainteresirani za energetsko tržište, za izvoz plina ne samo u Hrvatsku nego u cijelu regiju. Ne vjerujem da će Rusija jednostrano zaoštravati odnose nakon ovog incidenta, ali ne mislim da će Putin doći u Hrvatsku ako prethodno ne bude jasno definirano što on tim posjetom može ostvariti.

Stanje na Balkanu je krajnje nestabilno, pogotovo na Kosovu i u BiH. Srbija je na izvjestan način u tu situaciju involvirana, u prijateljskim je odnosima sa Srbijom. Koliko je ta situacija potencijalna opasnost i za Hrvatsku, pa i šire?

– Nedvojbeno je da je u ovoj regiji Rusija prisutna kao remetilački faktor. Kao ona sila koja otežava daljnje europske integracije zemalja zapadnog Balkana. Mislim da Rusija radi probleme, očekujući neke ustupke u vezi Ukrajine, da bi onda popustila u vezi zapadnog Balkana. Mislim dakle da su te zemlje moneta za potkusurivanje Rusije i SAD-a.

Mislim da je politika Rusije prema ovoj regiji pogrešna. Ako bi Rusija podržala euroatlantske integracije tih zemalja, otklonile bi se neke predrasude o ruskim kompanijama i ruskom kapitalu. Ako bi se pokazalo da i u pravnom okviru EU-a ruske kompanije mogu funkcionirati kao sve ostale, to bi bio pozitivan znak za daljnja ruska ulaganja i pozitivan znak Zapadu da su ruske kompanije normalne i da nisu isključivo u funkciji ruskih političkih interesa.

Mislim da Rusi na zapadni Balkan gledaju kao na bivše zemlje Sovjetskog Saveza, kao na svoje najbliže susjedstvo. Širenje NATO pakta na te zemlje Rusija smatra ugrožavanjem svoje sigurnosti. No, učlanjenje tih zemalja u NATO i EU ne mora nužno značiti ugrožavanje nacionalne sigurnosti Rusije.

Kad se raspao SSSR, onda su postojali usmeni dogovori da se NATO neće širiti ne samo na zemlje bivšeg SSSR-a nego niti na zemlje Varšavskog pakta?

– Postoji nekoliko obećanja službenih predstavnika SAD-a. Državni tajnik James Baker je Gorbačovu obećao da se NATO neće niti proširiti na istok, nakon što Njemačka bude ujedinjena. To se odnosilo na teritorij Istočne Njemačke.

Drugo, Bush stariji je obećao Gorbačovu da europske članice Varšavskog pakta neće ući u NATO. Ni to obećanje nije ostvareno. I, na koncu, predsjednik Clinton je predsjedniku Jeljcinu obećao da bivše baltičke sovjetske republike neće ući u NATO. No, sve su ušle u NATO. Nakon toga Putin je definirao vojnu strategiju i strategiju nacionalne sigurnosti na pretpostavci da daljnje širenje NATO pakta predstavlja ugrožavanje nacionalnih interesa Ruske federacije. NATO je osnovan kao obrambeni savez koji je zapadnu Europu trebao braniti od SSSR-a. Sovjetskog Saveza nema, nema ni Varšavskog pakta, prema tome nema opasnosti za zapadnu Europu i logično bi bilo da se NATO rasformira, a ne da se dalje širi prema ruskim granicama.

A kako su zahtjevi za ulazak u NATO išli usporedo s obojenim revolucijama koje su se događale u pojedinim od tih država, moskovska elita smatra da je organiziranje tih obojenih revolucija zapravo predigra za primjenu takvog scenarija u Moskvi. Zato si Moskva prisvaja pravo da na određeni način reagira, svaki put kad se NATO primiče njihovim granicama. Na taj način je Rusija za zemlje bivšeg SSSR-a primijenila ono što Amerika primjenjuje od prve polovine 19. stoljeća za zapadnu hemisferu, oba američka kontinenta. To je Monroeva doktrina. Tvrdi da se nijedna sila izvan Amerike ne smije miješati u poslove država na američkim kontinentima i SAD je uvijek intervenirao kad bi posumnjao da se netko izvana miješa. U 19. stoljeću je to bilo suprotstavljanje Francuzima, Englezima, Španjolcima, Portugalcima, a u novijoj povijesti to su oružane intervencije protiv nepoćudnih režima u Južnoj Americi.